Spakirala sam:

- dva odijela
- haljinu
- šos
- cipele
- čizme
- košuljicu (koja ide uz haljinu)
- hrpetinu majica i dolčevita koje idu sve sa svima
- dvije "večernje" majice (da mogu birati)..

Ma, mogu ja birati hrpu kombinacija, a ne one dvije dnevne i dvije ili tri večernje koliko mi zapravo i treba...

Imam ja i knjigu (opet D. Brown - prošle godine sam šetala "Da Vinci-jev kod" po Firenzi), digitalac, usb-stick (zlu netrebalo)...

Nažalost, zbog onih glupih zabrana o unošenju tekućina u avion ne mogu ponijeti za poklon nekoliko boca naših finih vina kao do sada. Tako da sam se namučila tražeći nešto zgodno i prikladno da predstavlja lijepu našu. Ako već moram donijeti poklon (zapravo ne moram, ali mislim da je to najljepši način da čovjek prikaže svoju lijepu domovinu) volim da ona predstavlja totalno i potpuno "Made by Croatia".

Opet, "Croata" kravate i marame su mi malo preskupe.. Makar bi one bile krasan poklon.

What else? See you....

Danas sam (opet) bila na jednoj first-time blogerskoj kavici. Svaki put se lupam po glavi u stilu - zar je to meni trebalo - da li djelujem preozbiljno / prestaro / premlado / preblesavo / predosadno...

No da, neću vam reći o kome se radi, pošto sam bila na kavi sa jednom poznatom blogerskom facom, pa sad da ne ispadne kako sam seoska kokoš koja se hvali takvim stvarima.

Kakva je "poznata" osoba? Normalna, prirodna, ugodna.. sve u svemu, bio je to jedan ugodan razgovor uz kavu i sok (jerbo sam se do podneva već nalijala silnih kava).

Put u Firenzu?

Mailom dobila potvrdu za hotel...

Mailom dobila papir koji služi kao avionska karta...

Samo da još i mene ne pošalju u virtualni svijet...

Kufer je još uvijek u ormaru...

Pa ne znam kako ste uopće mogli pomisliti da bi Rudarka išla vlakom u Italiju??

Pa, molim vas... Ipak sam ja jedna ozbiljna poslovna žena! Rudarka putuje avionom!

Naravno, računam da će ova mećava nad Europom proći do nedjelje. I vjetar. Zgrozila me ona slika s Birminghamskog aerodroma kako je onaj avion lovio nebo. I ja tamo letila relativno nedavno....

Po mojem linku preko Widgeta, trenutno pada kiša i 6°C. Do nedjelje će sve biti super pet.. He he...

Ako se sjećate, javljala sam vam se već od tamo. Ovaj put ne idem sama, tako da ne znam da li ću imati vremena za svraćanja u Internet Cafe...

Da li ću ponovno otići pogledati "Veneru" ili ne.. ovisi...

Broj posta: 480-i

Dan mi je definitivno šugav...

Valjda jebeno vrijeme koje je za rezat žile...

Znam da ćete reći da je bogohulno od mene tako pisati kad mi je karta v žepu...

Vjerovali ili ne... tu idem...

Update: Firenze..

Naravno da sam To (jelte onih pet pametnih o meni) odradila, ali, pošto je Lilith7 uletila ovako kasno, a ja si mislim - What the hell, imam ja toga za sto točaka, a ne za pišljivih pet.. eto, opet ja:

Numero uno: šta god ljudi rekli, ali ja sam u svim natjecanjima za onu devizu "ne sudjeluj ako ne možeš pobijediti", sorry Coubertain, ali svi mi zapravo hoćemo i želimo pobijediti. Fuck the luzeri...

Numero due: shodno ovom prvom, sudjelovah svojedobno u emisiji "Kruške i jabuke". Naravno da sam pobijedila. Lagala sam, muljala i manevrirala sve u šesnaest, samo da pobijedim!

Numero (e jebi ga, dalje ne znam na talijanskom) tri: navodno sam u prošlim životima bila muško (a vi si sad mislite, ali ne, nee... ne zanimaju me žene)

Numero katr: vjerovali ili ne, ali moji doma još uvijek ne znaju ništa o mojoj blog-karijeri. Znaju oni da sam "blogerica", ali dalje ništa...

Numero five: nisam probala travu, nisam se sexala u autu, a Guzda i dalje misli da neke stvari nisam probala ...

