18
subota
studeni
2023
Srcem za Vukovar i Škabrnju
Ne može se ubiti Grad.
Ni kada na njega ispale šest i pol miliona projektila. Ni kada ga ubijaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Ni kada iz gotovo razrušene bolnice u smrt odvedu ranjenike i bolničko osoblje. Ni kada rafalima ubiju Ružicu Markobašić i bebu koju je nosila pod srcem. Ni kada ubiju šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, jer su znali da mu je otac do smrti branio Vukovar. Ni kada, poput Kate Šoljić identificiraš posmrtne ostatke četvorice sinova. Ni kada na Trpinjsku cestu samo nadiru tenkovi, jer su ih tamo čekali Žuti mravi i Pustinjski štakori i uništavali ih, smijući se smrti u oči. Ni kada, nakon što su prestale detonacije, gladni, izmučeni i prestravljeni Vukovarci iziđu na svjetlost dana iz podruma i ugledaju irealne slike zla - potpuno srušeni Grad i tijela svojih poginulih sugrađana, spaljene krošnje vukovarskih stabala koje su poludjele ptice već odavno napustile. Ni kada se zaustavi glas Siniše Glavaševića i ugasi čarobni osmijeh Jean Michela Nicoliera. Koliko tisuća takvih stravičnih "ni kada" može ispričati svaka stopa Vukovara.
Svake se godine 18. studenog ponovo pretvorim u dvadesetpetogodišnju prognanicu i sjetim se silne kiše koja je toga dana 1991. natapala zemlju; kada je objavljena vijest o padu Vukovara i ja sam, poput neba, zaplakala, nemoćna da išta učinim. Gledala strašne snimke razaranja i nadala se da će ispaćeni ljudi napokon imati mir. Nažalost, tek su se tada nad Vukovarom otvorila vrata pakla. Nezamislivog u civiliziranom svijetu, u srcu Evrope, krajem 20. stoljeća.
Na drugom je kraju Hrvatske istoga dana Škabrnja izgubila svoje stanovnike, na najokrutniji način, nezamisliv normalnom ljudskom umu.
Trideset i dvije godine kasnije gledam Vukovar, i grlim ga odavde, iz svoje Petrinje, koja je po silini razaranja i broju civilnih žrtava bila odmah iza Vukovara.
I opet vam kažem - ne može se ubiti Grad. Ostanu ljudi koji su ga neizmjerno voljeli, i barem neka malena klupa na koju mogu sjesti, dok čekaju da sve prođe. Da rane barem malo zacijele.
Petrinja grli Vukovar i Škabrnju, i srcem, i mislima.
komentiraj (27) * ispiši * #
16
četvrtak
studeni
2023
Slunju, s ljubavlju
Samo dva dana prije no što je Vukovar izdahnuo nakon tisuća ispaljenih projektila, ubijan danima kuću po kuću, i Slunj je doživio stravičnu sudbinu ratom pogođenih područja Hrvatske.
Slunj je tri mjeseca bio u okruženju i potpuno odsječen od Hrvatske. Osamstotinjak hrvatskih branitelja davali su sve od sebe kako bi spriječili zauzimanje slunjskog područja. Nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama Slunj je 16. studenog 1991. izdahnuo, baš poput Petrinje u rujnu i Vukovara samo dva dana kasnije. Najveći broj slunjskih prognanika preko Bosne je stigao u Hrvatsku.
Slunj ima posebno mjesto u mom srcu. Takva divlja, netaknuta ljepota prirode - okolnih brda, moje vrištine koja mi je toliko puta pružila utjehu kada je u sumrak ispuni pjev ptica ili srne rano ujutro izađu iz vrta gdje su obrstile ciklu, studenvoda Korane i Slušnice ( tako je zovu, iako na tablama piše Slunjčica ), Rastoke kao najljepši dragulj u kruni. Rijetkost je na jednom mjestu doživjeti takvu ljepotu prirode.
Slunjani su divni ljudi. Nema kod njih velikih riječi, ali će ti pružiti ruku onda kada ti je najpotrebnija. Ljudi velikog srca i posebnog smisla za humor, koji te natjera na smijeh i kada ti je teško. Svi koje sam imala čast upoznati baš su takvi. Jure, koji je u Puli pokojnom Mati Parlovu u njegovom kafiću pokazivao svoje boksačke majstorije, Ćuskija koji poskocima barata kao s kućnim ljubimcima, Ivan i Zdravko koji su s nama bili u Petrinji iza onog strašnog prosinačkog dana, Dragana koja mi je na haljinu kupljenu u robnoj kući prišila drukere kao da se podrazumijeva da to treba napraviti. Slunjani su sjajni ljudi, vjerujte mi.
