Na poslu imam jedan "kaslić" pod ključem. No da, zapravo ključićem..

Unutra držimo službeni digitalac, a i ja si znam zaključati torbu. No, pošto taj digitalac koristimo nas više, u različito vrijeme, tako su više - manje svi upoznati gdje stoji dotični ključić..

Toliko za uvod.

Ne tako davno slavih rođendan, pa šta ću, počastila kolege s kavom i jutarnjom "okrepom". Doma se uopće ne konzumiraju žestice, tako sam i ja dotičnu flašu lijepo ostavila "pod ključ".

Nek se nađe ako nekog zaboli trbuh..

Nekidan, izvučem ja tu flašu, a ona nekako čudno "polupuna".

Pogledam danas, a u flaši za dva prsta..

Gleda mene moja kolegica i veli:

"ti ovako već dva dana razgledavaš razinu u toj flaši. sve mi neugodno što sam s tobom u sobi.."

Ne, ne.. Imamo mi jednog drugog sumljivca..

Ne mogu, a da ne budem malo zlobna i zapitam se:

Da li nakon akvizicije blog.hr-a i NoveTV netko drugi bude "alfa i omega", No 1 ili kako li god zvali dosad omraženog Darijusa, tj. personu koja je sastavljala Cool liste??

He he... kome zvono zvoni???

Da se malo vratimo na turizam i ostalo gledano kroz oči jednog prosječnog turista.

No da, prosječni turist grada / mjesta Selca je u ovo doba godine:

- klinac/klinka od 10 ili 13-14 godina (ovisi da li je u tzv. školi u prirodi ili malom maturalcu)
- penzioner (dragi Zagrepčani - penzioneri koji pljuju po Bandiću: grad Zagreb refundira troškove prevoza i moguće dijela smještaja u predsezoni za drage penziće, uključujući hotel Varaždin u Selcu)
- što naški što strani turist naturalis penzioneris, nobrojat na prste ruku (mislim da do nogu ne bi došli)
- par - nepar Čeha što su (valjda) na svadbenom putovanju, uz pivo iz dućana gledali zalazak sunca...

I da, ja - kao zalutali, silom prilika predstavnik radnog naroda igrom slučaja na godišnjem odmoru tj. kao priljepak dotične "školice"...

I, kako izgleda (to će mi potvrditi Mama44 ili kako li se već sada zove...) jedan tipičan turistički dan u malom turističkom mjestu?

Nažalost, učmalo...

Domaći - tu smo se Kraljica Majka i ja priključile tako što smo nakon 24 sata počele pozdravljati domoroce, a pošto sam zaokruživala račun, i konobari su počeli podravljati mene, he, he, mali trik - su još uvijek sami sjedili ujutro i predvečer u kafićima i "guštali" dok ih ne izbace horde preprženih blijedoputih / reš-crvenopečenih Nijemaca i Čeha..

Ugodna stvar oku su budući kafići po plažama, konačno u nekom morskom duhu - šank u obliku broda, "afro"-look drugog kafića, sređena, ali ostavljena u starinskom duhu pročelja starih kuća i sl.

Da ovi dotični penzići ne bi plesali u ovo doba godine? Bi!

Da ovi dotični turisti ne bi neki lagani provod koji se, sigurna sam, može organizirati, a da to nisu neke "ribarske noći" i sl. grozomorne fešte? Bi!

Da ovi dotični turisti ne bi ponovno došli kad bi se malo bolje reklamirala ponuda, osim ovog groznog linka koji sam pronašla? Bi!

I da, smješteni smo bili u hotelu "Varaždin" - ravno dvije (2) ** zvjezdice!!

Hotel, koji je doduše super oščuvan i brižno pažen i mažen, ali u "retro" stilu slavnih titovih 70'-ih, bez klimatizacije (pa smo se već i mi prošli tjedan dobrano usaftali), bez interneta (nosila ja naivac svoj komp, nije da nisam...), ali sa prekrasnih nekoliko bazena (oni otvoreni su odlični, kružni, čisti, a zatvoreni je u istom "retro" stilu)...

