Miješaju mi se osjećaji - od pregoleme tuge, do olakšanja da nitko nije stradao...

Upravo je sada negdje vrijeme kada mi je prije godinu dana zazvonio mobitel (ti grozni telefoni, rijetko donose sreću...), te mi je usplahiren glas rekao kako mi djete plače, a vatrogasci gase kuću...

Ma sretna sam, sretna što nitko nije stradao. Sretna sam što su mi djeca živa i zdrava i više - manje bez posljedica (Guzda je baš na današni dan otišao s prijateljem, nakon dugih nagovaranja na sportski izlet). Ali ipak....

I to što nam je "nova" kuća lijepa, doduše, bankovni račun na rubu propasti - no kome nije?

I to što se Guzda trudi srediti unutrašnjost i vanjski dio kuće tako da ga se ne bi posramio niti jedan fensi časopis za uređenje kuća...

I nek se hebe susjed i njegovi podli zahtjevi. I svi oni koji su u našoj nesreći vidjeli neke (kakti) slabosti, pa nam ih još i nabili na nos.

Trenutno je Guzda otišao biciklirati, Mala boji kuhana jaja (jedva ju nagovorila), a Nasljednik krmi... "još samo malo mama"....

Kuham neku jeftinu šunkicu (možda bude bolja od neke skupe - to nikad ne znam unaprijed, a do slijedećeg Uskrsa zaboravim), spremam jaja ukrašavajući ih travom iz vrta, te pripremajući za kuhanje u ljusci od jaja (to mi cure iz naše menze spreme svake godine - čak su me ove posjetile ravno tjedan dana prije jer više nisam na njihovoj lokaciji), pripremila sam i neke sitnice za ukućane - nekako mi krivo što su djeca tako brzo odrasla i ne očekuju igračke od zeke. Hm.

Sve u svemu - hvata me blues... al se borim pozitivnim mislima. Think pink!