Na početku moram izjaviti (ako i ovo završi na naslovnici) da duboko žalim za stradalim vatrogascima (uključujući i živućeg F.Lučina koji je postao teški invalid) na Kornatima, te uz sav pijedetitet prema umrlima i sućut njihovim obiteljima moram ipak komentirati dotična događanja.

Pozorno pratim suđenje jedinom osumljičenom D. Slavici. S obzirom da sam upoznata sa ustrojem vatrogastva, u određenom dijelu svojega posla potrebna su mi neka znanja i vještine vezane uz ovu granu zaštite, te imam i neka saznanja o radu raznih dobrovoljnih vatrogasnih društava (čak dapače - zvali me da se pridružim jednom društvu, ha!) naviru mi neke informacije koje možda vama nisu poznate.

Kao prvo - pitanje zašto je dozvoljeno da su na intervenciju pošalju maloljetnici, te članovi iste obitelji:

S obzirom da DVD-ovi dobivaju/zarađuju određenu naknadu kod izlazaka na intervencije, a sami vatrogasci dnevnicu po svakom odrađenom danu zamislite što bi se desilo da je netko rekao da određeni ljudi ne krenu u akciju (Kornati nisu ni prva ni posljednja akcija na koju su izašli dobrovoljni vatrograsci!). U trenutku kad se od vas kao organizatora/rukovoditelja očekuje da poštuje proceduru, a kad je istovremeno u igri direktna zarada puno ljudi mrko gleda na dotičnog te mu spominje birokratsku majku ako ne postupi kao uvijek ili kao prethodnik.

U trenutku kad dođe do nesreće, svi se ograđuju od direktnog odgovornog. I nemojte zanemariti činjenicu da profesionalac - D.Slavica nije bio taj koji je radio spisak, već su sama lokalna društva odredila spisak ljudi koji su aktivirani za akciju. Ne vjerujem da je Slavica, a istovremeno je bilo nekoliko otvorenih požara na raznim lokacijama imao vremena da provjerava tko je u helikopteru, odnosno na pojedinoj lokaciji gdje se obavljala intervencija.

Drugo - u jednoj takvoj strogo ustrojenog organizaciji, bez obzira što je nažalost sve što se desilo na Kornatima uključujući i zakašnjelu pomoć nastradalima dokazalo da je ustroj bio katastrofalan, ne mogu se oteti dojmu da bi ipak uz samog Slavicu još poneki morao sjediti na optuženičkoj klupi. To što su neki nažalost nastradali, te nisu među živima ne znači da ne snose dio krivice u krivim procjenama i naredbama. Da ne spominjemo one iznad Slavice.

Treće - Slavica je sam sebi objesio omču oko vrata zbog svojeg bahatog i bezobraznog stava i ponašanja kao rukovoditelj (što je nedopustivo u bilo kojem poslu!), pa me ne čudi što su ga smjestili gdje jesu. U pritvor. Svojim zataškavanjem - onih pustih puno sati što nije krenula akcija spašavanja definitivno je kriv za groznu cifru poginulih. Sigurna sam da bi još poneki od tih mladih i zdravih dječaka ostao živ. Samo da se do njih stiglo ranije.

Toliko za sada. Što se tiče ove problematike uglavnom čitam što piše u novinama, te ono malo što prikažu u dnevnim televizijskim vijestima, no mogu misliti kako je bolno i grozno za obitelji da sve ponovno proživljavaju. Tj. da proživljavaju strahote što su se desile u tog grotlu dima, vatre i vrućeg kamena.

Još jedanput, moja sućut.

Update na početku:

ISPRIČAVAM SE GRAĐANIMA PAKRACA ŠTO JE U NASLOVU BLOGA STAVLJENO DA JE VAŠ MUZEJ SEOSKI. JEDNO JE PISANJE POSTA, A DRUGO NASLOVNICA. HVALA NA RAZUMIJEVANJU.

