Jao, jao, pa nemam ja djecu od dvadeset... no no, kaj ste pomislili?.... Htjedoh napomenuti samo da bi mi mogla biti djeca. Bedaki jedni...

A sad ono što čekate danima...



Ovo je buket od bivšeg (šefa!)



Ovo je buket od sadašnjeg (šefa!)



Ovi su od frendica/-va



A ovaj je najdraži...

Pokloni??

Bilo je tu daski za sir (bez sira), krema i kremica, donjeg veša (imam potkošulja u svim bojama...), Tupperware-a, Lisca majice (s prigodnom potkošuljom, he he), tangi, Avonovih đinđi...

Jedan od dražih poklona je bon za masažu... Mmmmm....

A od Guzde??

Ne mogu reći da se nije čovjek isprsio! U kuću je ušao s ogromnim buketlinom (naravno da sam kvocala jer sam do tada već imala punu kuću istih) i zamotuljkom.

A u zamotuljku? Što je najdraži ženin prijatelj? Pa torbica (boje širokog remena iz Italije - boje cigle) od Pierre Cardina...

I da naravno - u torbici drugi najdraži ženin prijatelj - (nisu dijamanti, ali u našim balkaniskim uvjetima ko' dijamanti) - Swarovski križić s roza kristalima. Ma fućkaš dijamante...

I za kraj ovog izvještaja - zaključak je da sam dobila više cvijeća nego da sam umrla! Živjeli rođendani!

Mislim da je red da vam se javim ovako mlada i rosna...

Sutra sam već punih 365 dana starija.. Buaa...

Grozno je to kad su već i oni od dvadeset dovoljno stari da ti budu djeca - i to ne ona maloljetna!

Grozno je to kad ti i vlastita djeca (nakon što im na televiziji pokažem nekog ofucalog političara / zabavljača - u stilu "Ovaj je star kao mama? Jel' da da mama izgleda mlađe?) mrtva hladna vele:

"Da mama, stara si.. Isto izgledate....." Buaa...

Grozno je - no da, ništa me ne boli, još uvijek ulazim u stvari veličine "S", imam novaca da si mogu kupiti nove cipele, imam (još uvijek ju nisam prošetala) prvu "Furla" torbicu, mogu se posvađati na sastanku sa sigurnošću u glasu i argumentima "u rukavu" a da ni ne trepnem....

Što će me razveseliti??

Naravno, pokloni... he he..

U tim stvarima sam još uvijek jaako jaako mlada...

Mislila sam čekati s 500 postom...

Ma ne treba!


Eto vam najnovija situacija s ovogodišnjim tulipanima (danas ujutro oko 8:00)!

Nema smisla da se i dalje hvalim, dosadit ću vam..

Guzda me danas izveo u razgledavanje brodova i brodića. Naravno - sajam nautike i sporta (od kojeg osim palica za golf, pijeska za odbojkaško igralište i voditelja Fodora koji je sam sebi pričao, pošto nije bilo publike - nema ni "S")

Što reći?

Onih nekih pravih jahturina, da ti sline cure i mašta radi - nema..

Stručnjak kaže (jelte Guzda) da ima "kanti" i tih nekih glisera za previše novaca. Jednom riječju ništa za raju. No da, zavisi što smatrate "rajom" ili "običnim pukom"..

I da, Siscijanka, ima plastična barka kao ona tvoja na slici. Za laganu vožnjicu Kupom ili Unom..

Odlučila iduće godine ne ići. Definitivno nije za mene.. He he... I da, nisam dobila ni pivu. Bljak i sajam..

Pretpostavljam da vam nakon onog jučerašnjeg posta zanima da li sam sve uspjela odraditi. He he..

Ne bila ja Rudarka - zar ste sumnjali??

Uspjela sam na sastanku A - ne posvađati se. Stići na sastanak B u relativno malom zaostatku i samo se malkice posvađati sa šefom (znam, nije baš dobro, no.. odradit ću ja to). Na sastanak C sam malo kasnila i između zalogaja uspjela udaviti jednog stranca sa svojim problemima (teško je jesti i sastančiti, no ja se nisam dala!). No da, nije baš da mi je riješio probleme zbog kojih smo se sastali, ali sad nek si on misli..