Klopa je bila taman za klince: relativno male porcije hrane što su netom izvukli iz različitih limenki, malo podgrijali, malo prelili istim takvim umacima... Ne velim da hrana nije odlična za ono što smo platili, ali, brate mili, u nedostaku kvalitetnog smještaja na našoj obali čista je grehota držati školarce u jednom hotelu. Za njih su odmarališta...

Za penziće - donacije gradova iz kojih dolaze...

Za ostale - sređivanje hotela, povećavanje barem za još jednu zvijezdicu - i udri!!

A za sve iznad *** zvjezdice preporučam: naglašenu etno kuhinju s ekološki uzgojenim voćem i povrćem, mesom iz domaćeg uzgoja i vlastitom autohtonom vinskom kartom! To je budućnost našeg turizma!!

A za ostale male restorane, da se izdignu iz ovog sivila - "calamari - pomes - fleish - pizza" - nešto starinsko, domaće koje su naši dragi prastari jeli svaki dan (znači bilo je jeftino jer su oni bili siromašni!!) - upakirat u malo reklame - i vidi vraga - turisti bi nam se vraćali....

Ovako, možda iduće godine odu vidjeti kako je u Turskoj ili Španjolskoj....

Mala sitna razmišljanja jedne cure sa sela.... Bez uvrede..

Vratih se, vratih....

Kako je bilo??

Luudo... Ne mogu vjerovati da sam se uspjela toliko i na taj način odmoriti. Ma, pravi wellness...

Sa Malom sam imala kontakt samo tri - četiri puta na dan (na par minuta mrzovoljnog pikanja, kolutanja očima i onog "pa dogovorili smo se da se ne poznajemo"..).

Dani su išli ovako: ujutro zajednički doručak sa djecom i profesoricama. Oni krenu na dogovoreni izlet, a Kraljica Majka i ja u šetnjicu. Kupovanje novina da baba ima što čitati (uz NEpričanje, ali to baš i nije išlo, naime, pokušavala mi je čitati te iste novine na glas..), kavica u kafiću uz sam mol(ić), pogled na barkice, sunce, more...

Onda odlazak na bazen uz knjigu i časopise do ručka. Pivica.. Ručak s djecom. Oni na svoju stranu (školske obaveze i zajedničko kupanje), ja na drugu... Majka na hrkanjac..

Navečer, iza večere, klinci na igru, "đuskanje" i ostalo, baba i ja u šetnjicu i "jedna Stella i deci vina"...

No da, učiteljice su bile više - manje ok. Bila je još jedna mama (djeteta s poteškoćama u kretanju) koja je oko sebe i svojeg djeteta skupila klan curica, pa je sve skupa bilo jako neugodno i frustrirajuće za učiteljice.

Ne volim da se mi roditelji mješamo u posao učiteljicama. Zato sam se ja maknula, naravno u dogovoru s našom učiteljicom. Da je ona tražila, ja bih s njima išla na sve izlete koji su im bili organizirani. Ovako je bilo lakše učiteljici, a Mala je uživala bez mene i bake.

Kulminacija je bila jučer navečer kada se dotična majka umiješala u organizaciju "modne revije", našminkavši i slažući frizuru (naravno) pobjednici. Ostali su bili uvrijeđeni, razočarani, ljuti, u suzama.... Ma kenja na kvadrat..

Anyway, ako izuzmemo djetinjaste ispade jedne sedamdesetogodišnjakinje, koja priča punih ustiju, podriguje, komentira sve naglas (jer je lagano ostavlja sluh) - sve je bilo super..

O hotelijestvu, turizmu, kafićima i stranim gostima nekom drugom prilikom...

I da, naravno da se nisam mogla uštekat na ništa u je*enom hotelu. Tako da sam dobrom voljom recepcionera uspjela očitat svoju službenu poštu. U par minuta...