RUDARKA
No da - kao što svi znate, a mnogi su i upražnjavali jučer navečer/noćas kulturu u sklopu Noći muzeja 2011, pretpostavljam da ih je malo koji su bili u nekom seoskom muzeju. A ja jesam!

Slijedi opširna opservacija o dotičnom.

Još od prije nekoliko godina spremam se na to događanje, no kako su Guzda, a bome i njegov kumpić malo skeptični prema dosadnim seoskim regionalnim i etnografskim zbirkama koje se obično otvore i na taj dan (ako im se baš da, u puno slučajeva dotični zaposlenici po muzejima/galerijama nemaju sluha za bilo što zanimljivije), frendici sam predložila jedno žensko druženje.

Zagreb smo a priori odbacili jer je tamo svake godine sve više zainteresiranih, pa nam se baš i nije dalo čekati na zimulji i gurati po muzejima koje možemo obići i u miru i tišini. Recimo. Obično ih onda i ne obiđemo. Hmm..

Privukao me tzv. otočki program po Braču, Hvaru, Ižu - te mi je sve krivo što nemam hrpu para da si priuštim takvu vrstu pizdarije - sjedneš u auto i potrošiš tisuću kuna da odeš do tamo, malo se proveseliš i prespavaš jer je ipak malo predaleko za vraćanje u gluho doba noći.

Anyway, čim sam vidjela u programu: Muzeja grada Pakraca Pivo - napitak bogova i puka odmah sam znala da je to naš odabir!!

Potrpali muškarce u auto - u međuvremenu smo pronašli i vozača koji nije toliko sklon alkoholu , te se nas šestero uputilo prema Pakracu. Pošto je dotičnom vozaču vjenčani kum vlasnik kafića oma preko puta muzeja - nije bilo zbora da se nećemo luudo provesti.

Uglavnom, veselo smo upali u Gradski muzej (solidno popunjem za tako mali grad u petak navečer oko 21:30), doduše sa malim zakašnjenjem, pa smo propustili uvodno slovo o samoj materiji izložbe. No zato nas je razveselio punkt Daruvarske pivovare sa besplatnom degustacijom piva. Od te točke smo počeli.

I sad malo slikica:





Ovdje moram napomenuti da su svi izloženi objekti bili otvoreni oliti popijeni!

Pa malo priče o povijesti pivarstva - od Egipćana, Kelta, Germana do "novijih" stvari - Češka, Nizozemska, Belgija, Njemačka..

Moglo se i čitati:



Predmetna čaša s pivom je Rudarkina.

I šta će moja prijateljica nego o'ma otvoriti:



Bilo je i pive u stripu:




I kad su Guzda i njegov kumpić obišli stričeka s pivom više puta, pročitali što se dalo - s vremenom je postalo malo mutno preselili smo se do kuma (koji je pak bio u Zg. na hokeju) te se još tamo malo opijali. Dok se dotični gazda nije vratio.

Sve u svemu - svi su se složili da ovakvu vrstu kulture mogu upražnjavati i češće!

Pohvaljujem muzej što se dosjetio te Daruvarsku pivovaru što je podržala ovakvu zgodnu manifestaciju - i to ne bilo kada, već u vrijeme Noći muzeja. Jer je stvarno štosno družiti se po noći u muzeju. Naravno, ako ima tekuće faze.. he he...

Ps. Ne, ne boli me glava.

Nikako se nisam mogla sjetiti što htjedoh reći, no konačno mi sinulo!

Opet su mi u mislima dječica!

A priča ide ovako:

Bili smo nekidan u gostima kod Mladoženje i Mlade - oni naši famozni seoski svatovi gdje smo bili kumovi (u srpnju prošle godine). I naravno - Dijete (s dva duugačka imena, kao da je mali kraljević) koje već ima dobrih pet mjeseci. Pa si vi računajte kada se rodio.