Čak sam se uspjela izvući iz Grada u rekordnom vremenu (oko 17h) i nakon oštre jurnjave stići na zadnjih dvadesetak minuta roditeljskog (dijete me čekao u školi pa nisam mogla izbjeći tu obavezu).

Voila..

I tko kaže da mi žene nismo sposobne??

Ps. Draga Siscijanka - mogla bih sutra na lokaciju S. Što kažeš??

I jedna tužna vijest - obavijestila nas učiteljica kako je jedno dijete iz razreda u Klaićevoj - leukemija.. Koma..

Sutra sam prvo (ne računam dolazak na posao u 7:00) na sastanku A na lokaciji A udaljenoj 50-ak km od posla, pa sam na lokaciji B udaljenoj od prve (prema mom poslu) 25 km s time da i tu sastanak počinje u isto vrijeme, pa ću ja kao prvo skoknuti nabrzaka na lokaciju A i dojuriti na lokaciju B.

Onda imam sastanak C u smjeru natrag prema lokaciji A, pa još malo dalje, u 14:00 (molit ću boga da se ovaj sastanak B ne odulji kako ne bih osim što kasnim morala i ranije otići s njega).

I da, imam i roditeljski u 17:00 (ako se uspijem vratiti iz Metropole jer ću biti u samom centru grada u ono nepodnošljivo vrijeme rush hour-a)..

I još bi Guzda da vesela, odmorna, prpošna i puna novih znanja s njim odem ponovno u Metropolu na neko/nešto...

Buaaa...

I sad nek netko kaže da samo kupujem i obilazim dućane...

Ps. Kategorija - karijera & sex

I... što kažete???

Evo još jedna:

A sad malo objašnjenje: u našoj kući ništa nije "obično", pa je tako i Guzda nabacio ideju kako se od nas očekuje neka luuda boja kuhinje. Pošto se volimo igrati bojama - najbolje je staviti neku neutralnu boju, pa udri po zidu.

Eee... Sad ga ja žicarim da mi stavi na zid između gornjih i donjih elemenata neke luude pločice, a on cvili kako je zid grbav i da bi to on drugačije riješio... we shall see...

Ps. Bila danas na roditeljskom. Nasljednik naredao neke kulje, tako da ne znam da li da puknem od bijesa ili jada ili da plačem što dijete ne komunicira s roditeljima....

Za dva dana novi roditeljski.. Sva sreća da nemam više djece, ili bih oguglala pa bi bilo lakše???

Update: Skinula slike. Tko je vidio, vidio... Pošto slike nisam mogla smanjiti, pretpostavljam da je rikavalo učitanje slika onima koji su na običnoj liniji. Toliko.

Ujutro dogovori uz kavu:

"Moram u Sloveniju na neki sl. razgovor"

"Ok. Idemo Mala i ja s tobom. Zovi tipa i provjeri jel' stvarno doma" (imam već nekih neugodnih iskustava s njegovim "dogovorima" za sastanke.. proputovali mi tako ne jedanput..)

"Ma rekao je da je slobodan ovaj vikend"

Šatro. Onda su nešto zvonili mobiteli, naravno Guzdini - mora hitno u Zg. Pa onda ne mora hitno u Zg...

"Hoćemo u kino?"

Anyway, uspjeli smo se dogovoriti da ćemo u dva u kino, a prije toga ćemo iznenaditi Kraljicu Majku i povesti ju na ručak...

Ručali smo u Vrapču u nekom hercegovačkom restaču. Vani blatna livada puna mercedesa, izvana kao neka baraka, unutra ugodna atmosfera s hrpom totalno kičastih etno-plastično-drveno-ostalo seoskih pizdarija po zidovima.

Klopa ok. Cijena? Nije jeftino za "baraku", nije skupo kao neki elitni zagrebački restorani..

