Kad je čovjek recimo u tridesetoj...jelte, ima ravno 30 godina...šta kaže:

- da ima nepunih trideset

- da je u kasnim dvadesetima

- da je ušao u četrdesete (u fak, to znači oni s 40 – ušli u pedesete)

- laže godine

- veli da ne zna koliko je star

- nešto treće.....???????

Znala sam da ćete se po naslovu razveseliti...

Sad će ona brijati o svojim jadnim hormonima....i ostalom....

Ja sam se usrećila ovim slatkim grudnjakom....doduše, na meni (vjerojatno) ne stoji tako dobro....no, I'm happy...

See you soon....

Eto....odmah mi lakše.

Kupih oooovvvoooo....

No, na meni ne stoji baš tako....nema veze...

Da pokušam suvislo napisati današnji mobitelno-telefonski duel tj. kako li se to zove kad je u troje: triel (???)…

Zove moje manje dijete: «mama, tata mi je obećao da mogu pozvati Maju k meni doma da se igramo..»
Mama (oliti ja). «Žao mi je, ne možeš, dogovorili smo se da nema prijateljica u praznu kuću»
Mala: «ali tata mi je obećao…»
Mama: «ne može (ja već lagano iživcirano), i gotovo…nije mogao P. (starije dijete), ne možeš niti ti…»
Mala: (polako počinje jecati….i roniti suze)
Mama: «prestani, znaš da ne padam na suze kao tata…»(jelte, već dosta iživcirano)
Mala: plačući prekida razgovor

Zvoni ubrzo mobitel. Na njemu Najnaj...

Najnaj: «obećao sam joj da si pozove Maju…»
Ja:»ali nekidan je palila šibice u susjednoj sobi, (izvlačim najjači adut), uostalom to nismo dozvolili ni malome»
Najnaj: «ali ja sam joj obećao…»

Opaska: obećao joj je još ujutro, nakon nekoliko suza…i odjurio za poslom….60-ak km udaljenosti od nas…

Ja:»ne može i gotovo..uostalom šta se mješaš…»
Najnaj: »evo, ja se žurim natrag…na moju dušu…»(to ako mala ipak zapali kuću)

Opaska: dok ovo pišem gazda kuće još NIJE stigao doma….

E da, nakon toga sam ja opet nazvala Malu i izvikala se na nju, pa je ona ronila suze, pa je IPAK nazvala svoju prijateljicu….koja nije bila doma….i nije mogla doći k nama...

Naravoučenije (to vam je na kraju bajki i basni): ISKLJUČITE MOBITEL i u miru zarađujte svoj kruh svagdašnji…..

Jučer je na teveu bila dodjela nekih nagrada..ništa bitno u našim (a bome) niti njihovim životima…

A onda je na scenu izašla Ona…..Seve…

I tako emotivno otpjevala krasnu pjesmu…koju je sama napisala…

Vidi se da je žena usamljena…na svu svoju ljepotu, pamet, lovu i sve ostalo..ona je samo jedna jadna mala djevojka sa sela…štono bi se moglo reći…

Bez obzira na one «eleven minutes» filmić, ona je samo jedna od mnogih, ja bih rekla jadnih žena što su bile u vezi sa oženjenim….

I mislim da je to grozno za nas, ženski rod…jer i dalje vjerujem da muškarci ne moraju ući u seks – vezu sa srcem….a žena nikada ne ulazi u vezu bez srca…..

Ja osobno nisam bila u takvoj vezi, no onih nekoliko emotivno-zbrkanih veza u doba mog studiranja, paralelki i sl. stvari….ubilo me emotivno…a frajerima se živo jeb… za sve….

Takve smo mi…sve radimo sa SRCEM…..do je dobro

Eto, kupih jedne od novonaštampanih časopisa…i gle čuda…nude mi proljepšanje u nekoliko sličica…

Samo trebam kupiti čudotvornu kremu za stezanje bora na licu, pa kremu za mirikl nestajanje celulita, pa kremu od koje moja jadna jedinica (volim reći da težim dvojci) se poveća i pretvori u nice poprsje….itd…itd..