Kao prvo - Mladoženja: konačno je punoljetan i po MUP-ovim zakonima - proslavio 24 rođendan. A kad tamo - žena, dete, pos'o, kuća...

Mladenka: nepunih 20 godina - muž, dijete, kuhinja, kupaonica, novi namještaj, turske sapunice.. Djeluje smireno. Djeluje kao da joj je to bio cilj života - cilj u životu. Vjerojatno. Hmm...

Kumica (ona što se sviđala kumu Guzdi u svatovima ): nepunih 20, muž (nešto stariji od Mladoženje, solidan posao ), trbuh do zuba. Zadovoljna. Cilj ostvaren (po mojoj računiti taman na svadbi - a bilo je tu jegera dobrih nekoliko metara, pardon - decilitara ).

I to vam je selo.

Ne, ne smeta mi što se mladi množe, pa makar i u tim godinama. U principu Nasljednikovim godinama. Uglavnom djeluju kao da im je to dobro, totalno normalno i uobičajeno. Uostalom - tu su bake i djedovi od svojih nepunih 40 godina (što je na mojih 40+x godina koma ) kojima je to sve isto totalno normalno.

Čini mi se da živim u nekom paralelnom svijetu. A bome i svi vi. Nemojte se zavaravati.

A to što se po selu šeta malo knjiga, malo novina, malo časopisa, a bome i malo interneta (osim što klinci imaju neke prastare kante, nije da se tu nešto surfa i educira). Šta god vi o tome govorili ili mislili - tako je.

Jednom rječju (tj. dvije) - needuciranost i neznanje. To me najviše muči.

No u odnosu na sve ove stare dečke i tzv. usidjelice što si ne mogu naći para od silnog biranja ili još gore one parove što sa 30 i nešto stanuju kod roditelja, imaju dugogodišnje veze i ne znam što čekaju s udajom/ženidbom, "kućenjem" i pravljenjem (prave) djece - možda je ipak budućnost na selu.

Ševili!

U kući krš. Lom. I prašina. Do koljena. Doslovno.

Guzda se nakon dugih i napornih priprema (već mu trne ruka i ona dva famozna prsta što drže miš ) ipak odlučio odlijepiti od kutne garniture, te se primio posla - sređivanja Maline sobe.

Pa se iznio namještaj (sva sreća da imamo kombi), a stvari pobacale (nije se čekalo ženu da dođe s posla ) po svim ostalim sobama - tako da ima školskih knjiga po dnevnoj sobi, posteljine po Nasljednikovoj, cd-ea svugdje, siroti tvor je isto privremeno iseljen, pa kad zaklopi očice ne zna gdje će se iznova naći kad ih ponovno otvori. Uglavnom, luda kuća.

Pa su se zgulile s kućom kupljene tapete, u međuvremenu prefarbane više puta - kako je već rasla Mala, tako su se mijenjale i slike po tapetara, pa sve do nekidan totalno prekrivenih zidova sa teen zvijezdama, Lady Gagom, levitirajućim Zak-om (još dok je bio maloljetan), Jonas braćom (jedan joj je jaako drag jer je isto tako dijabetičar ) itd.

Onda je krenulo drljalje, mrljanje, prašina, kof, kof...

Trenutno je situacija slijedeća: konačno su Guzda i Mala pogodili željenu boju zidova, naravno, nakon X-premaza, te su zadovoljno unijeli dio namještaja jer idu neke preinake, no treba nam i pomoć prijatelja - stolara. Malo se počistilo, ali samo u toj dotičnoj sobi (i dalje se gušimo u prašini u ostalim sobama, no đaba čišćenje dok sve ne bude do kraja gotovo), a onda si je Guzda uzeo slobodan dan.

Jelte - nedjelja.

A sad još mali komentar na priču o Thompsonu: nije mi jasno zašto ne bi čo'ek uz'o pare? Pjevo - nepjevo.

Ajmo sada u istom tonu. Ili sličnom.