Spakirala sam stvari..

Naravno, uz neprestano pričanje drage mi Kraljice Majke...

Nešto si umišljam da će se s vremenom umoriti.

Ne mogu se odlučiti da li da ponesem i laptop. Nemam pojma kako da ga uštekam na internet.

Veli Guzda da hodam ulicom i "upecam" nekog nepažljivog vlasnika adsl-a koji ima postavljene wireless opcije.. he he

Možda vam se i javim...

Idem i te se nadam da baba ne bu cijelo vrijeme !!

Vozdra!

Idemo u nove radne pobjede!!!

Znam da je petak, ali, vrijeme je da se "psikički" pripremim za slijedeći tjedan. Naime, krećem s pedesetak djece, nekoliko nastavnica, jednom mamom i Kraljicom Majkom u školu u prirodi.

Pošto Mala treba svoj inzulin, kreće i majka na more. Tj. ja. Pošto ja idem, uvalila se i Kraljica Majka (o svom trošku!).

Kao ona neće nikome smetati...



Moš mislit....

Ovih par dana mi je sve tako bljak...

Kao prvo priča o mačku:

Našeg crnog mačka zvanog Kiki pregazio je auto. No da, ne na mrtvo. Pregazio ga je tako da mu je polomio kičmu, cijelog ga izranjavao. I sad se jadan mačak već par dana mučio, vukao na prednjim nogama, gledao nas onim tužnim očima da mu pomognemo..

Pa se odvukao susjedima (koji su se odselili prije godinu dana), pa opet k nama natrag...

Morali smo zvati veterinara?

Nismo imali srca dati ga na uspavljivanje. Povrede su bile takve da nije bilo šanse za liječenje...

I tako se mi mučimo s mačkom, ne spavamo noćima..

Doduše, djeca su to sve puno mirnije primila. Oprostili su se s njim još u nedjelju navečer (kad je izgledalo da su mu zadnji trenuci) i samo tu i tamo pitali - "još je živ?"

A nama ozbiljnim odraslim ljudima puca srce...

I da, priča dva:

Zovem nekidan veterinara i objasnim mu situaciju, on veli - nije to za mene, to je za "higijeničara". Higijeničara pak nismo našli jer je bio u Metropoli, a uz to sve skupa - traže vas 150 kuna za uspavljivanje životinje.

Volim ja svog mačka, ali brate mili - to je bio mačak domestikus, koji je odrastao na našem tavanu, dvorištima svih naših susjeda i šire.. Ne neka specijalna životinja kraljevskog tretmana...

E jeste zlobnici, besramnici i ostalo (kojeg se sad ne mogu sjetiti..)..

Prvo, slike smo dobili od organizatora (barem one u čamcu, imamo mi i neke svoje, ali nisam htjela stavljati nikoga da se prepozna, možda ljudi ne žele u javnost bloga).

Drugo, suha sam (u tom trenutku) jer smo tu imali "voćka" pauzu, a prije toga je bilo više - manje laganini (osim što je već tu, ispod tog odjela bila mokra moja guza ili sam samo imala takav osjećaj).

Eee, da smo znali, ponijeli bi mi neke prave "voćkice" u tekućini...

Treće, i to sam sad zaboravila...

Anyway, htjedoh napisati nešto sasvim drugo. Kako je lijepo opet se malo ljepše obući za posao, otići na neki fini ručak, a ne hodati - ovaj puta ne po blatu već po vrućini i prašini... Tako da sad imam kratke rukave na golom tijelu (znate već, od sunca) Bljak.

No, uspješno sam završila još jedan posao uključujući strance, neke domaće "strance" (iz susjednih nam bratskih firmi koji su mi zadali više problema od onih prvih) i naravno - svoje mile i drage šefove kojima se ne sviđa kad stvari odu malo "ukrivo" ili zapnu...

Eeee... onda si je Rudarka sama kriva!