Naravno, Kraljici Majci, nakon ručka, čaše vina, deserta (dijabetičarka!) nije bilo dovoljno, pa je brzo pristala i na kino. Gledali ono nešto u muzeju... Na kraju je ispao dobar film, makar osobno ne volim filmove s B. Stilerom.. Definitivno mi idu na živce njegove komedije i takva vrsta humora.

Koliko me upoznala sa novostima Kraljica Majka - film je rađen na temelju stripa jednog našeg frajera, Hrvata.

Sve u svemu, ispalo je dosta dobro. Sutra slažem (konačno) finalnu varijantu rasporeda suđa u kuhinji. Vidim, nitko ne pita za boju... c c c...

Update: Nađoh kod Masai Mare novu trakavicu u vidu - napiši nešto o svom Nick-u. Kako je to išlo??

Htjela sam opisivati svoj život - život jednog gradskog djeteta u seoskom okruženju, pa je od toga nastala "Seoska idila", a zašto "Rudarka"?? Pa, perem, peglam, kuham, pospremam kao crni rudar. A ima veze i još s nekim stvarima, ali ne bih o tome...

Slijedeći?? Tko voli nek izvoli...

Jojj...

Da li se i vama dešava da ništa ne stignete? Vrijeme mi leti kao luudo i sve ono što sam rekla da ću ove godine raditi - odvojiti neko slobodno vrijeme za Kraljicu Majku i moj fax - još uvijek ništa..

Ne mogu reći da sam neorganizirana. U principu tjeram jako puno stvari. Naravno, sada nećemo u detalje o poslu. Iza posla (koji ponekad, da ne velim sve više ulazi i u ono tzv. "slobodno" vrijeme pa doma stižem puuno iza 15 h) moram usput svratiti do nekog špeceraja (računaj minimum pola sata), pa nabrzaka kuhati (danas sam u trapericama, tako da sam još uvijek obučena u ono s posla, nisam se stigla niti raskomotiti), usput nešto sređivati..

Okreneš se i već je šest - pola sedam...

Malo problogam, dođe osam sati - neki CSI (da ne velimo skoro svaki dan)..

Imam prijatelje koji tek onda, negdje iza devet, deset počinju nešto raditi. Žao mi je, ja se ipak dižem u cik zore, tako da mi se obično jaako jaako spava. Ne mogu ja sad sjesti i nešto raditi, čitati ili baviti se naukom.

Sva sreća da više ne brinem o peglanju (naravno, taj sav silni veš treba i pospremiti, zmazani staviti u perilicu, poslije izvaditi...) i čišćenju kuće, osim kad nešto ispadne loše, pa se ljutim..

Između svih tih škola ujutro/škola popodne, doktora, zubara, dijabetologa, roditeljskog koji uskaču tu i tamo tokom mjeseca (naravno, Pater Familijas nema pojma o ničem) stvari se još više kompliciraju..

Rado bih vikend provela u društvu prijatelja, nešto odraditi s djecom, a ne zabavljati majku... I što sad?

Gdje griješim?

Fak i Valentinovo!!

Nekad je postojao dobri stari "Dan žena", kad je svaki pošteni muškarac mogao odabranici srca svoga (što ne znači da mu je to i zakonita), kolegici na poslu, portirki, najdražoj prodavačici, tramvajki i tako u nedogled - darovati cvijet.

Ujedno se mogao obliti kao krava (tj. kao životinja muškog spola) i smrdeći na janjetinu, luk i gemište doći s nekim spašurenim cvijetkom i doma, bez da ga zakonita opali s nekim priručnim drvenim...

E da, na taj dan su se žene u "preduzeći" spakirale u bus i otišle na izlet u Trst, čak su i dobile neku lovu i maramu kao nagradu za naporan i požrtvovan rad..

Mogle su se i napiti, a da to nikom na taj dan nije bilo čudno..

A vid sad??

Jebeno Valentinovo koje uostalom "slave" samo klinci u osnovnoj. I to s onim kretenskim kineskim pizdarijama u obliku i boji srca grimiznog...

No da, da ne mislite da sam ljuta na Guzdu - a ne, ne.. Izašli smo čak i van na pivo s frendovima...

Jako je teško nastaviti nakon posta od ispod.

