Iskustva mame Palčića..

U rujnu 2014. godine dobili smo hitan poziv da se oslobodilo mjesto u Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama. Morali smo se brzo organizirati. Odlučili smo putovati avionom ja i moj Palčić. Već kad sam kupila kartu prepala sam se da nedonošče možda ne bi smjelo putovati avionom u tako ranoj dobi.
Nazvala sam našu Katju, našu doktoricu savjetnicu u teškim trenucima, a ona mi je na svoj poseban način rekla: mačko što ti je; dijete ti je preživjelo sepse i kojekakve dijagnoze, a ti se plašiš aviona. Daj ne ljuti me završila je Katja, a ja sam bila sretna što je potvrdila "da sam luda" i da možemo krenuti.
Tog jutra padala je kiša. Naš tatica ostavio nas je na aerodromu, a ja i moj junak od 6 kg uputili smo se na avion. Sjećam se, po izlasku s terminala počela sam plakati. Bilo mi je teško, kao da idem u neki drugi svijet, i opet se javio onaj osjećaj "zašto baš nama". Sjeli smo na naše mjesto. Dominik još nije mogao sjediti pa je ležao na meni. Bio je preplašen, ali je zaspao na sigurnim maminim rukama. Kiša je jako padala u Zagrebu. Do nas je sjedio čovjek koji nam je odlučio pomoći s kolicima i prtljagom. Bila sam sretna da u nekim situacijama ljudi ipak nisu samo pasivni promatrači.
Na aerodromu nas je čekala naša teta Branka i mala Dora. Opet sam se raznježila, ali sad od sreće što vidim prijateljicu. Lijepo je imati prijatelje. Nekako sam ih uvijek dijelila u konstante i "prijatelje prolaznike". Konstante su one osobe koje su uz vas i kad nisu kraj vas. Prijatelji prolaznici su za mene osobe koje su vas dotakle u nekom periodu vašeg života, s kojima ste putovali lijepi dio puta, a onda ste se na životnom raskrižju odvojili. Pamtite ih po svemu lijepom što su donijeli u vaš život, nekim novim životnim lekcijama i spoznajama. Konstante koračaju pored vas na tom životnom putu. Konstante nisu savršeni prijatelji, prijatelji bez mana već prijatelji koji i u vama vide oni dobro, ali i ono loše, s kojima učite i mijenjate se. Na tom putu, ponekad se i odvojite, ali uvijek nekom prečicom nađu put do vašeg srca i pomažu vam preživjeti teške dane. Branka i Dorica su moje konstante.

Prvi boravak na Goljaku pamtim po mamicama hrabricama. Imala sam dojam da je svaka mama bila sretna na svoj način, ali i tužna na svoj način. I ja sam bila sretna jer sam se nadala da ću dobiti prave smjernice za rad s Dominikom, a bila sam i tužna jer sam se bojala s čime ću se sve morati suočiti. No suočila sam se s činjenicom da su unatoč svim poteškoćama mame neurorizične djece najsretnije i najponosnije mame na svijetu. Mame koje se vesele svakom novom boravku, svakoj novoj vježbi i poznanstvu. Suočila sam se s činjenicom da će unatoč preprekama moje dijete biti sretno. Suočila sam se s činjenicom da se na Odjelu majka i dijete sklapaju prijateljstva te da smo unatoč različitim dijagnozama naše djece slični u jednom: nismo tužne zbog onog što naša djeca ne mogu nego smo sretne zbog svega onog što naša djeca mogu.

Najveća pusa našem Čupku, cimeru s prvog boravka na Goljaku i mamici hrabrici Ani.
Pusa Marijani, Ljiljani i Ireni, Maji i dečkima. :*