Ps. Kategorija sex jer me jeb*te a nisam vam ništa kriva... I naravno ovaj zadnji oliti šef...

Pps. I nemojte me hvatati za posljednju rečenicu jer je totalno u prenešenom značenju.. Da se sad ne bi pomislilo...

Ekskluzivno!

Neponovljivo! (no dobro, skiperima i organizatorima je to tako skoro svaki dan)

Nama smrtnicima ikad ili nikad....

Ovako je počelo:



Visoki, niski, (relativno) žgoljavi (tih baš i nije bilo), relativno tuljasti (s masnim naslagama špeka oko menađerskih strukova...) - i ja!

Onda slijedi zagrijavanje:



Onda malo oštrije:



I za kraj, totalna ekskluziva:


Rudarka, glavom i "telom"....

Update: Ajme užasa, pa ja sam kriva što su srbi pobjedili na eurosongu - čim stavim malo ekavice - vid' što se desi.... Koma...

Slike raftinga ćete još malo pričekati jer ja nisam koristila svoj digitalac na vodi...

Ovako sada kad razmišljam s malo odmaka pada mi jedna stvar u oči - osim što se popilo.. a popilo se dobro, nitko nije prešao onu granicu kada ljudi postanu pijani, bezobrazni, vulgarni, naporni ili sujetni do boli...

Što se ne bi moglo reći za neke moje druge kolege...

I još jedna cveba: u nekom trenutku, a šta ćeš drugo, počela priča o bračno i onom ostalom sexu. I tada provali jedan naš kolega kako ševi svoju dragu gospođu SVAKI dan (osim "onih dana"), već svih tih 15-ak godina braka!

Ovi ostali (neš ti pljuske punokrvnim muškarcima) su se jadno gledali i počeli računati. Onda su izračunali onako odokativno da svi skupa za stolom, ako se zbroje, nemaju taj score...

Ha? Imamo li nekog sličnog dobrovoljca???

Ma vratih se, vratih...

No, odmah u ponedjeljak sam uskočila u komplicirani posao s hrpom tipova, stranaca, strojeva... Anyway, uspjela sam izgoriti kao mala seljančica (znate ono, kratki rukavi, dekolte i crveni nos), zalilo me neko govno od glave do pete... ma, seoska idila...

Kako je bilo???

Hi hi...

Dobro....

Prvo večer (naravno, osim radnog sastanka, nema kod našeg diše išta đabe - malo sastančenja, bez obzira što je petak u osam, ne škodi) sam cvilila na onako šarmanti ženski način... Ono - hi hi, pa mene je straaahhh....

Na šta me šef hotela, vođa timbildinga i svi ostali uvjeravali da će sve biti odlično i da se ništa ne brinem...

Rafting je počeo tako da smo se uvukli u ona neoprenska odjela (dečki su izgledali totalno "cool" s izbočinama od trbuščića do trbušina...). Ja sam izgledala kao manekenka (mogu i lagati, kad sam bila jedina, he he ).

Onda smo se utrpali u čamce. Naš skiper je bio.... mmmmm... (sori Guzda, ako me ikad nađeš ovdje) - pravi komad, pločice, sporske noge. On je imao kratki neopren i majicu bez rukava, potamnjenu kožu... no, no.... pec pec...

Sam rafting je bio sitnica, peace of cake, nothing sceary. Jebi ga, ja sam se stvarno uplašila u onom vražjem Gardalandu. Ovo ovdje je bila igra. Dobra, opuštajuća, vesela, ali ni u jednom trenutku se nisam uplašila! S time da ne znam što znači da je rafting na Zrmanji manje opasan i manje zanimljiv od ovog na Cetini. Ma bez veze...

Drugi dan smo još malo veslali (cannuing..), obilazili stare vodenice, izvore rijeka, pa opet veslali, pa pucali s lukom i strijelom, pa opet veslali...

I da - vaša Rudarka je po prvi puta u životu sjela na kojna!! Pravog pravcatog!