Danas je bio ukop. Srce mi se steglo kad su Mu zaturirali motor (nije stradao na motoru, već autu) kada je lijes prolazio pokraj...

No da,... idemo dalje.

Konačno dočekah dan kada treba povaditi sve stvari iz kuhinjskih ormara. Ne morate pogađati - sutra mi stiže moja prva u životu, samo moja (no dobro, naša..), moja buduća najdraža kuhinja!!

Do sada smo se vukli po podstanarskim stančićima, pa smo u iznajmljenoj praznoj kući dovukli tuđe stare stvari kako bi sklepali nešto što je ličilo na kuhinjske elemente, pa smo u svojoj kupljenoj kući dobili u miraz i staru kuhinju, koja je eto - "nakratko" bila naša dobrih četiri i nešto sitno godina.

I da, da, kupljena je već dobrih mjesec dana i "glanz" nova, moja prva perilica!! Mala, srebrna...

Uz inox štednjak i srebrni frižider - bit ću prva mačka u selu!!!

Boja?? Tajna do sutra...

Znam da ljudi biraju način života...

Sad bi se ovdje moglo napisati - izabrali su i kako će umrijeti...

Glupo je što vas davim nekim nepoznatim - trenutno je samo statistika u policijskim izvještajima i kratak članak u "Crnoj kronici", ali nekako, imam osjećaj da bi mu bilo drago da ga ovdje spomenem...

Živio je energično - družio se s ljudima, tulumario, veselio, pomagao svakome u nevolji ili u onom "molim te svrati, Guzde nema doma, a mrak je u zahodu" ili sličnim situacijama, radio (i nakon radnog vremena zarađivao dovoljno da digne na noge krasnog sina)...

Noćas mu je bila posljednja vožnja..

Dragi Željko, rest in peace..

Pošto se malo dijete osjeća odlično - kao da ništa nije bilo, odlučila sam (onako ženski, na brzinu) otići malo s frendicom u neki od trgovačkih centara u dragoj nam Metropoli.

Sad će opet ona mačka frktat što pišem o šopingu - jebi ga draga, kad nam je to užitak..

Ne kupovati, malo se muvati po gradu. Ja sam ipak gradsko dijete kojoj tu i tamo pripizdi selo malo i voli se osjećati "kao doma" u malo gužve, muvinga ..

I ništa bolje nego dragoj prijateljici pokazati po pri put City Centar. Ima jedna zgodna pričica u vezi City Centra. Njega kolegica bila par dana nakon otvaranja. Žena seoska naglasila kako je kava - 15-ak kuna. Veli joj druga kolegica: "Deset deka?...."

Prvo obišle, naravno "Batu" i onaj austrijski "Sch...". Cipelice zgodne, ali malo "tvrde". U ovom drugom je bilo super povoljno kad si u ruke primio nešto od 500 kn. Buaa....

Onda smo ogladnile (odmah nakon tih dva dućana, he he), pa kao prave žene sa sela - kupile sendviče i sjele gore na kat na kavu... Onu za 15 kuna.. He he..

U NewYork-eru je bila gužva na blagajni, tako da smo se odmah dogovorile da ništa ne gledamo. Vraga ćemo čekat zbog nekih krpica (koje uostalom niti ne trebaju našoj djeci)..

Iz pizdarije obišle i Lakostu...

A onda smo otišle u "naš" dućan - Metro. Po špeceraj...

Ps. Samo da znate - ovo je 490 post!!

Kao što sam već natuknula - Guzda je otišao u postojbinu Drakula i ostalih čudnih stvorenja.. Ne, ne, nije u pratnji dragog nam Kanadera, he he...

On je, kao što i doliči sportašu jednog malog, neuglednog i definitivno deficitarnog sporta sjeo sa svojim reprezentativcima u stari kombi (ne, ne, nema zavjesica i nije VW) i otisnuo se u dragu nam Europu..

To što je u "toj" Europi vrijeme stalo još prije više od stotinjak godina - nema veze.. Od onih par sms-ova doznajem da je tamo skoro kao u Nepalu ili Tibetu ili .... musavo i prašnjavo.