Pošto je ovo zwai mal, neću proslijediti nikome....

Eto, maloprije stigli iz Metropole. Mala i ja. Sina sam (neplanirano) "izgubila" kod moje školske frendice tj. ostao je kod njezinog sina, svog dobrog prijatelja. Dečko stiže sutra autobusom u naše selo malo jer mi se ne ide u Zg.

Veći dio dana bili s Kraljicom Majkom. Nakon što smo malo popričali, klopali skromni penzionerski ručak (no dobro, bilo je definitivno "dijetna" hrana - malo kuhane piletine, kuhanog povrća - naime, baba špara novce za uređenje groba..), odgledali onu sapunicu na prvom programu.. i tek onda se otisnuli u svijet dućana...

Stara obožava Mercatone, pa šta ćemo nego babi ispuniti želju! Šteta što nema Guzde koji bi bio zapanjen kad smo izašle iz Benetton-a a da nismo ništa našle.

Ma, sve skupa nismo skoro pa ništa kupile... No da, kupili neku vodicu Senca Cukero - neka dijetna ofarmana mineralna voda. No, Mala obožava takve stvari, samo da nisu one "obične" - iz svakog dućana..

Iza toga smo otišli po Nasljednika, koji je na kraju i ostao u Zg. Inače, moja frendica još iz osnovno - školskih dana, jedinica poznatih intelektualaca, sada majka četvero (!) dijece, uz karijeru, muža koji većinu vremena živi izvan Zg., sl. putovanja i terena - ma žena je Super-woman.

Kada mi je najteže, kada hodam po blaturini sela svoga, kada me zajebavaju šljakeri na poslu, kada...

E, onda nazovem svoju frendicu, pa ispadne da je ona u još većim "govnima" - i oma mi lakše!!

I za kraj - koje li je veličine moja minica? Pa - small.... Koje bi bila??

Kaže ovako:

"Imate više od 34, a manje od 55 godina?"

Daaa....

"Zamislite li se katkad nad svojim životom i zapitatese: zar je to - to?"

Naravno. Uvijek. Stalno..

"Podsjećaju li vas glazba i filmovi (a i sapunice) na sve što niste učinili?"

Pa sad, sigurna sam da više ne mogu postati manekenka (zbog visine, he he), vrhunski sportaš (jerbo ti počinju trenirati sa tri godine), a bome niti američka državna tajnica (to je ona ružna crna amerikanka koja predsjedniku veli "husband"). Ostalim stvarima se baš i ne opterećujem. Mora čovjek znati svoje top granice.

"Omiljene kožne hlače iz 80-ih trpate u vreće s odjećom za Caritas, a onda ih vadite, u očajničkoj nadi da ćete jednom u njima izgledati dobro?"

Jebi ga, problem je što ja stvari niti ne vadim iz ormara. Da li ću ikada nešto od toga obući?? Teško... Čovjek hoće - neće ipak i odraste.. Zabunom..

"Jeste li iscrpljeni i osjećate li se rastrgano obavezama?"

Joj da, jaako, puuno, često... (sanjam o onim wellness slikama kako mi umilne tajlađanke stavljaju toplo kamenje i maze me finim mirišljavim uljima).

"Deprimira li vas što je prekasno da počnete pjevati i da se Robbie Williams ludo zaljubi u vas?"

Pa sad, sigurno da me ne bi uzbudilo da se malecki prgavi 80% vremena pijani ili napušeni englez zaljubi u mene. Srela sam ja u životu neke komade koji nisu zapamtili niti kako im izgleda vece školjka, tako su bili zadubljeni u dno boce...

"Maštate li o tome da kao posve drukčija osoba započnete novi život?"

Kad bolje razmislim, ne.. Da započnem isti život ili nastavim svoj ovakav kakav je, uz uvijet malo lakšeg materijalnog stanja - e to da...

(ova pitanja su izvučena iz najnovijeg hrvatskog izdanja Elle-a, a naslov je odgovor)

I da, znam da je muškima ovaj post malo dosadan, pa dam im malo zašećerim kraj - jučer sam si kupila minicu... I danas obukla!!

Naravno da svaka prava (potovo seoska) žena ima u ranu zoru veliku dilemu pred ormarom: Što obući?