Pa kad su već mediji gotovo nikako popratili godišnjicu njihovog stradavanja prije tridesetak godina, uzela sam slobodu da barem sa nekoliko riječi progovorim o onom što su preživjeli i svemu dobrom što su mi pružili kada je meni osobno bilo najteže.
Slunj i njegovi ljudi to zaslužuju.
komentiraj (24) * ispiši * #
10
petak
studeni
2023
53 godine "Layle"
Neke ljubavi su vrlo bolne; naprosto im nije suđeno da budu ostvarene i ostanu čitavog života poput otvorene rane. Neki je znaju vješto prikriti i nose je dobro skrivenu u džepovima svoje duše, ne dopuštajući da bilo što ukalja njenu čistoću. Drugi hodaju kroz život noseći je vrlo vidljivo, vrišteći u svijet svoju bol, ni ne pokušavajući pronaći zamjensku ljubav, onu koja bi možda popunila ožiljak i zatvorila ranu.
Legenda o Layli i Majnunu vrlo je stara. Lord Byron nazivao ih je Romeom i Julijom Istoka. Qays ibn al-Mulawwah je zavolio Laylu kao dječak, od prvog trenutka kad ju je ugledao, baš kao i ona njega. Za nju je pisao prekrasne ljubavne pjesme i izgovarao ih glasno hodajući ulicama; zato su ga i prozvali Majnun - bezumnik ili luđak, kako hoćete.
Smogao je hrabrosti i otišao kod njenog oca isprositi je; otac je odbio jer je Laylu obećao drugome. Majnun je otišao živjeti u divljinu pustinje, pišući i dalje pjesme djevojci koju je volio. Layla se udala za drugoga i živjela uz njega sve do njegove smrti. Tradicija je nalagala da dvije godine mora provesti u žalovanju za suprugom; umrla je od tuge za Majnunom, tako legenda govori. Čuvši za njenu smrt, Majnun je došao na grob i tugovao sve dok i on nije izdahnuo pored posljednjeg počivališta žene koju je volio.
Legenda o Layli i Majnunu bila je inspiracija za jednu od najljepših pjesama ikad napisanih. Eric Clapton i sam je bio ludo zaljubljen, do te mjere da je kasnije govorio kako je bio opsjednut ženom jednog od svojih najboljih prijatelja. Kad je slušam, zapravo i čujem bol koja izbija iz psihodeličnih zvukova gitare koju je valjda jedino on tako mogao svirati. Bol koja postaje sve jača, i onda slijedi katarza i smiraj, koji kao da govori - pusti, ionako tome ne možeš ništa. Biti će onako kako mora biti.
Ima nešto u tome; kad ti život da limun, napravi dobru limunadu. Ponekad patnja iznjedri nešto toliko lijepo da je riječima neopisivo.
Layla to i jest - neopisivo posebna i prekrasna. Baš poput same ljubavi.
( album "Layla And Other Assorted Love Songs" izdan je na jučerašnji dan prije 53 godine; ovo je meni za dušu )
komentiraj (14) * ispiši * #
06
ponedjeljak
studeni
2023
Grad, to ste vi / Siniša Glavašević
Petrinja je oduvijek i zauvijek moj Grad, najljepši na svijetu.
Odrastala sam u Brezju, najljepšoj ulici na svijetu. Naučila sam voziti bicikl pored pruge ( kraj materijalne grabe, rekao bi moj voljeni Mićo ) i prilikom prvih vožnji zaradila ožiljak iznad oka, radi kojeg je moj tata napravio nered i verbalni delikt globalnih razmjera. U staroj školi krenula sam u prvi razred i zimi uvijek skidala kapu sa glave, jer sam do škole imala otprilike stotinjak metara a mama me uvijek zabundavala radi gnojnih angina koje su me uredno posjećivale svake zime. U novoj školi sam trebala odglumiti predsjednika razreda na oglednom satu razredne zajednice i glatko odbila to učiniti kad je sat trebao početi; stvar je spasila moja ispaćena roditeljica koja mi je prišla i zaklela se svim živim i mrtvim da će mi počupati kosu s glave ako te sekunde ne odem pred ploču.