No da, ovo gore je uvod u ono što želim reći: ostavljen mi je link na kompu za "Live Stream" iz te pripizdine. Naime, dotični "Event" se događa negdje stotinjak i nešto kilometara od njihovog glavnog grada u desno, lijevo... who knows...

I tako sam se ja lijepo popalila kako ću biti - kako se ono lijepo kaže - u centru zbivanja - direktno, live...

Kad ono - ši(u)pak.... ništa od veze, slike, tona....

Jedom riječju - ne mogu kontrolirati Guzdu. Fuk!

Kao što znate, doma sam jer bedinam dijete svoje malo.. Znači, tako reći na nekom bolovanju i/ili slobodnim danima od godišnjeg i/ili nemaveze šta, uglavnom značilo bi da ne radim...

Ali...

Naravno da nitko preko telefona (kad se svi služimo modernim prijenosnim tehnologijama) ne zna gdje sam i što radim..

Pa me zovu... pa pitaju... pa zahtjevaju... pa zvoni fiksni (familija pita kako je najdraža unuka (sleš) nećakinja (sleš) prijateljica).. pa privatni mobitel (jer su si neki njega umemorirali, pa ne zovu na službeni), pa opet onaj prvi...

Što da kažem? Pune ruke telefona...

Tu i tamo dijete zove iz sobe "mama, mama..." nejakim glasom...(no dobro, malo dramatiziram)

Da ne velim da sam skoknula na posao po neke papire i fajle, da sam očitala službeni mail (naravno iz svog domaćeg ofisa - leptopa na kunjiskom stolu), odradila neke stvari ovako off the office...

I tko me ne bi ovakvu htio - ne za snahu (s bajdvej znanja dva svijetska jezika i jednog u učenju!) - nego za superženu - radnika!!! He he....

Ps. Guzda lovi drakule...

U našoj obitelji sa ja paničar. Paničar u smislu - "gle, dijete je lagano blijedo, možda bi trebalo doktoru", no da, možda ne baš tako drastično, ali u svakom slučaju ja sam ta koja odmah zove sve prijatelje doktore ili ide k našoj "oficijelnoj" doktorici.

Anyway, danas, taman kad smo morali početi sa tjednim sastankom, zove me Mala na mob. Dijete plače u slušalicu kako ju boli glava, ima 39°C temperaturu i sama je doma...

Pošto se Guzda otisnuo u posjetu jednoj od novoprihvaćenih europskih država, šta ću nego zamoliti šefa da me ovako iznenada pusti doma. Pretpostavljam da sam izgledala izbezumljeno...

Za sada je sve pod kontrolom, temperatura i šećeri skaču gore - dolje. Konzultirala sam se i s njezinim dijabetologom jer je i povraćala, što je zapravo za nju kao malog dijabetičara ozbiljna situacija.

Strah me noći, jer sam tada još više izbezumljena, a treba se ustati, mjeriti temperaturu, mjeriti šećer...

Držimo fige da će i ta viroza i/ili gripa proći...

Update: Hvala svima na dobrim željama. Noć smo provele relativno dobro, osim što smo ostale zajedno u krevetu jer mi je tako lakše kontrolirati temperaturu - šećer. U jedno doba smo se i tuširali mlakom vodom da spustimo temp. na niže od 38,5°C. Šećeri?? S jedne strane skaču od temperature, s druge ne jede ništa, pa padaju...

Ispada da se moram ispričavati nekom tko se nije niti linkao kao jedan od "naših" tj. blogera. Glupo je da se natežem s nekom nepoznatom "Poznatom" koja je možda osoba:

a) koja odbije posao kojoj je dnevnica 500 kn (da da dragi moji, znam neke ljude koji vape za dobrim radnicima i platili bi ih u zlatu!)

b) koja može zaraditi u lokalnom kafiću ili kao prodavač pljastike, usisavača ili nemaveze čega (ako već ne može raditi u "svojoj struci" šta god to bilo), ali, to joj je "ispod časti" - glavno da pljuje ostale koji su sami zaradili svoju lovu

c) kojoj je ispod časti da se makne s asfalta velegrada (da da draga moja, ja sam ipak dijete rođeno i odraslo u samom centru naše drage i jedine Metropole!) u "blato" sela i dragih nam selendri...

