Upravo sam odgledala emisiju "Veterani mira", što inače ne gledam, no privukla me tema o ratnim udovicama.

Pojam ratnih udovica u kontekstu odmaka od ratnih zbivanja - a tu sad govorimo o dvadeset (i jednu) godina od početka rata, odnosno znači nekakvih 16-ak godina od kraja (ovisno o tome koji datum uzimamo kao kraj rata) - je više nego diskutabilan u kontekstu povećanja njihovih prava. Pogotovo u kontekstu prava roditelja stradalih/nestalih ratnika (koji svoja prava konzumiraju mimo dotičnih gospođa), pa u kontekstu odrasle djece poginulih branitelja ili djece/udovica ratnih vojnih invalida koji su u međuvremenu umrli - o da sada se i ta tema provlači, naravno - i sve u kontekstu ove opake recesije kad gladan sitom ne vjeruje...

No da. Možda malo zbrkano pišem.

Sada moje mišljenje (a vjerujte da imam pravo iznijeti isto jer sam u užem krugu obitelji iskusila određene ratne "prednosti", na našu sreću još uvijek u kontestu živućeg dragovoljca iz '91!):

- dio tzv. "ratnih" udovica je i dalje ostao vjeran svojim mrtvima, no koji je to stvaran broj?
- dio tzv. "ratnih" udovica je našao novu sreću u životu (nitko ne poteže pitanje vanbračnih zajednica) u kontekstu daljnjeg konzumiranja financijskih prednosti, koji je broj tih gospođa?
- dio dotične djece (oni koji su sada oko 30-ih) su direktnim upisima u škole / fakultete doveli do situacije da je svoj djeci poginuih branitelja upitna kvaliteta njihovih diploma, pa ne čudi manjak volje za zapošljavanjem istih,
- dio te djece nije intezivno tražio svoja prava prednosti pri zapošljavanju - a imaju pravo prednosti pred ostalima (zašto moraju imati i da li je to korektno prema ostaloj djeci - nećemo, no svojedobno je Kinky napisala post o tome) upotrijebivši i javna glasila jer bi u tom slučaju bili zaposleni.

U emisiji su se spominjali PTSP i ostale bolesti udovica i djece: statistički gledano - svi mi starimo, tako se i boleštine lijepe za nas - od onih posljedica pušenja i nezdravog života do samih godina. Ne vidim zbog čega bi trebali biti posebni protokoli za tu skupinu našeg društva. A to je nešto što je gospođa predsjednica udruge spominjala u emisiji.

Drugo, statistički gledano - da nije bilo rata ili da su se dotični (poginuli) branitelji vratili živi doma - pitanje je koliko bi njihovih brakova završilo rastavom, novim životima, a djeca dobila traume djece rastavljenih roditelja... Da ne spominjemo ljude koji su umrli mladi od opakih bolesti, stradali u prometu....

Ok. Zakon je donešen, pa bi se trebao poštovati. No, koliko je to moguće u ovoj našoj šugavoj (ne)pravnoj državi gdje nam imenuju predsjednike nadzornih odbora državnih multikompanija osuđene po istim zakonima i to za gospodarski kriminal, ministre bez kvalifikacija, te najnoviji biser našeg Primeminister-a: zapošljavanje bez javnih natječaja (tu sad spominjem samo novu garnituru vladajućih, šta su tek oni prije radili - eee - ), pa čemo se mi čudimo?

Nekoj faking afričkoj zemlji što dio stanovištva gladuje ili hoda polugol? A ne budućoj članici Europe. Ehh...