Uz to, ne treba mi solarij, ne treba mi prženje na pravom suncu, ne treba mi….dijeta….

I izgledam savršeno…

Ma, moš mislit…

Upotrebljavam: - najjeftiniju anticelulit kremu iz DM (tak i tak ni ta niti ona najskuplja ne djeluju)
- nivea dnevnu kremu za lice
- neke no-name kreme za ruke (po zimi)....

ne mogu se više sjetiti.....uglavnom, skromna žena...a vi???

Idete li u solarij??? Raspisali i raspričali se po svim medijima o štetnosti solarija…
Naravno da ne volim kad netko izgleda usred zime crn ko' cigan (kako se to već kaže, bez uvrede za Rome), jer i ako odeš na skijanje, onda imaš bijele kolobare od skijaških naočala i boja ti završava negdje u visini dolčevite.. taj je onda stvarno solarij-frik i ne znam šta će mu to (a pogotovo njegovoj koži!)..

Opet, malo si izgledam jadno kad cijelo ljeto hodam (ko svi radni ljudi) u ljetnoj obleki onako bijela ko sir…..na godišnji obično idem krajem ljeta (između ostalog da na kratko pobjegnem od ambrozije, nema više ljetnih gužvi i vrućina!), pa kad se vratim, već je tako prohladno ujutro da odmah uskočim u duge rukave i najlonke…

Naravno, koliko se već može pocrniti na moru…u onih par dana zakupljenog prostora….

Znači, kao što se vidi u uvodu, kad zatopli polako počnem okretati broj mog salona…i odem par puta na par minuta…obično me s vremenom nagovaraju na grozotu od više od 10 min…što nema šanse jerbo mi je vruće…i mislim da to mojoj koži nije potrebno…

Eto, a vi????

E da, pošto Najnaj stalno nešto kopa i betonira oko kuće, ima lijepu šljakersku preplanulu boju. Kaj je s ostalim frajerima što nemaju svoje dvorište???

Javite se!!!

Eto, moje dijete (tj. njezin otac) diglo šator usred dječje sobe..pravi pravcati! Taman stane u prazan prostor u sredini sobe. Uživancija na kvadrat…mala ima kućicu u kući....

A sad jedna mala crtica iz života Bregovića prije sto godina (jelte asocirao me gore navedeni šator): i on se po nekim intervjuima svojedobno hvalio kako je digao šator u stanu..čovjek se spremao za alpinističku ekspediciju (čini mi se da je bio u igri Palmir)! Koliko se sjećam, na toj je bio ekspediciji, samo se ne sjećam dali je osvojio vrh…

Preplovio je on sam (doduše sa nekim komadom kojeg je poslije oženio) i Atlantik….svašta je čovjek radio, ne može se reći da nije uživao u svojoj lovi…

No da, ali nisam o tome mislila pisati. Potaknula me priča od nekog na blogu o tome kako će svoje (buduće) klince tjerati na svakakve aktivnosti. Eto par primjera mojih nekoliko nadobudnih prijateljica:

Jedan od njih ide (računajte da se te aktivnosti odvijaju jedanput do dvaput tjedno!!): engleski (dodatno od škole), tenis, tekvando (ili neka slična borilačka vještina), izrada modela aviona (kako li se već zove ta aktivnost – modelarenje or what the f.) i još nešto što sam zaboravila (mislim nogomet).

Drugi: plivanje, košarka i engleski

Slijedeći: nogomet (intenzivno svaki dan, subotom utakmice!) Mala napomena: toliko valjda ne vježbaju niti oni naši skupo plaćeni nogometaši, bolje bi igrali da toliko treniraju!

I tako u nedogled. Napominjem da govorimo o djeci od osam do desetak godina, koje ti isti nadobudni roditelji razvažaju cijeli tjedan od jednog kraja grada do drugoga.

