Iskustva mame Palčića..

Nekako s proljeća,sjeti mene nepravda,na pobjede, poraze..

Nekako s proljeća, noć mi oči otvara, nemam san da uhvatim..

Tako sam ljubavi danas pjevala. Vratila sam se dvije godine unatrag. Termin posjeta, 13, 00. Tvoj braco vodio je bitku za život, a ti, ti si bio bolje zlato moje. U jednom trenu, za vrijeme posjeta, tvoja saturacija je počela padati. Mama se prepala i nije mogla gledati doktoricu kako ti pokušava pomoći. Ali tvoj tata je bio uz tebe. Naša doktorica je došla po mene i rekla je da je sve u redu. No braco, braco je imao sve znakove sepse. Otišli smo doma nakon molitve u kapelici. Nisam tada znala da je to zadnji put da sam vidjela tvoje male okice plave. Da sam znala ljubavi moja uzela bi te u naručje i ne bi te nikad pustila. Slušao bi moje srce, baš kao što sam ja slušala tvoje dok si bio u maminom trbuhu.
Bili smo jako zabrinuti za bracu. Ujutro, teta Jelena je nazvala mamu, i rekla sam da je moj borac Borna dobro, ali da nam Dominik nije dobro, i da molim Boga da mi ga čuva. Negdje oko 12 sati mama bi se počela spremati za bolnicu. Taj dan, sjećam se, odlučila sam obući nakon dugo vremena moj bijeli kaputić, pokušavajući tako maknuti crne misli iz svoje glave i srca. Na ulazu u bolnicu dočekala nas je sestra koja je uvijek pazila na tebe. Pozvala je doktoricu koja nas je s uplakanim očima uvela u malu sobu. Mama je pitala za Dominika. Mislila sam ljubavi da si mi ti dobro. No nisi bio. Ti si raširio svoja mala krila negdje oko 12 sati, baš kad sam ja oblačila moj bijeli kaputić. Tvoje tijelo preselilo se na jedan drugi svijet. Svijet u kojem paziš na sve nas. Mama i tata ostali su u drugom svijetu. Birali smo jedan mali bijeli krevetić, samo za tebe. Nije nam bilo teško. Mama je išla kupiti lijepu robicu za Andjela. Tada me je teta u dućanu pitala, "da li je to za krštenje". Nisam je htjela povrijediti. Odabrala sam robicu baš kao za krštenje.

Tvoj ispraćaj bio je za par dana. Tvoja teta htjela je doći. I došla je. Znaš, mama i tata su bili i sretni u Splitu. Tvoja teta Daja i tetak Srećko su se pobrinuli za to. Živjeli smo u njihovom stanu i bili smo kao doma. Pružili su nam svu svoju ljubav i potporu.
Nismo bili sami u Splitu. Baka Renata i dido Ivo bili su uz nas svaki dan. Otvorili su nam svoje srce i svoj dom. Hrvoje i Petra bili su tu da nas nasmiju i raspolože. A zapravo, bilo im je svima jako teško. Vidjela je to mama. Bio je tu i tvoj ujo. Pazili su svi na mamu.
Vidiš ljubavi, nismo bili sami. No ipak, najviše sam iščekivala tvoju rodicu Cvitu. Tog 13.02. kad su u kasnu uru došli u Split mami je zasjalo sunce. Ona je bila tada moj "vjesnik proljeća". Kad sam je pitala di je mali Borna, rekla je da je na mjesecu. Nasmijala me. Nasmijavala me svako jutro tih 10 dana. Dolazila je meni i tati u krevet i bili smo sretni. Nije nam dala da se rastužimo.

Vidiš ljubavi, tvoj život na ovome svijetu bio je kratak, ali tvoje maleno biće, tvoja snaga napravili su nešto veliko. Zbližili smo se svi. Naučili smo što je borba, što je sestrinska ljubav, što je prijateljstvo, što je potpora, što je dječja nevinost i radost. Naučili smo se nositi s preprekama. A najvažnije je da smo ja i tvoj tata povjerovali u Andjele. Volimo te srce naše malo.

Nekako s proljeca.
Sav sam ti od ludila,
Bez tebe, s proljeca.