Problem se povećava kad to znači da mora otići na poslovni sastanak, i to u centar Metropole na kojem će se naći sa drugom ženom.

Jelte ta dodična, ona druga je:

- mlađa od seoske žene
- zgodnija (no dobro, to je za diskusiju, ali čim je mlađa ima neku "prednost")
- oblači se super (s time da nije toliko besramno skupa roba da si seoska žena ne bi mogla nešto slično kupiti)
- pokraj nje seoska žena izgleda kao ružno (seosko) pače...

No da, mlada gospođa je zapravo u veoma dobrim odnosima sa seoskom ženom.

Tko koga treba na sastanku?

Pa naravno, ona mene.....

Mislim da je došao opet taj dan da vas malo educiram o dijabetesu ili šećernoj bolesti, makar sam ja manje sklona spominjanju riječi "bolest", pošto je to nedostatak jednog do hormona - inzulina, koji eventualno lošom regulacijom može iskomplicirati neke kronične boleštine.

Čitam knjigu "My Child with Diabetes", napisala ju je jedna žena, Amerikanka koja nije medicinske struke, već samo majka jednog djeteta sa dijabetesom. Knjiga je super jer opisuje sve što jedna majka, obitelj i ostali proživljavaju kad im dijete završi u bolnici s tom dijagnozom.

Da vam sad sve ne prepričavam, ali najviše me fascinira da su sve situacije i tamo u Americi i tu kod nas iste ili jako slične. No dobro, možda osim same organizacije školstva - njen klinac je obolio sa 7 godina, tj. već je išao u školu - pa je opisana njena borba sa razrednicima i ravnateljem škole, dok se meni desila slična situacija ali sa vrtićem. Moju Malu nisu htjeli natrag primiti u cjelodnevni program vrtića.

Knjigu sam kupila preko "Amazona". Naravno, pošto mi je bilo blesavo tražiti još nešto, što bi bilo zapravo isplativije, poštarina me došla skoro u visini cijene knjige (tj. relativno male knjižice), a sve je stiglo u našu seosku poštu (da, da, bar sam se srela sa frendicom poštaricom i napričala) zgužvano jer su malu knjigu stavili u veliku kutiju.

Vidim da vas je sve zaitrigirao susret sa "starim" kolegom, pa ga sad moram detaljno opisati.

Tip je svojedobno bio stvarno komad oko kojeg su oblijetale sve mačke s PBF-a (a tamo uvijek ima dovoljno dobrih komada iz unutrašnjosti, Dalmacije) a i šire..

Ne, ne, mi nikad nismo imali ništa zajedno. Osim što sam kod njega prvi puta probala (a bilo je fino, fino) pistače.

To je bilo prvo što sam se sjetila kad sam ga vidjela i ozarena lica objašnjavala Guzdi kako mi je to stari kumpanjon. Bome, njemu je bilo sumljivo..

Valjda sam se previše razveselila..

On je (osim što mu je iskočila škemba i naherio se kao upitnik) prvo izjavio "koliko si ih naštancala?" pokazujući na svoju kćer, valjda jedinicu. Bila sam pristojna i ne pitala da li je, koliko je i ostalo..

Jebate susret sa starim frendom koji te pita "DC 10?". Htjela sam se okrenuti i otići..

Ili ga prije ošamariti..

I onda? Da li ste voljni sresti nekog iz svog djetinstva??

Znam da čekate izvještaj, da ne velim đusi detalje današnjeg izleta.

Osim što nas je ulaz koštao skoro četrdeset eura (djeca imaju popust od jednog (1) eura!!), pohano + pomfrit 7 eura, cuga im je kao i u Martinu, čak i mrvicu jeftinija... sve u svemu - skupi sport.

Klinci su se odlično proveli (njih četvero + tu i tamo peto dijete - moj braco, ponosni otac troje djece, he he).

Mi smo se brčakali i zabavljali sa najmlađom pišuljicom od nepunih dvije..

Izubijala sam sva celulitna mjesta - koliko je to bilo moguće..

I za đusi kraj: srela frenda s prve godine faksa!!

Malo smo se čudno gledali, pa je meni to dopizdilo i u prolazu sam se predstavila. Naravno da me se sjeća. Ja se opet sjećam da je bio puno bolji komad tih davnih dana (ako računamo - tada je imao 18-19, a sada 40-41).

Da se niste usudili gornju usporedbu koristiti protiv dotične.!!