Pamtim miris lipa na fihplacu i nasipu u lipnju, kada me tata često znao posjesti na bicikl i odvesti prvo na sladoled kod Behadina, a onda napraviti krug nasipom do moje tete Marije. Pamtim nedjeljna kupanja na Kupi kad bi mama napakirala jela kao da idemo na ekspediciju i svaki put bi se usput opet ogrebala za sladoled, tata je uvijek pazio da ne ostanem zakinuta za sve svoje prohtjeve. Pamtim kupanja na Petrinjčici dok sam bila mlađa, i konačno kupanja na Kupi bez nadzora i komandi u vodu - iz vode, ne moči kosu, legni na ručnik.
Voljela sam ići u kino i sjediti sa ekipom iz škole u čarobnjaku kraj meteorološkog stupa u parku. Voljela sam i ići iz škole okolnim putevima, pa sam jednom zgodom usred zime sjela na naslon na klupi na nasipu i strmoglavila se na leđa, jedva su me iščupali na nasip iz snijega. Voljela sam miris knjiga u našoj staroj knjižnici; gutala sam a ne čitala knjige. Voljela sam obići i naše lipe ilirke, stabla koja pamte sve od Napoleonovog doba naovamo i šteta je što ne umiju govoriti, ili je bolje da kažem šteta je što nisam šaptač stablima pa da razumijem što sve šapuću njihove grane koje dosežu nebo. Voljela sam ući u Bonbonierru i kupiti grožđice u čokoladi, to mi je oduvijek bila najdraža slastica.
Bila sam ponosna na mog tatu koji je svojim poštenjem i trudom stekao ugled među radnicima Gavrilovića. Bila sam isto tako ponosna na moju mamu koja je izvela brojne generacije učenika radeći prvo u Strašniku, a onda i u Gorama. Oni su me naučili da volim svoj Grad, svaku njegovu ulicu i ulićku - naše Brezje, Majdance, Ciganjsko selo, Kanižu, Bikanu. Naučili su me da Grad ne čine samo kuće, zgrade i izlozi dućana, nego i svi ljudi koji u njemu žive.
Prije trideset godina Petrinja je preživjela i proživjela strašnu sudbinu, zahvaćena vihorom rata. Brojni su Petrinjci postali dijelom nebeske vojske onih koji čuvaju svoj Grad iz plavetnila vječnosti. Nestali su lukovi mostova na Petrinjčici i Kupi koje sam toliko voljela. Izranavljeni Grad dočekao nas je nakon četiri godine, vrišteći svojim uništenim kućama i razorenim ljudskim životima. Teško da se može reći da se konačno uspio barem malo uspraviti kada Ga je zadesio vrisak iz dubine zemljine utrobe, toliko snažan i razoran da je donio najveće uništavanje Gradu u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Lice Grada, ona stara jezgra koju smo toliko voljeli, živa je tek u našim mislima i srcima.
A Petrinjci? Petrinjci su, dragi moji, posebna vrsta ljudi. Tvrdoglavi u svojoj ljubavi i spremni pružiti ruku onda kada ti je teško; jednako kao što će pjevati i radovati se onako kako su to učili od svojih roditelja. I dobro je da je tako.
Grad bez nas neće opstati. Gradu su potrebni ljudi koji Ga vole i koji Ga nose u srcu. Gradu trebaju neka nova djeca koja će trčati njegovim ulicama jednoga dana kada iz ruševina niknu nove kuće. Gradu trebaju grlice i golubovi koji će savijati gnijezda u krošnjama Njegovih stabala. Gradu treba duga, moćna poput njegovih ljudi, koja će svojim blještavim bojama donijeti nadu u bolje sutra koje tek treba doći.
Zato volite naš Grad. Ljubav koju nosimo za Njega jedino je što ne može uništiti ništa na ovom svijetu - ni mržnja, ni ljudska glupost, ni potres. Ljubav će se iz nas preliti i Gradu dati nezemaljsku snagu. Samo nosite naš Grad u svojim srcima i čvrsto Ga grlite svom svojom ljubavlju.
komentiraj (20) * ispiši * #