Zgrozila me informacija kako je glumica N. Kidman dobila svoje drugo dijete. No - eto - zašto bi se ona mučila, rodila joj surogat majka. Pa grozno.

Meni je ta informacija grozna, bez obzira na objašnjenja kako ona ne bi mogla zbog zdravlja, kako je imala spontane, kako...

Sigurna sam da je prvo i jedino mislila na svoju besprijekornu liniju (uključujući zategnuto i botoksirano lice), a ne na zdrastvene aspekte tog čina. Bez obzira što se radi o njihovom (njezinom i muževljevom) genetskom materijalu (navodno), znam da riječ roditelj znači puno više od 9 mjeseci trudnoće i samog čina poroda tog djeteta, no i dalje smatram kako je to uvrnuto kapitalističko gledanje na jedan zdrastveni čin.

Nećemo sada o listama čekanja za doniranje organa kada se radi o nekom malo bolje "potkoženom" bolesniku. Nekom multi-miljarderu..

Sjetih se i one nakaradne situacije između muško - muško roditeljstva Eltona Johna i onog njegovog frajera. Baš me zanima čiji je bio spermij u tom činu začeća. Jer dva ne čine bebu. Hmm...

O bijeloj djeci pokojnog crnog Jacksona nećemo.

Kako god gledali na Angelinu, ona je ipak svu tu silnu dječicu posvojila ili porodila i svaka joj čast. Nekako mi se čini, koliko to mi možemo procijeniti kao voajeri na sve one paparazzi fotografije, ali kao da ih realno i obično ljudski odgaja.

Svi su pristojini, svu su opičeno obučeni, svi su OBUČENI (a ne kako ona mala Suri koja gola golcata jurca okolo dok joj se majka zabundana do grla prošetava po nekim New York-škim hladnim parkićima), svi imaju u rukama normalne igračke, a ne chanelove torbice i šminku na licu. Na jednom petogodišnjem djetetu. Pa molim vas......

Kako su nas nekad dečki davili s pričama o onih godinu dana u JNA, tako mi žene volimo pričati o porodu. Ili porodima. Našima.

Naravno, nije mi palo na pamet samo tako pričati o porodima. Danas je Danijela u "8 katu" imala gošće koje su se porodile na čudnim mjestima (12-metarski kran sisačke željezare, wc busa na proputovanju kroz Sloveniju, putnički brod na putu od Velog Iža do Zadra..).

Ako sam dobro shvatila, a također mogu potvrditi i sa svojim drugim porodom koji je samo igrom slučaja završio u bolnici (pošto sam prekoračila termin poroda zadržali su me u nekih pola noći, tamo negdje prije 14,5 godina u Petrovoj bolnici bez obzira što sam bila "otvorena" 2 prsta, a porodila se u ravno 3:nula:nula!!) da se ni u jednom priči nije radilo o prvom porodu (duugo, boolno i naaporno - skoro pa uvijek) već drugom ili trećem.

Znači - stvar se "razradi", pa ide puno lakše. Ponekad i prelako tj. prebrzo...

Tako je jedna moja (zagrebačka) prijateljica - totalni healty frik željela roditi u Varaždinu jer tamo je puno bolje, ljepše... te je svoje prvo dijete rodila u bolnici u Varaždinu. I svoje drugo dijete je isto tako rodila u Varaždinu. Na svu sreću - ne kod naplatnih kućica (jer bi i ona bila danas u emisiji) već u bolnici, ali je falilo mićino da ne stigne do tamo...

What else? Imate li vi iskustva s gore navedenom temom???

Pozdrav od Rudarke (gosti su mi na vratima)

Update: Da malo pojasnim: gospođa iz Siska je u radila (prije 25-ak godina) u Željezari u Sisku kao kranist(ica), te je jedno tri tjedna prije poroda (ne znam kako su tada organizirali porodiljski dopust, no znam da je prije 40 i više godina moja majka bila samo tri mjeseca na porodiljskom jer se trebalo vratiti na posao, samo da znate!!) radila noćnu smjenu, pa ju čopili trudovi na 12 metara visokom kranu odakle su ju jedva skinuli dole. Zamislite kako je tada bilo bez telefona, mobitela i ostalih načina komunikacije! Uglavnom, već se na pola puta praktički porodila.

