Iskustva mame Palčića..

Ovaj post odlučila sam posvetiti jednoj mamici hrabrici, jednoj lavici, jednoj Tini. Tina je mamica, vjerovali ili ne tri malena Palčića. Da, da, moja Tina rodila je curicu, a nakon toga dva mala junaka, dva mala borca. Tinu ne znam cijeli život, ali Tinu znam cijeli život. Kad je prvi put moja Tina ušla u prostorije intenzivne njega, jednostavno sam ju osjetila. Njeni dečki došli su na svijet na dan žena ili onaj stari, a poznati "osmi mart". Taj dan, sjećam se, bila sam jako sretna. Tad mi je sestra u popodnevnoj smjeni prvi put dozvolila da kroz vrata inkubatora podignem na rukice moju piroškicu od 900 grama. Bila sam sretna i ponosno sam se okretala i tražila barem jednu mamicu da s njom podijelim svoje iskustvo. Okrenula sam se prema prozoru, a tamo je stajao inkubator s dva malena junaka. Uz prozor je stajala ona, moja mamica hrabrica. Bila je tužna i zabrinuta. Prišla sam joj i htjela sam ju utješiti, a ona je u jednom trenutku krenula tješiti mene. Ona je već imala Palčicu, i kroz smijeh mi je rekla da je ona na neonatologiji "domaća". Nisam joj tad odmah htjela reći da sam ja izgubila jednog dečkića u tom istom inkubatoru, već sam joj odlučila pokazati mog junaka koji je tada bio već skoro pa dva mjeseca na neonatologiji. Moja Tina se nasmijala, i nježno ga pogledala. Bila je sretna, bila je sretna zbog mene.
Tinu pamtim po smijehu. Neonatologija je mjesto gdje se vode najveće bitke najmanjih, a najvećih junaka. Roditelji dolaze i odlaze tužni i uplakani. Ali ne i moja mamica hrabrica. Ulazila je na Odjel životnom energijom koju jednostavno niste mogli ne zamijetiti.
Odjel neonatologije imao je dvoje "propusnih vrata". Prva propusna vrata bila su u prizemlju bolnice, i tu bismo čekali zajedno s drugim roditeljima da nam netko otvori lift i pusti nas na treći kat, kat na kojem su naše bebe spavale. Ne mogu sad riječima opisati s koliko veselja smo ulazili u taj lift, smijale se i borile se skupa protiv strahova u nama. Uskoro nam se pridružila cijela jedna ekipica mamica hrabrica i naši svakodnevni odlasci u posjete bile su nešto najljepše što pamtim iz tog perioda. Iz tragova prošlosti uzimam te trenutke, trenutke sreće i smijeha. Ali uzela sam i nešto vrijednije, najvrijednije; prijateljicu za cijeli život, moju mamicu hrabricu. Moja mamica hrabrica razumije moju bol, moj strah i moju sreću i one male, puževe korake napretka kako ih ona često naziva.

Hej mamice hrabrice, ovo pišem da ti izmamim još jedan suzni osmijeh, da ti kažem koliko te volim. Divim ti se, svakoj tvojoj borbi, svakoj nadi i svakom osmijehu u ponekad teškoj svakodnevnici. I sjeti se; nebo strpljive voli. :*