I to se zove sretno djetinstvo???

Perem suđe od nedjeljnog ručka i razmišljam:…tanjuri tj. servis za jedenje (jel se to tako kaže?) su stari…ko moj oliti naš brak jer smo ih dobili za svadbeni poklon (bdw nikad mi se nisu sviđali) …bijela tehnika je isto negdje s početka naše priče….(upravo Guzda pokušava pronaći mjesto curenja dotične…).

Stvari su više-manje u funkcionalnom stanju. Pošto nismo baš neka razbijačka obitelj čak im je i broj tu negdje kao što je bio u paketu…da i (pitate se vi)???

E pa ja bih malo promijenila…servis mogu pronaći za nekih stotinjak kuna…esceg iz Ikeinog kataloga mi se već dulje vrijeme sviđa …ali nikako da netko od uže rodbine krene u smjeru Graza (i da me obavijesti, pa da mogu za onih 9 i nešto ojra naručiti), jedna krasna lampa u boju naše kutne garniture se prodaje u...za 99kn....

Problem je što s ovim sadašnjim stvarima…stare su i ofucane ko' biblija ali su još uvijek u funkciji, pa mi ih je žao baciti u smeće (ipak nismo baš tako bogati), a nažalost nemaš ih kome pokloniti…
Nisam baš sigurna da svi u ovoj našoj domovini imaju baš sve što im treba u životu…a kako doći do tih ljudi??

I naravno, ono pitanje s početka priče: da li sam dovoljno bogata da uporabne stvari iz čiste ljepote mijenjam za nove i kako bi neki rekli – bacam novce???

Nenekove ratne priče su me potakle da ispričam svoju «žensku» stranu tog rata…

Ja (u ovom trenutku mislim na sve žene i majke) sam ostala sama doma …. sa svojim strahovima….(uvijek je teže onom koji čeka, nego onome koji ode na put)

Moj najgori mjesec u životu je bio taj kad sam doznala da čekam bebu, a moj Najnaj nije za to znao. Bojala sam se da ne strada, bez saznanja da će postati otac.

Onda se on pojavio na vratima, umazan, smrdljiv, s oružjem, s nekoliko onih groznih bombi za pojasom…i saznao za bebu.
Drugi dan je prespavao…jer je cijelu noć bio budan…od sreće, od straha da li će nas moći prehraniti, da li će dijete imati bolji život….
Najgore doba za stvarati podmlatka... (bili smo tada podstanari, sami na svijetu).

Mališa se rodio. Skupili smo od svih mogućih poznanika robicu. Prijateljica i ja smo mu sašile pelene jer čak nismo imali novaca da kupimo gotove (naravno, one platnene). Mališan je bio sav u roza….jer su moje dobre prijateljice imale samo curice…

Onda je prohodao. Strogo smo pazili da mu cipelice ne budu taman…da ih može nositi barem tu jednu sezonu. Nažalost, nije bilo mogućnosti da dobije dva para, pa kad mi je jedan nadobudni šef na poslu objašnjavao da bih ja sad morala roditi još nekoliko Hrvata…ja sam mu rekla nek ovom mom jedinom kupi cipele….da može na snijeg, makar mu se jedne suše na radijatoru….

E da, meso….pogotovo delicije kao prešana šunka…to je bilo nedostupno za ondašnja primanja….(moram napomenuti da smo mi bili tzv. srednji sloj ljudi, bilo ih je puuno koji su bili u lošijoj financijskoj situaciji od nas!!)



Poslije…duuugo poslije je sve polako završilo….došla su druga tzv. bolja vremena….

Zato nemojte osuđivati nikoga….svi su oni branili ovu našu (kakva god bila) domovinu….