Ova u busu je krenula na neko putovanje, te u wc-u stisnula bebu u školjku. Rekla je kako joj je bilo neugodno...

Volim ja, volim CSI. Volim i neke druge krimi serije. Noo...

Kad mi svaki dan puštaju iste - ide mi na qu. Pogotovo ako su to neke stare epizode, davno odgledane na nekom drugom komercijalnom programu. Grrr..

A na komercijalnim programima vrti se turska teve.

Ps. Htjedoh komentirati neke stvari s posla, no stisnuh zube, obrisah tekst i zato ovo gore. Suvislo. Nesuvislo...

Kako smo stigli iz velikog grada u malu sredinu, tako se i tu i tamo pojavljuju - što više, što manje neki osjećaji kako su nam lokalni prijatelji, susjedi, a ponekad i šira društvena zajednica (kako se to lijepo veli političkim riječnikom) ljubomorna na nas.

Teško je to opisati, no kroz neke sitne zajedljive primjedbe, kroz neka kolutanja očima na naš stil života, odabir odjeće/obuće, načina odgoja djece ili samo naša promišljanja dovode nas do razmišljanja kako bi najbolje bilo prekinuti sve veze sa okolišem.

Što je doduše glupo, no ako se nakon nekoliko sati druženja sa "prijateljima" ne osjećaš ugodno, nego imaš osjećaj da si posran - jebiga. Ne ide.

Ne znam kako bih vam to sve opisala. Pretpostavljam da ste se i sami našli u sličnoj situaciji. Nekako mi je blesavo da sad u tim svojim ozbiljnim godinama nekome objašnjavam zašto sam potrošila svoje zarađene novce na izlet u Sloveniju/Mađarsku, knjigu na engleskom, majicu "s potpisom" (u našem selu su i stvari od S'Olivera ili Benettona potpis) ili djetetu novu zimsku jaknu (a kad ću nego sad na sniženju - biti će joj super iduće zime!).

Malo iritantno.

Odo ja sutra na posao. Tamo me se boje, pa mi ništa neće reći...

Svi mi potajno želimo da nam baba vračara, osoba stručna za čitanje zvijezda oliti pisanje horoskopa ili samo dobronamjerni susjed veli kako smo super pet, kako zapravo ni ne znamo kako nam je dobro ili kako je baš sad trenutak hvatanja svoje životne sreće uplatom famoznog listića koji će nam donijeti brdo para, pa samim time i riješiti svih naših sadašnjih nepremostivih briga. Za koje mi mislimo da su brige.

Noo...

Naravno da život ide dalje, da nismo ni uplatili, a kamoli dobili puste pare, pa samim time i dalje grcamo u nekim dugovima, problemima...

No, to što smo u dobrom ljubavnom odnosu, to što su svi zdravi, to što smo (eventualno sitno) napredovali ili što zapravo i dalje radimo i dobivamo redovitu plaću (za razliku od mnogih što nemaju) - to se uzima kao normalno. Neš' ti novosti. Novost je nešto veeliko i spektakularno...

Doduše, prije dvije godine mi je u jednom godišnjem horoskopu pisalo kako ću se baciti na pisanje. Ja? A kad tamo - nije prošlo ni pola godine i stvorila se ona mala slatka knjižica.

Prošle godine mi je u istom horoskopu pisalo da ću preživjeti godinu, te da ću krenuti u neki sport (doduše, piše trčanje) da se odmaknem od teških misli - opet je sve bilo tako. Na kraju je godina ipak prošla koliko toliko u redu, bilo je puno (novih) radosti za koje nisam ni znala da ima snage/volje/godina, te sam otkrila jogu. Nije trčanje, ali jaako mi godi i pomaže.

