Ajde malo pogledajte ženske časopise: dave nas da smršamo, djelujemo elegantno (ispijeno) mršavo, ne jedemo ništa osim zelene salate i mrvice s poda (one od kruha)....

A sad prolistajte malo dalje. Sve te glamurozne žene sa crvenih, zelenih i inih tepiha njihovi prezgodni, prepametni i/ili prebogati muževi prevare sa nekom bucmastom domaćicom sleš dadiljom.

Čak mogu shvatiti onu prevaru direktor - tajnica jer su ove potonje obično napirlitane, utegnute i stvarno fit žene. Ali ovo gore. Pogledajte si posljednji primjer zvan Švarceneger. He he..

Zato curke - navalite na finu klopicu, fino kuhanje pa zavedite svoje buduće hranom. Ne veli se bez veze da ljubav ide kroz želudac.

Ps. Vrag je to kad u 23 h gledaš Masterchef-a, pa ogladniš. Grrr...

Kako je život - eh - ne znam što bih napisala - čupav, dlakav, zločest, nepredvidiv?

I kad misliš da je požar nešto što je najgore što se nekome može desiti, sudbina ti ubaci novu kost pod noge...

Prijatelj, buddy, kompa je stradao. Koje ironije - motorist (što mi je prva stvar bila kad sam čula tužnu vijest), stradao na bicu. Trenutno? Živ je, ali nakon puknuća 7 pršljena, te operacije (na kojoj su doktori potvrdili prvobitni nalaz) nema druge prognoze od one najgore.

Grozno.

Ps. A dan nam je tako idilično započeo. Jednim ljubavnim sms-om povodom godišnjice braka. Ehh...

Preživjeli smo i posljednji dan škole. Em smo doma imali jednog maturanta (tu i tamo sam ga nazvala da ga pitam da li je živ i da nešto jede, kad već pije..

Em je na poslu sakupljalište maturanata na igralištu iza škole, a istovremeno i iza naše poslovne zgrade gdje sada radim. Pa je ispalo da imamo sastanak sa strancima (u prizemlju), te smo skoro pa bukvalno bili okruženi zviždanjem, navijanjem i pjevanjem. Mislim da sirotim strancima nitko nije ništa objasnio, jer su svako malo radoznalo gledali kroz prozor.

Uglavnom, trenutno u krevetu (uskom) spavaju dvojica smrdljivih maturanata (Nasljednik dovukao i prijatelja koji zbog udaljenog sela ne može samo tako usred noći ili jutra doma - on je česti gost u našoj kući, ovako, na spavanju), te hrču. Ili jedan hrče. Al smrdi po alkoholu...

Nakon što smo ga dobrih desetak godina školovanja dizali ujutro u školu, zivkali, pazili da ne zakasni (svi ukupni neopravdani izostanci su mu bili vezani uz takvo kašnjenje u školu), moj se Nasljednik sam digao u šest za posljednji dan škole s napomenom kako je stvar u motivaciji - može se on dići kad god treba, samo ako je dovoljno motiviran. I sad si ga ti daj...

Ja sam pak razmišljala o tome što ću za četiri godine - kad Mala bude maturant. Da li će život teći onako kako si planiramo ili....

Ps. Na sve traume što smo s Nasljednikom preživjeli oko učenja, ocjena i popravnih ispita, gospodin je pod jebemti prošao sa vrlo dobrim uspjehom. Ma, da lupam glavom o zid...

Jedna ozbiljna tema:

Potpomognuta eutanazija i mogućnost da u Švicarskoj (po novom zakonu) neće biti za to kažnjeni niti zatvoreni.

Doduše, navodno trebate biti stanovnik Švicarske (što je malo teže) barem godinu dana, pretpostavljam službeno. E sad, ne znam da li se to radi o bolesniku (ako se radi o bolesniku - pretpostavljam da takvi ne mogu doživjeti tih 365 dana jer inače ne bi razmišljali o eutanaziji), a ako se radi o ovom drugom - produženoj ruci koja će ugasiti nešto ili dodati nešto (u venu) ili...