Jahanje, ako se to tako može nazvati, (šetanje u krug s vodičem koji drži uzde) bilo je odlično...

I za kraj - da li je dobro ili loše ako te netko natjera na timbilding??

Mi smo bili grupa koja tjedno održava nekoliko sati sastanaka, koja se tu i tamo druži kroz nekakve ručkove, tako da nama nije bila nikakva novost družiti se malo duže. Znali smo tko može i kako reagira pod naporom - što fizičkih aktivnosti, što količine alkohola u krvi, tako da nije bilo iznenađenja.

Osobno, opustila sam se na način što sam na početku skinula sat s ruke, tu i tamo bila čak i bez mobitela, tako da sam se totalno opustila (naravno osim mojih jadnih mišića zbog jebenog veslanja..)!

Toliko za danas. Vozdra!

Ps. Ne mogu, a da s vama ne podijelim još jednu sitnicu. Ofiranje nekih mojih kolega ne shvaćam uopće ozbiljno, jer niti oni to ne shvaćaju ozbiljno, jer se s nekima od njih znam još od doba kad smo svi bili cure i dečki...

Ali kad vas vlasnik hotela (sa slika se dopao mojim kolegicama na poslu, meni osobno definitivno ne, previše "ženskast" tip), vjerojatno dotrčavši sporednim stepenicama dočeka oko jedan u noći pred vratima vaše sobe... što bi vi napravili??? Ne može se reći da mi nisu bili ponuđeni svi "wellness" tretmani... Hi hi....

Nisam se još spakirala...

Rimember - putujem na vražji timbilding... Sutra, ako se uspijem odlijepiti od kompa i papira koje moram hitno riješiti prije puta... Ufff....

A prognoza kišurina... Što li ću si ponijeti, a da ne izgledam kao zadnja guska na kiši... (valjda ne bude snijega i leda...)

Možda nam bildanje završi uz šank i karte... Eeee... Tu sam da jakom terenu!

Ps. Sreća je da sam jedino žensko... Hi hi...

Znate one dane kad vam ništa ne ide od ruke???

No, ruku na srce, nije tako loše, ali se ja psihički tako osjećam.

Kao prvo, navukla sam na sebe neke fensi-šmensi hlače koje mi sjednu na rub guzice (kad se dotična guza spusti na sjedalicu), pa mi pola leđa glumi propuh. Pa ja natežem majicu kojoj nije mjesto da mi pokriva brubrege i tako u krug...

U međuvremenu sam promjenila hlače, ali imam isti osjećaj. Da ću se raspasti u njima, te da će mi leđa ispasti van. Bljak...

A da oko struka svežem nešto (kao stare babe)??

I sad bi se čovjek morao osjećati sex-i....

Update oliti nastavak posta:

Da ne pomislite da sam zatucana domaćica i majka seoska malo ću prokomentirati najnoviji Playboy (da dragi Ribafish evo ti besplatne reklame).

Osim sitnice što sam dvaput izašla u dotičnom listu... Ne, ne.. Ne tako kako ste si zamislili (na moju žalost što ni Fotošop ne bi pomogao da izađem u takvom izdanju..) Čak sam jednom zaradila i šampanjac (sorry Ribafish, ali bio je neki bućkuriš..) koji su mi na jedvite jade dali u redakciji.

Anyway, nakon pozornog "čitanja" došla sam do slijedećih zaključaka:

- potrebno je uglaviti pearcing u sisu (auć), pupak ili ....

- potrebno je nabaviti one plastične štikle - platforme

- naravno, moraš imati maksimum 20 godina (priznati 25, a zapravo si maloljetna..).

Jadna ja, nikad mene na duplerici...

Za ljubitelje mojeg vrta - slijedeća prvomajska slika:



Samo da znate, ja s tim cvijećem nemam (skoro) ništa. Tj. imam toliko da ništa ne diram...

Tako mi je rečeno....