Ove godine mi se smješe romantična putovanja sa životnim partnerom. Baš me zanima u što će se to uvrgnuti.

Ps. Da vam sad ne pričam kako je bilo doobro nekidan u Pećuhu. Suvenir? Torba.

Vrag je to s godišnjim - čovjek ima svakojake planove, kad ono...

Prvi put sam danas otvorila oči tamo negdje oko 7 i nešto sitno, pa me Guzda uvjerio da sam na g.o., pa sam drugi put škicnula na sat negdje prije 9, pa sam si onda ja mislila kako sam na godišnjem, pa se samo trepnulo - i voila - skoro pa pola jedanaest.

Ma, sram me, sram...

I onda prva (jutarnja?) kava - kad tamo već podne. Vrag ga nosi, ali vrijeme brzo prolazi... prespavaću taj svoj mini - godišnji.

Da si ne mislite - nije Rudarka naivka - ugasim lijepo zvrndanje na službenom mobu, pa nek zovu do mile volje... poslije samo provjerim što je zvao, zašto je zvao...

E da, bila sam jučer na kavi u Sisku. Danas je bio plan - kava u Slavonskom Brodu, no nešto se spojebalo u Guzdinom službenom planu, ali mi je još obećana i Mađarska (ili Austrija, ali tamo mi se ne ide). A lijepo smo danas mogli šetati po Pećuhu... grrr...

Eto, nek vam rastu malo zazubice.

Posljednjih smo se par dana i mi malo smucali po Deželi. Znam da ste znatiželjni kao susjed Zdena, pa sam već pripremila par fotografija:



Kao što sam već napominjala - jedan od onih par naj-naj pogleda je i pogled iz restorana-pizzerije "Jožica, Gozd Martuljek, Slovenija na vrh Špika. Kao što se vidi na mojoj mrljavoj slici, Špik se baš i nije vidio, no zato sam ja lijepo sjela uz prozor i topli radijator, pa popila kavicu, pa izvadila knjigu, pa malo jela (pošto nisam bila baš gladna, konobarica koje se sjećam još od prije par godina mi je preporučila slijedeće):



teleći ujušak s ajdovim žgancima (nije mi se dopao okus dotičnih žganaca koji se jedu skupa s juhom), pa izvadila komp jer sam sama sebi obećala da ću i raditi, a ne samo se provoditi, pa sam opet pila (pivu), pa je ćaskom prošlo nekoliko sati koliko sam morala čekati Guzdu i njegovog prijatelja koji su upražnjavali - never mind.

Uglavnom, osim što se nekad ućmala pizzerija pretvorila u hoch mjesto, pa sam dotični ujušak platila dobrih 7 i nešto eura (sva sreća da Guzda ne čita blog), atmosfera mi je bila taako dobra i ugodna, konobari uljudni, a internet besplatan (taj dio me posebno oduševio, valjda zato što to nisam očekivala).

Nakon toga smo se pobrali na Vršić - Koča na Gozdu, gdje smo se prvo zarakijali s poznatim društvom iz Zg (nismo se dogovarali, zapravo niti vidjeli dobrih desetak godina, tako da je druženje sa starim prijateljima bilo još ugodnije), a isto tako i odspavali .

Dnevni boravak, odnosno doljnji dio planinarskog doma izgleda ovako:



Cijelim prostorom dominira zagrijani kamin, hrana i klopa su ukusni, a opet puno jeftiniji nego dolje u podnožju (čitaj: Kranjska Gora).

I slika za kraj: piva u Vopa pubu u Kranjskoj Gori:



A kaj ste mislili mene vidjeti? Ma dajte..