Sutra se spremamo (again) u toplice. Pošto su se klinci izjasnili da im je u Sv. Martinu lagano dosadno (ne znam šta bi im trebalo??), varijanta broj dva je bila Čatež. Naravno, naši dragi Janezi nam naplaćuju puno skuplju varijantu kupanja i bučkanja u toploj vodi, no, what the hell...

I onda je uletila familija u igru. Kako su klinci u komunikaciji, naravno da su naši dragi i najbliži saznali za naše planove.

I voila - idu i oni... baš sutra, baš u Čatež.

Što će Rudarka & family učiniti:

a) stisnuti zube i družiti se s najdražom familijom na opće veselje naših mališana

b) otići (ponovno) do Međimurja (i da, da, rekla sam već Guzdi - hoću klopati u onom finom restaču, šta košta da košta)

c) nešto treće...???

Odgovor ćete dobiti sutra!

Ps. I da, naravno da kao i svi ostali nemam pojma šta su to web-aplikacije, pa sam u tu kategoriju utrpala nešto što to nije.. fak...

Jao, jao, jao....

Bacilo mi odjedanput dva puta (ha ha, kako sam to lijepo napisala) rukavicu u lice - Femina i dragi Danči (cure navalite, čovjek se do pasa razgolitio!!).

I šta ću nego otvorila pivu (ne može se tako odgovoran posao raditi bez utjecaja alkohola), nema veze što je prijepodne, ipak sam ja na g.o.

I sad najglavnije, što ste mislili, a niste znali o meni:

1) šta god govorila i koliko god to skrivala, ja sam ipak (deep down) u duši jedna ambiciozna žena, makar to nitko ne bi rekao po mom horoskopskom znaku - ribi

2) iz ovog prvog logično slijedi i ovo drugo - trudim se odraditi do kraja svoj "napredak znanosti" u vidu doktorata.. što će to jednoj seoskoj ženi - ne pitajte, niti ona sama ne zna (osim da se Kraljica Majka može okolo špilati sa kćeri "doktoricom", naravno ako doživi to čudo)

3) mogu se zamisliti u koži Vlatkice Pokos - u onom dijelu o finim hotelima, finom klopom, može i malo kupovanja po "finim" dućanima... Znam, znam, zapravo se sramim tog svog uživanja u "hoh" i skupim mjestima i stvarima, ali eto...

4) da dobijem puno para na lotu, ne bih nikome priznala...

5) i za kraj, koliko god Guzdu uvjeravala da mi je treći u životu - naravno da nije.. he he.. a pošto mislim doživjeti stotu, neće mi on biti ni zadnji....

Štafetu predajem:

- Jahač iz Siska
- Dupinka
- Bugenvilija
- Champselysees
- Almostpoznata!!

I nemojte me iznevjerit!

Update: Joj, pa zaboravih web-aplikacije što mi život promjenile. Nemojte misliti da smo mi na selu nepismeni. O ne ne....

Uglavnom, još uvijek patim za Word 2.0 - lijepi stari program za pisanje, koji te nije bacao u lijevo ili desno, stavljao crtice i pisao brojeve pasosa kako mu se svidi, koji nije ispravljao velika slova i ono famozno "the". Joj uvijek patim... ahhh...

Drugo, dobri stari PDP (zapravo mu uopće ne znam pravi naziv), uglavnom neka "R. Končar" kanta u kojoj se moglo čak i pisati zapisnike. S njime se "upravljalo" tako da su se pisale tj. ukucavale naredbe. I onda ako napišete "Quit" - jer ste strašno pametni, zašto bi bi izašli iz svog dva sata pisanog sastavka sa "Exit", pa vam se ništa ne spremi - eee... onda naučite razliku između naredbi "Quit" i "Exit"!

Za danas dosta. Stigla mi frendica.

Kuda idu mali Hrvati, ako nisu jako nobl i ne (zapravo skijaju, ali nemaju volje, želje ili novaca da se guraju sa ostalim Hrvatima) skijaju?

Pa, u toplice!!

Danas smo se otisnuli u smjeru Međimurja na preporuku jednih naših susjeda. Cilj - toplice Sveti Martin, zapravo toplice Vučkovec, ali poznatije po ovom prvom nazivu.