A sad opet malo o Dubrovniku. No da, zapravo Grad i nije bitan. Sletiti na aerodrom, uvaliti se u tahija, po razgovoru nas unutra ili čak prije nego što smo ušli frajer na procjenio kao grupu kolega na služenom putu (što i jesmo)...i lijepo nas vozi u naš deluhe hotel. Pred hotelom: «Oh oprostite, nisam uključio tahimetar..» I šta sad??? Naravno, cifra poprijeko....
Pošto nisam bila sama, pošto se moji kolege – frajeri i gentelmani zgroze kad se ja raspizdim nad nekom pizdarijom onim tipično ženskim cicijaškim stilom...ja sam šutila....i naravno, sve smo to lijepo platiti...uz račun, žig i potpis.

E sad, pitanje??? Zapravo smo trebali izaći, poslati frajera u p.m. i NE platiti mu, pošto se na početku nismo dogovorili da li cijena ide ili ne preko taximetra, jel tako??

Svugdje u svijetu te lijepo pitaju ili ukljuće taximetar.....

A o cijenama da ne govorimo. Pošto smo tamo bili za ovog posljednjeg potopa...odvezli smo se onih nekih par minutica vožnje od hotela do naše radne lokacije...i to nam je frajer naplatio 50 kn...molim???

Nekidan na tv su se u jednoj emisiji zagrebački taxisti uvrijedili kad im je Anđa lijepo objasnila koliko jedna noćna vožnja po Ljubljani košta...a ovi naši jaaadni...

Ps. Kao rođena Zagrepčanka, sjela u taxi jedan jedini put u životu. Kod nas doma je stav da se taxijem ide samo ako si na umoru.....a nema hitne. A i onda dvaput razmisliš....a moju nisu tako škrti, da ne bi bilo zabune...

Novi dan, nova priča:

Ne-mlada gospodična, roskasta, cvjetkasta, točkasta...onako ko mali svileni bonbon.....ima desetogodišnjeg mlađeg frajera....

Zvučalo mi bez veze kad sam ih srela. Nekako starobabski: to joj ne priliči....to mu ne priliči...

A onda pomislih: stari kenjci, frajeri (da ne velim dedice) si mogu priuštiti/oženiti curice ne puno starije od njihove djece doma, a kao ženi ne priliči mladi komad. Neee???

Danas mi je čudan dan. Cijeli dan na poslu se borim s telefonima, automatskim telefonskim sekretaricama i muzikom u pozadini (dok jelte čekaš da se oslobodi neki od operatera) i ostalim...

Osjećam se ko Phoebe u onoj jednoj epizodi kad je bila na čekanju na nekom tel. broju cijeli dan....ne sjećam se detalja....no, i ja sam više-manje frustrirana....i jadna...

Najbolje od svega, što sam na nekoliko brojeva dobila oprečne informacije o istoj stvari. Naime, svojedobno smo se bacili u novotarije i uključili ISDN, no osim što imamo digitalnu vezu za PS, telefon je ostao onaj tzv. starinski, analogni. E sad, htjeli smo opet malo pofriškati vezu s Internetom, uključivanjem ADSL jer nam je naš «najracionalniji» kum objasnio da nam je to super povoljno. E da, zapravo taj vražji ADSL platiš neovisno o telefonskoj pretplati tj. jedno i drugo ti se zbraja!!!
To mi je prva informacija.
S time da je jedna operaterka objasnila da ISDN moram isključiti, pa čekati dok za oko mjesec dana ne dobijem ADSL. I sad ti budi pametan.

Nije mi dan za novotarije.....i borbu s faceless operaterima.....

Moram vam svima reći: jadni bogataši….ali stvarno mislim ozbiljno…kako?? Eto ovako:

Nakon tjedan dana skupog deluhe hotela gdje su me mazili i pazili, nakon svih sl. ručkova i večera (jelte i stranci vole nakon dobro obavljenog posla sve dobro zalit, a prije toga i pojesti)…

Nakon svih školjki, ribica, dezerata i sveg ostalog….

Dopizdilo mi sve to.

Ne mogu reći da mi nije bilo lijepo u Dubrovniku...