Ps. Mislila sam napisati kako sam - kao i sve one naše "dive" kad se poslikavaju po ženskim časopisima i pišu kako su ljetovali, zimovali i ostalo - htjela napisati kako sam provela tjedan dana na skijanju u Kranjskoj Gori, no nije mi se dalo lagati. Prekjučer je padala kiša, te je staza (a i sve okolo) bilo debelo zaleđeno tako da sam zapravo bila sretna što nisam uzela svoje prapotopne skije i opremu, te se nisam za 29 eura odlučila polomiti na padinama Dežele. Bez putnog zdrastvenog.

Jučer smo otišli do sela Grabovnica pokraj Čazme (ne možete fulat jer su znakovi, što svjetleći, što klasični na svakom zavoju i raskršću) pogledati famoznu Božićnu priču. Ako se dobro sjećam - priča je počela tako da je gosp. Salaj počeo sa svjetlećim kićenjem svoje okućnice, pa je svake godine nešto dodavao, te su ljudi počeli dolaziti i obilaziti to bajkovito čudo. Pa je došla i televizija, i tako...

Možete mi vjerovati da su sve slike i televizijski prilozi ništa prema stvarnom doživljaju. Doduše, sada se to radi o pure business - pošto se naplaćuje ulaznica (15 ili 20 kn?), na samoj prilaznoj cesti nalaze se i Security guys kako bi vas smjestili na relativno mali prostor za parkiranje, te da usput ne zgazite koga od dječice jer se praktični nalazite na cesti, postoji lijepi broj suvinira, te prigodna šatra iz koje se čula glazba i žamor "umornih" turista.

O tome da je gužva, da su registarske tablice iz cijele Lijepe naše, te sam srela neke kolegice iz Zagreba i Bjelovara....

Osim toga, malo manje razvikana je i Galerija Matešin sa svojim seoskim instalacijama (sa svijećama) u obližnjem selu Bojana (skretanje lijevo kod male kapelice taman 50-ak metara prije dolaska na seosko imanje Salaj u Grabovnici).

E sad - neka mi oproste likovni stručnjaci - no kad smo tamo stigli sve nam je djelovalo kao da se netko najeo bunika - od opićenih slika neke male djece, "isusa" u raznim oblicima, te razne drlje od minijaturnih slika do XXL veličine oko 4x5 metara smještenih u galeriji koja je izgrađena kao neke čudne katakombe, ili još bolje liči mi na prolaze u Keopsovoj piramidi - malo gore, malo dole, malo nisko, malo strme stepenice...

Postoji i amfiteatar u dnu dvorišta (sa tom nekom famoznom slikom djeteta - Isusa?) gdje se nalazila zapaljena vatrica, pa je bar nešto bilo toplo..

Poslije sam našla na netu kako se radi o akademskom slikaru koji u svojoj galeriji organizira razna kulturna događanja, što muzička, što likovna, no đabe - meni i dalje slike izgledaju - kako je to lijepo rekao Guzda "tako da svatko može pomisliti da može biti slikar".

Evo vam neki suvisli link: Bojana.

I danas mi se desio jedan birokratski apsurd, no o tome mi se sada ne da pričati.

Muči mene nešto sasvim drugo - pošto ne gledam Ezela (navodno vozi neki suuper auto kako mi veli Guzda ), a Šeherezadu su fala bogu na neko vrijeme skinuli s repertoara moram se okrenuti domaćim tračevima:

Zanima me da li je stvarno Severinin Slavek imal curu već nekih mjesec i nešto ili ga prijatelji izvlače iz dreka, pa sad ispada frajer, a ne šonjo s mačkom, a ne ucviljeni rogonja, te je li stvarno nabijao rogove Nacionalnoj nam divi?

Drugo je pitanje da li će Seve roditi onom srpskom tajkunu dete, a ovaj će ju prvom prilikom prevariti s nekom domaćom silikonskom pevaljkom? Puuno mlađom od osvojenog trofeja??

Jer ruku na srce - osim što je Seve neki kao balkanski brend, kao nekad Lepa Breda, ipak se radi o staroj koki na kojoj bez obzira na sve plastične kirurge i ostale kozmetičke stručnjake gravitacija radi svoje..