A sad što ja mislim o tome:

Eutanazija je jako skliski teren. Skoro kao i ljubav između mlade (obično ženske) osobe i nekog slinavog starca koja se ne bi pojavila da dotični slinavac nema puste milijune, milijarde ili što li već - dolara, eura, jena. Sigurno ne forinti i dinara.

Tako da se obično po novinama povlače priče o bogatoj teško bolesnoj osobi, a rijetko ili nikada o nekom siromahu kojiem je netko gurnu špricu u veni kako bi mirno zaspao. Zauvijek.

I uvijek se tu pojavi bivša supruga (ili više njih), hrpetina zakonite i još veća nezakonite djece koja traže svoji dio kolača. I koji smatraju da bi dotični trebao živjeti još sto godina, ili umrijeti još jučer...

Kako bi se izbjegle gorespomenute neugodnosti i duga sudska vještačenja - ja sam protiv. Jebiga, ako želite u raj - traba malo i trpjeti.

Doduše, kada me posljednji put bolio zub - ne, neću o detaljima svojih razmišljanja tamo negdje između dva i pola tri ujturo. Uglavno, za lupat

A sad novi post:

U principu jedno želim, drugo moram, a treće odrađujem. I onda, kad dođem od zadnjeg do prvog, već je kasno, zima mi je, spavam mi se ili mi se ne da ono drugo, a o trećem nećemo uopće....

I danas smo imali plan, no desilo se nešto sasvim drugo.

Kumić nam je završio u bolnici. Visoka temperatura, osip, boli ovo, boli ono, pa ovi doktori, pa oni...

Doktori zadržali dijete u bolnici utpravši mu u ruku infuziju (za majku nije bilo mjesta - radi se o jednoj županijskoj bolnici u kojoj je vrijeme stalo neke davne '20 godine prošlog stoljeća, možda čak i prije ). Doduše, radi se o drugoškolcu, ratniku od osam godina (doduše, koji se boji mraka i još štošta), no mama je mama.

Nećemo sad raspravljati da li je malac razmažen ili ne, kad je bolnica u pitanju svima je knedla u grlu, pa mu se sve oprašta.

I sve bi bilo više manje prolazno, da u jedan u noći nije zazvonio telefon. Javljaju kako ga s dječjeg odjela prebacuju na kirurgiju jer će mu u šest ujutro odrađivati operaciju slijepog crijeva. Što su bunovnom malcu i rekli (eee, moj doktore...), na što je malac dobio fraz, a bome i medicinsko osoblje, pa su prizivali majčicu da se pojavi, smiri dijete, a i da se oni odmore do jutra. Valjda..

Na kraju je ispala lažna uzbuna, slijepo crijevo ostalo, malac trčkara po bolnici, majka već tri dana gleda crtiće, a bome su i kum i kuma upoznali famoznu bolnicu na kraju grada.

Tko je rekao da Rudarka ima dlakave noge???

(tko je vidio - vidio je)

Zar ne sličim engleskim princezama na ladanju??

Slikano jučer popodne. Naravno, na poslu ili bi se bolje reklo u poslu. Hm.

Umorna sam. Definitivno i jaako umorna.

Doduše, dižem se u šest. Liježem u pola noći. Ono između sam budna, aktivna, žilava, skoncentrirana, pospana, gladna, žedna, popišana, pa opet fit....

Sada?

Željela bih biti na drugom mjestu. U potpuno drugom okruženju. Nešto noćno. Močno. Hm.

Stop talking. Odo spat.

Fak.

Ps. Da li bi to moglo proći kroz haiku? Doduše, ima malo previše slova (slogova?). No, mi Hrvati smo takvi. Da'mo i više nego što treba.

I da - posvađah se sa malim djetetom. Hm. Tko je u pravu? Ona ili ja? Doznat ću za nekih dvadesetak godina.

Pps. Za znatiželjne: skinuh dlake s nogu.

Ne znam da li da ovaj niz "požarnih" postova prekinem ili ne.

S jedne strane skupljam (nažalost, na našu štetu) informacije o načinu kako razmišljaju osiguravajuće kuće, tako da bih - kada jednog dana završi ova financijsko-neurozna trakavica mogla napisati jednu oveću knjižicu "Što raditi prije, kada i nakon što vam izgori kuća", s druge strane "hebu" me sitnice.