Kako je tih nekih skoro dvijestotinjak kilometara varljiva stvar (većina kilometraže je vezana uz autoput-ove), tako smo se i mi odlučili na jednodnevni izlet, za razliku od naših susjeda koji obično odu na vikend-aranžman.

U sklopu kupališta se nalazi apartmanski smještaj, koji preko vikenda uključuje u cijenu, osim cjelodnevnog kupanja i noćno kupanje.. Pa tko voli - nek izvoli...

Toplice su slatke - imaju jakuzzije, zatvorene bazene sa svim onim tipa gljiva i sl. vodenim pizdarijama. Tok vode oko otočića je (za razliku od Čateža) u vanjskom dijelu bazena.

Sve skupa - Čatež u malom.

Čak nije bilo niti gužve, jer su valjda Varaždinci i Čakovčan(c)i otišli na skijanja...

U dolasku smo snimili zgodno uređen restoran na izlasku iz Čakovca prema M. Središću i odlučili na povratku svratiti na večeru (famozna six o'clock večera uz davanje inzulina Maloj).

Restoran se zove Mala Hiža i na kraju je ispalo da smo uletili u relativno eksluzivni restač gdje se mjesta unaprijed rezerviraju. Na našu sreću, nekako su nas ugurali i smjestili.

Uređenje je jako ukusno, mješavina stila francuske provincije i posavske stare kuće (originalno je stara drvena kuća preseljena iz Ivanje Reke i ponovno sastavljena), s francuskom muzikom u pozadini.

Klopa - jako šik (ako ćemo gledati u cjenik), ali i jako ukusna.

Nakon što mi se malo dijete najelo odreska od ždrebetine s njokama punjenim špinatom (to si je naručio Guzda koji je jeo njezinu tjesteninu s paradajzom ili tako nešto, he he) s takvim guštom - naravno da joj nismo rekli šta jede - bilo mi je još draže.

Osobno, volim mjesta "s dušom", gdje se čovjek osjeća ugodno i opuštajuće. Čak je i klijentela bila casual obučena (valjda smo ipak bili prerano za one s rezervacijom), pa se nismo osjećali kao svemirci.

Sve u svemu - mrak!

A zaboravih vam napisati da mojim venama u 50% omjeru kola međimurska krv!! A krv nije voda!

Ne znam zašto sam se upustila u blogovske rasprave sa sisačkim političarom.. Valjda mi dosadno..

Kao prvo, još uvijek mi je sumljiv. No, možda čovjek stvarno sam piše to što piše.. Mnogi drugi poznati, zvjezde i zvjezdice našeg estradnog i inog neba odmah je uskočilo na cool liste nakon jednog (i jedninog) posta.. No eto, brzo su se ugasili...

Kao drugo, čovjek kritizira direktni upis djece branitelja na fakultete i srednje škole. U moje doba su postojali tzv. crveni i zeleni žigovi. Prvi je bio na dopisu koji je išao iz redova "partije" za djecu zaslužnih političara, druga je u startu bila za one koji su kao zbog zdrastvenih razloga bili onemogućeni da biraju sve škole, pa eto, jadni oni - moraju se upisati baš u tu koju žele..

Da ne spominjem da je na toj listi bilo uvijek djece bogataša, a bome i političara koji se nisu uspjeli ubaciti na listu za "crveni" žig.

Moram napomenuti da su ovi extra upisi išli mimo kvota za upis na školu ili faks.

Pošto je Guzda dobrovoljac domovinskog rata, na svu sreću fizički (za psihu on tvrdi da je ok. - nećemo u detalje da li je stvarno to istina!) je ostao živ i zdrav.

Što je za to dobio od ove naše države?

Ništa. Veliko ništa.

Čak i kad je tražio ono što mu je pripadalo - kredit za samozapošljavanje - odbili su ga.

Upis njegovog djeteta, naravno, uz određene uvjete, (bodovni prag) je jedino što bi mu ova država do sada dala. A sada je i to ukinuto!

Ma bravo...

O Europskoj uniji neki drugi put... Post bi bio predugačak...

Ps. Post je preozbiljan da se sprdam sa svojom novom frizurom! Pljunuta Indira zvana Kolonija.. he he

Pošto sam od danas na g.o. (čak me nitko nije niti zvao na mobitel.. sve mi čudno..), ubijam bogu dane ili kako li se to već kaže..

