Iskustva mame Palčića..

I evo me, sjedim u malom apartmanu u centru Zagreba i čekam operaciju moga tata. Treća je ovo operacija moga tate, od kad vodi bitku s teškom bolesti zvanom ulcerozni kolitis. Obolio je moj tata od ove teške bolesti prije točno 35 godina, ponosno je danas to rekao liječniku na Odjelu abdominalne kirurgije; 35 dugih godina teške terapije i bolesti. Bilo je to očito neposredno nakon mog rođenja, dakle davne 1983. Dugih 35 godina bolesti u tako pozitivnom duhu. Njegovo stanje bilo je stabilno (uz terapiju naravno) dugo godina, sve do 2007 godine. Sjećam se, bila je to godina kad sam se zaposlila. Bila sam sretna što konačno i ja, kao i moja sestra, mogu pomoći mojoj obitelj i što radim. Tatino stanje pogoršalo se "naglo", nakon što je godinu prije doživio nesreću na brodu gdje mu je "stroj" odrezao 3 prsta desne ruke. I to one ruke kojom je hranio svoju obitelj. No nije ta nesreća spriječila mog tatu da i dalje zarađuje svoj kruh sa 7 kora. Sjećam se, oporavak mu je trajao pola godine i on se javio tada svojoj kompaniji: ja sam vojnik od kompanije i spreman sam za brod (a i dalje su mu nedostajali prvi članci s tri prsta desne ruke).
Odletio je moj tata tada po tko zna koji put uplakan od nas. No očito je stres učinio svoje. Vratio se brzo, stara bolest se aktivirala i vrlo brzo tata je bio operiran u Zadru. Trebalo je to biti "samo" rezanje 20 cm debelog crijeva i spajanje zdravog dijela. No operacija nije bila uspješna. Tata je morao na još jednu operaciju nakon samo par dana, i dobio je "kolostomu". Sjećam se kad je doktor objašnjavao mojoj sestri i meni: tatino crijevo je kao stara vodovodna cijev, on nam je najteži pacijent u bolnici. No mi nismo to čule, sjećam se kako ga je moja sestra pitala: ali njegovo stanje ne ide na gore, jel tako?! Vidjela sam da doktor nije razumio taj naš optimizam. A kako i bi, kad nije znao kakvog mi tatu imamo. Danas, 12 godina kasnije, gledam mog tatu: mirnog i stabilnog kako čeka svoju operaciju. Možda je njegovo tijelo 12 godina starije, ali njegov duh je još jači. Ja vam riječima ne mogu opisati koliko je u tom čovjeku optimizma i nade, koliko vjere i ljubavi prema ljudima i životu. I ovdje, 12 godina poslije, liječnici i sestre čude se njegovu optimizmu. I ne mogu vjerovati kako taj čovjek živi sretno i zadovoljno s kolostomom. Od sutra tu će stomu zamijeniti ileostoma. No spreman je moj tata, nemojte sumnjati u to. Rekao je danas doktorima, da mora što prije ozdraviti jer da on mora brinuti za svog unučića, Palčića. Ponosno, ozarena lica ponovio je danas to.

Razmišljam danas, da ali je slučajno da je moj tata morao na operaciju baš nakon 5 i po godina čuvanja mog dečka. Svo to vrijeme (zadnjih 5 godina) u iščekivanju nalaza biopsije, ponavljao bi: ja moram biti dobar da mog Dominika stavim na noge. I stavio ga je. Dočekao je moj tata da konačno ima slobodnu jesen. Njegov junak krenuo je u vrtić.
A njegove dvije curice, didove princeze cijelo su ljeto bile s njim, dok je baka radila. Možete li zamisliti čovjeka od 67 godina, s ovom teškom dijagnozom kako se brine za svoje male unučice, kako im kuha ručak, a uz to odvede ih u Nin na kavu i spizu, počešlja kosu i stavi najljepšu kopčicu i haljinu. Ništa, baš ništa njemu nije teško. Dok čeka svoju baku, sprema joj fritule i savijaču. Dok čeka naše cure iz Njemačke pomno bira jelovnik i haljinice za svoje cure. Preuzeo je naš tata puno uloga od kad je ova bolest skinula ga s broda. Ali on je sa svakom ulogom bio sve sretniji.

Ne znam da li se ikad itko raduje gostu kao on. Ne znam da li se itko raduje zetovima i kćerima kao on. Ne znam da li itko peče ribu i meso kao on. Ne znam da li itko voli ljude kao on. Ne znam da li itko vjeruje kao on. Ne znam da je itko voljen kao on. Ne znam da li je itko ponosan na sina kao on.

Nije dido otišao nepripremljen u Zagreb. Spremio je preko 10 metara drva, kupio nam je patke na pazaru, da imamo za Božić. Spremio nam je kisele paprike i ajvar za cilu zimu. Na nama je samo da mu poberemo masline i da ga široka srca čekamo doma. I da vjerujemo.