Npr. - najlonke. U posljednje vrijeme ne mogu pronaći odgovarajuće najlonke koje bi izdržale dulje od jednog nošenja. I da izgledaju onako - boja "preplanule" kože i da nisu premale (u nekim opcijama 2 mi je premala tj. spadaju mi prema koljenima i ispod struka), u drugima pak prevelike tj.1-2 spadaju te osjećam ono neko "gužvanje" oko koljena. Grrr....

I da. Ima još. Koji qu se opet svi rastaju? Kako netko, nakon dobrih 25 godina braka i hrpetinom djece odluči rastati? Koji qu su do tada čekali. Ili se rastaneš nakon par godina ili ništa. I ne radi se o novcima. (govorim o Swarcenegeru i onoj zubatoj Kennedy ženi što ju obožava Oprah).

Došla mi frendica. Ajd ćaos...

Danas je mjesec dana kako se desilo ono... no da. Nema veze.

Nekidan smo dobili za poklon tanjure i šalice. Jednostavne. Bijele. Bez ikakvih cvjetića i ostalog. Predobre. Prelijepe. Kao da sam ih sama birala.

A danas sam morala odlučiti da li da bacim stare tanjure (inače, dobili za vjenčanje, te smo ih stalno koristili, dok sam sa grižnjom savjesti gledala u neke nove, puuno ljepše...). Glupo je to. Valjda smo mi takva generacija - još uvijek se sjećamo kad nije bilo izbora, nego se po ono malo finog veša ili slatkiša išlo "preko grane". Tako da se nikad nije bacalo ono što je radilo i funkcioniralo. Nedajbože da se pokvari. Ili razbije.

Tako je bilo i s mikserom. Faking mikser kojeg sam novog kupila sa stotinjak kuna, a tako fino stoji u ruci. I još k tome Tefal-ov (bila doobra akcija na bijeloj tehnici neki vikend kod Todorića).

Možda je i ovo jedna vrsta prolaska kroz čistilište. Bukvalno.

Ponekad bi trebalo pobacati stare stvari. Uskočiti u nove. Isprazniti ormare. A ne sve svoje čariti do smrti...

Jučer sam pukla. Kao kokica. Jako. S puno suza.

Sve je počelo tako što nisam dobrih sat i nešto, a vuklo se već i vrijeme blizu gableca neukih šljakera - čitaj oko 10 sati (za nas što se dižem prije 6, a radimo od 7 u to doba smo već jaako jaako gladni!) nisam dobila službeno nikoga koga sam trebala na fiksne telefone. I ljutila se na onaj famozni termin "klizeće radno vrijeme" i na činjenicu da kad i dođu na posao piju kave i puše po nekim gelenderima, balkonima i sl. improviziranim "pušnicama". No da.

Onda sam otkrila kako još nema policijskog izvještaja, ali, gle čuda (nakon nekih intervencija poznatih) "šef je vratio kolegicu s godišnjeg da Vam završi izvještaj". Ma molim? Nakon toliko vremena (a za par dana će biti ravno mjesec dana) netko može mrtav hladan otići na godišnji da ne završi sa obavezama?

I tu sam nazvala (dala sam fore do dobrih 12 h, no tada je već frka jer Zagreb ide na gablec ili se to već zove ručak?) tipa koji mi rješava papirologiju oko stana. Kojeg smo u međuvremenu prodali. I s kojom lovom ćemo srediti kuću. Papirologiju koja se rješava već dobrih dva mjeseca. I koja je u četiri službe, od toga tri različita sektora na potpisu. Kao da se time odlučuje o strateškoj odluci mojeg preduzeća. Grr...

Tu negdje sam se rasplakala. Kao Samantha (Sex in the City) u onoj famoznoj sceni kad ulazi u lift i rida. Prvi put. Sama. U svojoj sobi. Moleći da nitko ne uđe, pogotovo moj šef jer mi se nije dalo objašnjavati.

Onda sam povukla svoje veze (jebemti državu kad za sve moraš imati poznate) da vidim tko pozna dotične jer ja više ne mogu ovako. Kuća u četiri zida, a administracija me guši. Neću se vratiti doma do Božića. Bilo kojeg. I čijeg.