Jedna od varijanti je bila da se ode u planinarski dom na Vršiću i spusti dole do Kranjske Gore. No, pošto je u Kranjskoj juha na stazi (nisam sigurna da je 20 cm dovoljno za nas polu-skijaše), a također i slike po obližnjim seoskim austrijskim skijalištima pokazuju krasnu floru u cvjetnom obliku... odustali od svega toga.

Tako smo danas odlučili potrošiti ono malo tolara što nam ostalo - i odvesti Kraljicu Majku na ručak u Brežice!

I kako izgleda nekadašnja trgovačka meka svih Zagrepčana, a i šire??

Jadno i otužno. Lokalno stanovništvo se muva po onih nekoliko preostalih dućana (valjda lokal-patrioti, ostali su u šopingu u našoj Deželi!). Čak nema niti poštenih sniženja!

U Rašici ništa za puno para. Nekakve starinske stvari za punu cijenu!

Jedino što je bilo fora - sve je u eurima, pa je sad puno lakše računati. Drugo, škvadra se bori s plaćanjem u eurima, a bome i prodavačice s kusurom...

Update: Zaboravih vam napisati da mi nova vešmašina (ne, ne, nećemo ju Tako isprobati) polijeće - zuji kao avion na mlazni pogon!

Drugo: sutra idem skratiti kosu (nema uzmaka jerbo se naručih). Živcima me ovaj moj rep i/ili punđica. Idem se pomladiti!!

Kao što čujem - u našem malom selu se feštalo za Novu godinu na nekoliko više - manje "hoh" mjesta:

- većina ljudi je bila na našem trgu (kao i većina Hrvata, što malih, što velikih), čak i neke moje kolegice iz susjednog dvadeset i nešto udaljenog sela bile su na našem trgaču

- neki su bili (mladi) po vatrogasnim domovima (cca 200 i nešto kunića) i kafićima gdje i inače izlaze mladi

- neki su bili u našem (to je ono "hoh" mjesto) lokalnom pabu, cijena je čak i bila povoljna (navodno oko 150 kn, dal' s pićem, bez... what the hell)

- neki su bili u dobrom društvu u vlastitom ili prijateljevim krovom...

Neću spominjati odlaske na skijanja i ostalo, jer sam uz sve još i radila tj. "bila na raspolaganju" - što znači biti blizu i ne piti (previše...)

Vratiti ću se na opciju "hoh".

Navodno mi je nekad dobra prijateljica bila u društvu lokalnih lovatora, vlasnika tvornica i ostalog...

To je njoj jako bitno...

A sad dolazi na red ona slavna: bitna je mogućnost izbora od samog izbora!

I mi smo u nekom ludom filmu bili pozvani da se družimo s našom seoskom elitom (BDW - svi zajedno nemaju godina školovanja kao prosječni srednjoškolac), što smo glatko odbili.

Jebate, što bih ja s njima pričala ili radila?? A da mi se pije s bogatašima...

Mogla sam otići na piće s nekim svojim frendovima. Imaju oni para... he he...

Eto i mene čile i vesele u novoj.... hej, haj....

Već sam odradila dio posla, obišla što sam trebala, javila se šefu (tj. on je mene zvao)...

Sjedim u svom kućnom ofisu (jelte kuhinjski stol) i slušam novogodišnji koncert iz Beča.

Nije da sam neka osoba koja sluša klasiku, kao što nije niti moja obitelj, ali svake Nove godine se slušao koncert, gledale one lijepe balerine (ako ih je bilo), jelo finu dobošicu (koju ne znam napraviti kao moja mama), pilo Colu (da da, Coca Cola se kupovala samo za Božić i rođendan)...

Nekako mi je taj koncert tj. ljudi koji mogu otići na njega (navodno su karte godinama unaprijed rasprodane ili su u zakupu generacijama) - prava bogata starinska aristokracija.

Da li se varam ili ne, ali taj koncert je bio moj mali pogled iz one jadne šugave Juge, kada smo čekali u redovima za kaladont ili starcima za kavu (da ne velim da neko vrijeme nije bilo uložaka, bljak..) u bijeli bogati zapadni svijet!

Jedna od životnih želja mi je otići u Beč, odsjesti u nekom finom hotelu, drugo jutro se dići, srediti i otići na taj novogodišnji koncert.

I povesti sa sobom Kraljicu Majku...

Sve vam najbolje u novoj, sada već ovoj 2007. godini!!!