S pogledom na Stari grad kad doručkujete….na kavici na suncu na Stradunu…gdje se čovjek osjeća kao u Londonu, Parizu, ….jer svi pričaju svim jezicima, a konobari razumiju i govore barem četiri strana jezika…čovjek se stvarno osjeća s jedne strane ponosan što je ta ljepota u njegovoj zemlji, a s druge što je dio tog kozmopolitskog velikog lijepog planeta Zemlje…

E da, početak priče:

Ipak sam sretna što sam se vratila u svoju seosku kućicu, svojoj dragoj dječici i Najnaju….svojim kućnim problemima…i svojoj domaćoj kuhinji…

A bogatašima ostavljam da umiru od dosade…

Pa baš vam hvala na lijepim željama...ovdje potop, zima, kišurina....
i ovo malo slobodnog vremena što imam....najbolje da si žile režem u sobi, pošto sam sve iole deblje zamazala, smočila, ......

No da, ne mogu se požaliti uslugama....

đakuzi, sauna i bazen....no, o tome kad stignem u toplije krajeve....

pozdra i adio.....

Ostavljam vas same na tjedan dana...odo u Dubrovnik, a pošto nisam obdarena (čak ni sisama) e-tehnologijom i pošto nisam sigurna da ću naći vremena za vezu sa vama...pozdravljam vas sve....

Djeca imaju i oca....on se odlučio za tehničku podršku svoje majke...ja veselo odlazim!!!

Sretno!

Kad bolje razmislim, sve je počelo još davno…kad su moji starci par puta godišnje otišli do Graza ili Trsta…

i dovukli hrpu riže, samo zato što je bila pakirana u nekoj free kanti, ili nekoliko kila kave s free plastičnim klik-klik aparatom s nekom nabuloznom dimenzijom filma koji je u njega stao…ali je stara govorila: koje luuude fotke..

Koliko vam treba ne-razuma da se popalite na neku definitivno šrot robu, samo zato što uz nju ide nešto đabe??

Da ne spominjem one prve «vanjske» časopise, obično je to bila Đoja (kako li se ono piše), u plastičnom celofanu…u zg. nikad nisi dobio poklon, ali na moru….ruževa, češljića, torbičica….

U sadašnje doba je kao normalno dobiti s nekim malo više šik časopisom majicu (prošlo ljeto sam svoju poklonila 19-godišnjoj susjedi, jer definitivno nije bila za moje godine…) ili neki lako razmazujući dio šminke (koju ne koriste niti osvještenije klinke)…ili….

Jedino što volim su besplatni testeri različitih kremica…makar i njih uredno spremim u kupaonici….i sve u đuture uvalim D. da se njezine young teen-age cure mackaju…pa ih zapravo niti ne iskoristim….

Kako izgleda prosječni bloger???

- mlad (srednja škola, tu i tamo neki klinac)
- srednje mlad (rane i kasne 20-e do 30-e)
- nekoliko osvještenijih srednje starih (oni oko 40-e +/- koja godinica)

Bloger je informatički osviještena osoba koja zna upaliti kompjutor…zna za Internet….zna što je to blog…..

osim onih par frikova, na čije sam blogove naletila i pooojma nemam o čemu pišu. Čak ne razumijem niti njihove kompjuteraške viceve (ah ta plavuša i ostali).

Prosječni bloger, barem prema postovima iz ovog posljednjeg razdoblja spajanja praznika + radni dan + vikend (tzv. mini-godišnji), radi i živi u nekom sasvim paralelnom svemiru, jer je većina komentirala kako radi/dežura….čast iznimkama iz bijelog svijeta!

O čemu pišu:

- žene: o ljubavi, o sexu, o modi, o oblačenju, o poslu, o djeci, o mužu, o prijateljici, o politici (manje)
- muškarci: o nogometu, o formuli 1, o nogometu, o poslu, i par onih ostalih što se druže i komuniciraju sa ženama o ostalim stvarima

Blogeri ili imaju načičkan blog sa slikicama, linkovima i ostalom….ili goli okvir (s eventualno promjenom boje).

Što zaboravih??