Pošto je Rudarka otišla (bez odobrenja ili bilo kakve duševne ili materijalne koristi vlastitih roditelja) na stan sa Guzdom, nakon što nam je (tada buduća) svekriva posudila nekoliko lonaca, a tanjure su kupili na otpadu (svojedobno je bio dobar izbor "žmrlj" klase tadašnje "Jugokeramike" na otpadu na Borongaju) - nema tog čovjeka koji bi jednoj Rudarki, nakon što je zajedno s Guzdom stavila na hrpu vlastitu kućicu - slobodicu, auto/a, sve u toj kućici, odhranila i još uvijek hrani vlastitu dječicu - bilo što rekao o šopingu u Tunguziji, Italiji ili na sajmu u Donjoj Bistri.

E jebi ga Mala, definitivno nisi moj nivo!

Upravo se vratili u selo svoje malo s koncerta Vaya Con Dios - onog prvog poslijepodnevnog.

Ako napišem da je bilo odlično, zvučat će glupo i bezveze. Naravno da je bilo hrpa ljudi koji su se tu našli samo zato što su se i svi ostali tukli za (po meni i mrvicu preskupe) ulaznice - 260 kn je brate mili definitivno puno. Pogotovo ako pomnožiš s dva ili više...

Tu se našlo i mladih cura - što sponzoruša, što onih što bi htjele biti sponzoruše. Tu je bilo i razvedenih frajera koji su valjda mislili da će se takav skupi koncert dopasti njihovom deseto-jedanaesto godišnjem djetetu. Moš mislit. Naravno bilo je i glupača koje su pokušavale s mobitelom snimiti ne znam šta (svjetlila im je lampica kod snimanja, a kad ti sjede iza leđa - imaš volje da im iščupaš cijelu ruku uključujući dotični mob.)

Bilo je i onih što i doma slušaju Vaya-e. Vidjelo se na licima da im je super.

Svirali su (i pjevali) svoj standardni više - manje poznati repertorar. Uključujući "Đelem đelem" ali na francuskom..

Definitivno me očaralo što uživo zvuče skoro isto kao na pločama (za one mlađe - cd-ima), barem je tako čulo moje neprofesionalno uho.

I za kraj "Nah nah nah" - na koju smo svi ustali, pljeskali, pjevali, plesali... uključujući tipa koji se popeo k pjevačici na podij.

Što je je - vrijedilo je svake kune!

Kao što obećah, još jedan ženski post: Što sam kupila??



Osim što sam obišla sve "muške" dućane, pa će moj braco za skori rođendan dobiti najmoderniju verziju klasične muške košulje (sad su vam najmodernije prugaste košulje u svim nijansama i širinama pruga plave boje, neke od njih definitivno liče na muške spavačice, he he), odabrane u pratnji dvojice kolega, nekoliko prodavača...

Prvo sam si kupila fine kožne rukavice boje pistaccia (da mi pašu uz crtu na HH sportskoj jakni, nije nešto, ali veseli kad baš i ne nosim neke moderne kapute). Još prošle godine sam razgledavala male dućane s rukavicama u svim bojama i kombinacijama. Firenza je poznata po proizvodnji kožnih proizvoda. (ostalo mi je da si slijedeći put kupim nefutrane, samo meka koža, na krajevima kao neka čipka, u svim duginim bojama... mmm... cijena - oko 20 eura)

Onda sam se počastila sa novim RayBan-icama. Obično nosim sportske modele (koje promijenim svakih pet-šest godina, kad se već fest "razlokaju"), ali pošto nije bilo u blizini Guzde, dala sam se nagovoriti na malo više "Sofia Loren" stil, no da, u stilu RayBana pa i nije tako strašno. Cijena je bila oko sto eura, da ne bi bilo zabune!! (kada čujete što sam dalje kupila, malo me srce steglo što nisam preskočila kupovinu naočala, ali eto.. nije se dalo natrag)

Još nešto mi je ostalo od posljednji put kao dug svojoj jadnoj duši. Tada sam obilazila kao mačak oko vruće kaše Furlin dućan. Naravno da su mi torbe od 150 eura bile preskupe. A onda sam došla doma i vidjela da tu koštaju duplo više. Jao jao... Baš sam bila tužna što si ipak nisam kupila (no onda bi mi otišle sve dnevnice na jednu torbicu, što si nisam htjela priuštiti).