Nakon par minuta javila se kolegica da je pokrenula svoje veze. A ja sam joj slinavo zaridala u uho. Žena se stvarno dobro držala jer se ipak poznamo sto godina i valjda su svi bili svjesni da ću ja ipak prije ili kasnije puknuti. Možda u javnosti, možda ne. Ovo je bilo u polu-javnosti.

I tako, pomiješanih emocija (od bijesa što sam nemoćna s administracijom do tuge i jada što se stvari moraju tako rješavati) idemo dalje. U nove radne pobjede.

Ps. Danas idem na selo na sprovod. To će tek biti cirkus.

Baš si mislim kako je novopečena princeza (koja nije dobila titulu princeze, bez obzira što će jednog dana biti kraljica, sic) jadna. Bidna žena mora roditi nasljednika. I mahati ručicom. I slušati, i gledati i smješkati se.

A ja teram karijeru (ne zbog karijere već zbog para, ipak treba hraniti ptiće), gonjam se po DM-ovima, ljekarnama (naručila inzulin još nekidan), špeceraj, ima mlijeka, nema kruha ili obrnuto...

Pa se kuham u minijatrunoj kuhinjici, razmišljajući da li će biti dovoljno i za sutrašnji ručak (djeci, kad dođu iz škole, Guzda s privremene bauštele naše kuće od koje je ostalo doslovno nekoliko zidova i krov)..

Baš je jadna ta princeza. Pošto je cura bogataškog roda, jadna, nije nikad doznala da se suđe pere. I posteljina mijenja. I kuća usisava...

Skoro kao Seve (i ostali muzikanti) kad veli da je baš teško biti muzičar. Jadni. Rade onih dva dana u tjednu.

Ma za rasplakat se.

Jučer smo imali crisis u kući. Naime, Mala je doprlo do pune svijesti da su joj uništene više - manje sve stvari. One, njoj važne stvari u životu - pokloni (ružnih li figurica iz kineskog dućana), sitnice, gumice, kopčice i sve što jedna 14-njakinja neophodno treba za normalan život.

Kada se desio požar, iz Zgb. je stigla moja familija i odvela ju sa sobom, kako bi u društvu svoje sestrične - vršnjakinje malo zaboravila na sve. Tako da nije ni vidjela kako je kuća izgledala slijedeći dan (kad se sve "ohladilo"). I što smo sve bili prisiljeni baciti.

Sada, kada sam otkrila da se možda nešto i moglo spasiti ribanjem mokrim maramicama, potapanjem u mlaku vodu i detergent, ma ne.. ne treba se opterećivati što bi i kako bi. Mislim da smo sve do sada odradili kako je trebalo. Ni mrvicu pretjerano, ni mrvicu preblago, ni preošto. I što je otišlo u dim, neka ga...

Uglavnom, s njihovih se kompjutora skinulo više manje sve (hvala kolegi na poslu što se poigrao čađavim i smrdljivim neprepoznatljivim kantama, na negodovanje njegove supruge), te smo u jednoj donaciji, a ja sam procjenila da mi za duševni mir moje djece više znači ako mi dotični što su ponudili pomoć sada i odmah (prije Uskrsa) doniraju dva laptopa, za razliku od nekih drugih elektroničkih stvari, žica za struju ili nečeg trećeg, tako da nisu bili zakinuti za nedostatak nekih svojih file-ova, slika ili što li su već imali na svojim kompjutorima.

A bome, prošlo je i tih famoznih tri tjedna, da ne velim skoro mjesec dana, tako da me iznenadila i osupnula reakcija mojeg malog djeteta, kako sjedi na uništenom namještaju u susjedovoj garaži i gorko plače. A oko nas kutije sa smrdljivim slikama, knjigama, bijelom tehnikom, koliko - toliko spašenim ormarima (još nismo sigurni da li će se izluftati).

No, što se može. Pričali smo. Moja prijateljica ju je odvela sa svojim curama u šoping u obližnji grad u susjedstvu. Poslije je izašla van sa svojim društvom. I eto. Kriza je prošla.

I da - posvađala sam se sa onom polovicom policijske postaje koja prošli tjedan nije bila na godišnjem (kao većina Hrvata), pošto od njihovog policijskog izvještaja ni malo p. Grr...