U našoj obitelji sa ja paničar. Paničar u smislu - "gle, dijete je lagano blijedo, možda bi trebalo doktoru", no da, možda ne baš tako drastično, ali u svakom slučaju ja sam ta koja odmah zove sve prijatelje doktore ili ide k našoj "oficijelnoj" doktorici.
Anyway, danas, taman kad smo morali početi sa tjednim sastankom, zove me Mala na mob. Dijete plače u slušalicu kako ju boli glava, ima 39°C temperaturu i sama je doma...
Pošto se Guzda otisnuo u posjetu jednoj od novoprihvaćenih europskih država, šta ću nego zamoliti šefa da me ovako iznenada pusti doma. Pretpostavljam da sam izgledala izbezumljeno...
Za sada je sve pod kontrolom, temperatura i šećeri skaču gore - dolje. Konzultirala sam se i s njezinim dijabetologom jer je i povraćala, što je zapravo za nju kao malog dijabetičara ozbiljna situacija.
Strah me noći, jer sam tada još više izbezumljena, a treba se ustati, mjeriti temperaturu, mjeriti šećer...
Držimo fige da će i ta viroza i/ili gripa proći...
Update: Hvala svima na dobrim željama. Noć smo provele relativno dobro, osim što smo ostale zajedno u krevetu jer mi je tako lakše kontrolirati temperaturu - šećer. U jedno doba smo se i tuširali mlakom vodom da spustimo temp. na niže od 38,5°C. Šećeri?? S jedne strane skaču od temperature, s druge ne jede ništa, pa padaju...
Post je objavljen 07.02.2007. u 15:51 sati.