I voila.. Pronašla na rasprodaji lijepu jednostavnu i predivnu ovu Furla torbicu. Pošto je cijena bila 90-ak eura (bez PDV ili kako li se to zove u Italiji - spojili moju torbu i jedne cipe od kolege), ne očekujte čuda - ostala je samo jedna u bijeloj boji.

I što je najnovija moderna boja u Furlinoj kolekciji ove godine? Snježno bijela (moja torbica je "stara" - u boji zmazanog snijega)!!

Poslije smo bili i u nekom outlet dućanu gdje sam kupila široki remen od nojeve kože (to vam je ono čudo sa puno točkica ili kao nekih čvorića, ne bih znala da nisam nedavno sjedila na nekim stolcima od takve kože). Sva sreća, tamo nije bilo tako povoljnih torbi, pa nisam morala pizditi što sam već kupila jednu.

Kuda ću ja to po svom selu nositi, ee.. to je već drugo pitanje! Valjda ću se sjetiti da ju ponesem kada krenem u Metropolu. He he...

I za kraj - najbolji dio: kupih si "Vrag nosi Pradu" cipele. No dobro, cipele su iz kolekcije Car Shoe for Prada šta god to značilo. Sličnost s ovima sa slike je samo u potplatu - imaju te neke vražje čepiće. Inače, cipele su zelene (kao neka krokodil-koža, makar čisto sumnjam za tu cijenu), relativno klasične zatvorene salonke s niskom peticom i nekim štosom na peti kao ukras. Bonbon za neki dosadan službeni sastanak ili ručak.
Cijena? Prava sitnica - 80 eura. (inače se ne bih dala "nagovoriti").

Sve u svemu super šoping, osim što je ovaj put familija ostala više-manje kratkih rukava. Tko im kriv..

I'm back!!!

Naravno, da ne iznevjerimo tradiciju, moj najdraži kufer NIJE stigao zajedno sa mnom. Za popizdit. Opet su ga misteriozno na Minkenskom aerodromu zagubili. Naravno, opet su kuferi mojih kolega stigli.. (Ima li tko vezu u Lufthansi ili na aerodromu da ih tužim?)

I sad, kako je bilo??


(poznati pogled s Ponte Veccia - starog mosta na rijeku Arno)

Pošto sam bila sa dvojicom kolega, nagledala sam se "muških" dućana, tako da sam postala ekspert za najnoviju mušku talijansku modu, dezene košulja, kravata... (na moju opću žalost, Guzda ne rabi takve stvari, tako da mi đabe to znanje).


(mali pogled na poznatu katedralu)

Hotel je (sa svojih pustih četiri ****) sređen samo na slikama na internetu i eventualno predvorje, sobe su koma.

Em male, em se gule tapete, em se neki golub pokakao po staklu prozora i naravno da isti nije bio opran za cijelog mog boravka (možda i duugo duugo prije toga..).

Da ne spominjemo kadu u kupaoni - kako u nju stane malo veća guza, da ne spominjem stražnjice bogatih debelih Amera još uvijek mi je nepoznanica...

Otkrila sam i misterij što su i zašto feštali, uz puno dima, muzike, govorancije i nekakvog krvavog mesa prošle godine na Trgu republike: slavili su prekid zabrane spremanja po restoranima poznatog "Firentinskog odreska".

Što je to?? To je komad junećeg krmića kojeg bace na vatru, vrlo kratko i onda ti kao takvo krvako i sirovo serviraju.

Pogledajte moj tanjur:



No, kad vam ga donese ovakav zgodan primjerak konobara, jele bi, drage moje i ovako sirovo:



Mislim da je ovo dovoljno kao poanta za kraj.... (o kupovini sutra..)