Nemojte me pitati kako znam.

E čovjeće - neću moći spavati od silnih nedoumica.

Nema smisla da si pomislite kako je Bugenviliji bilo kaotično, gužvasto i neuhvatljivo na dočeku i šire.

Kod nas je bilo nekoliko otekotnih okolnosti:

- The Otac je kao i obično sve dozvolio svojoj djeci, pa sam gonjala po telefonima roditelje malca koji je dočekivao Novu ne u obiteljskoj kući kako je meni servirano, već u viksi, doduše u predgrađu našeg sela, no ipak u brdima između ostatka praznih vinograda i pripadajućih kleti i vikedica kako bih objasnila da se ne radi samo o našoj kćeri (dijabetičarki, što je manje važno nekima), već o njoj, nećakinji (te da će me šogorica upucati ako išta krene po zlu) i još jednom pripadajućem kumiću iz susjedne županije..

- Naravno da su mi opet, po stopedeset i peti put uvalili dežurstvo tako da sam cijelo vrijeme bila pripravna i jednim okom budna (da ne velim kako mi je u čaši bio bezalkoholni šampanjac) da mi dečki na poslu ne naprave sranje kao prije par godina...

- Stiglo u goste i pripadajuća obitelj dotičnog kumića, uz još jednog neparnog člana koji je sa svojih nepunih osam bio do bola dosadan, naporan i "meni je dosaadnoo.." stilom davio sve koji su ga htjeli slušati, a neki su ga morali i zabavljati...

- Pa su se doklatili još neki u goste, no ti su otišli spavati u svoju kuću, tako da se ne računaju..

- Nasljednika smo izgubili već negdje u rane poslijepodnevne sate, te je dobio i izgon što se tiče spavanja jer stvarno nije bilo mjesta ni na podu za njega. Tak i tak svako malo prespava kod nekog od svojih frendova. No, imao je strogi naputak da se javi prije nego spusti glavu na jastuk da budemo sigurni da je živ i zdrav. Ne na policiji.

- U neko doba večeri, kad su se Kum i Guzda (ipak) nalijevali pivama, bez obzira na časnu pionirsku kako će oni voditi brigu o malcima, te ih obilaziti (naravno vozilom) tokom večeri doznah da su Roditelji oliti vlasnici vikendice naprasno na putu za Bjelolasicu, pa neka zove baku i dedu na fiksni (nee, nemaju mobilni broj), pa da s njima vidim, no sve će biti u redu, neće se ništa desititi... tu sam dobila kratak napad bjesnoće i šiza, no kako su u gostima bili svi poznati, nitko se nije naljutio jer im je poznata i ta moja mračna strana karaktera...

Na kraju je, osim što smo nakon pršuta, kulena, sira i francuske zanemarili sve ostale oblike nakuhane hrane, sve prošlo super pet - djeca sretno stigla doma, mi se svi bacili na spavanje tamo negdje malo iza 2 h, ujutro me probili dečki s posla, makar sam rekla da me zovu samo ako nešto gori, odradila obilazak i dotične vikend - zadatke što se od mene očekivalo, još malo družila s gostima daveći ih novogodišnjim koncertom iz Beča (nek se i oni malo kulturno uzdižu, makar preko volje), te navečer mirno legla - bez bolova u glavi i/ili grčeva u mišićima...

O da - jedan mali obilazak hitne kirurške u obližnjem nam županijskom središtu nije donio ništa lošeg po vlasnika dotične natučene ruke (predobra je kava iz aparata po svim tim bolnicama) - no, bolje je da se ruka pregleda prije, nego poslije...

A i otkrila sam kraći put do ulaznih vrata, malo se na povratku pogubila, no svaka škola se plaća...

So, ništa posebno - najobičniji Rudarka - doček nove...

I da, sretno vam bilo. Treba će vam....