13.07.2005., srijeda

O prodaji mudrosti (i gluposti)

Žene su univerzalno beskorisne. I to se može dokazati i pokazati. Ono što slijedi je osuvremenjena varijanta antropološke teorije.

Nekad davno, kad su ljudi tek počeli razvijati ono što se danas popularno naziva civilizacija, vladao je matrijarhat. Žene su vladale (i formalno, a ne samo neformalno) muškarcima i samim društvom u njegovim počecima. Uzroke tome može se naći u činjenici da su žene osiguravale nastavljanje rase. Samo su one mogle rađati. I njihov je značaj zbog toga bio nemjerljiv.

Čovjek (ljudska rasa) je pomalo počinjao vladati prirodom. To je značajno različito od korištenja prirode, kao što to čine životinje. Razvijale su se nove vještine. Do tada neviđene na ovoj planetici. Lov je oduvijek bio vid dominacije sposobnijih. Ta se sposobnost kod tigra očituje u snazi, kod lisice u lukavosti, kod geparda u brzini, kod dinosaurusa u veličini. No čovjeku je pošlo za rukom nešto drugo, počeo je hvatati životinje koje su bile brže, jače i veće od njega samoga. Počeo je koristiti prednost uma. I oružje. Nakon lova, daljnji je doseg bilo porobljavanje životinja (stočarstvo) i obrađivanje zemlje kao zamjena za obično ubiranje plodova (ratarstvo). Novi način ovladavanja staništem osigurao je ljudskoj rasi razmnožavanje. S vremenom je ljudska rasa postala dovoljno jaka i dovoljno brojna da njezin opstanak nije bio upitan.

Usporedo s time, komparativna prednost žena u rađanju djece je počela gubiti na značaju. Ali je zato na značaju dobila snaga. Jer, iako je um bio ono što je izdvojilo ljudsku rasu od ostalih životinja, snaga je omogućavala provedbu ideja u praksu. Započinje dominacija muškaraca. Patrijarhat. Ta je era trajala i trajala sve vrijeme od ranih početaka civilizacije pa skoro do danas. Neki misle da i danas traje. Možda i da, ali riječ je o mentalnoj percepciji, a ne o zakonu dominacije jačega.

Rušenje patrijarhata započelo je davno, a trajalo je dugo. Prvi znak njegova pada bio je izum tiskarskog stroja. Zašto baš tiskarski stroj, a ne primjerice kotač, ili parni stroj? Zato što je tiskarski stroj omogućio širenje znanja među masama. Znanje više nije bilo privilegija sretnijih. Počele su se koristiti i pametne glavice među običnim narodom. Tako je čovječanstvo u jednoj koheziji nezamislivih razmjera, sasvim stihijski, počelo ostvarivati sinergijske efekte. Krajnji rezultat: napredak tehnike i tehnologije kakav danas poznajemo.

Konačno, tijekom dvadesetog stoljeća, sveopća automatizacija dovodi do kraha potrebe za snagom. Počinje konačna dominacija uma.

A u društvenom poretku koji je generacijama stvaran, ustalile su se neke društvene norme. Žene su tako smatrane prikladnijima za brigu o kući, kuhanje i odgoj djece. Muškarci, snažniji spol, brinu o osiguranju preživljavanja obitelji. Rade teške fizičke poslove za koje su više prikladni.

No, kao što sam rekao, nema više teških fizičkih poslova. Ili, ima ih minorno u odnosu na pred samo pedesetak godina. Za veliku su većinu poslova muškarci i žene jednako sposobni. E tu se sad očituje snaga mentalnog patrijarhata. Muškarac dolazi kući s posla (posla koji je sposobna obavljati i žena), sjeda na kauč i uzima daljinski. Žena za to vrijeme rinta po kući i brine o svemu.

Da, ali ne i moderna žena. Moderna žena uviđa da muškarci više nisu u prednosti. Da je njihova snaga nebitna. Oba se bori za sebe i prebacuje lijep dio poslova na muškarca. Rezultat: prošećite studentskim domovima, pogledajte što rade najnapredniji, što rade kolovođe društva – današnje mlade žene ne znaju kuhati, ne znaju peglati, ne žele dojiti, ne čiste kuću. U biti, približavaju se muškarcima. A muškarci, ne imavši izbora, počinju učiti obavljati sve te stvari. Već sam spominjao negdje da ja znam bolje kuhati nego većina mog ženskog društva. Mislite da se šalim? Ponovno prošećite studentskim domovima, pogledajte tko više kuha. Mogli biste biti iznenađeni.

Stoga, muškarci su, uzgred prestanka potrebe za snagom, počeli preuzimati ženske poslove. Žene su pak to jedva dočekale i u potpunosti se posvetile sebi. Šminkaju se, dive se ljepoti, bore se za svoja (već davno ostvarena) prava. Ukratko, ne rade ništa. Univerzalno su beskorisne.

Dolazi vrijeme kada će se muškarci ponovno trebati boriti za sebe. Jer i ženska dominacija, kao i muška u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, nije bazirana na realnoj premoći. Nego na mentalnoj. Mnoge kažu: «Ja sam žena i ja to mogu».

* * * * *




Zašto je Rock danas ovdje napisao ogromnu hrpu gluposti? Iz tri osnova razloga:
1. Jer vas želim upozoriti da je nužno čitati s dozom kritike. Naime, razni centri moći od uvijek koriste kvazi znanost i na slične načine nas nastoji uvjeriti u ispravnost svojih postupaka. Što mislite kako su nacisti mitovima, nametnutim društvenim normama i upotrebom kvazi znanosti, uspjeli dokazati premoć Arijevske rase? Kako su Amerikanci znanstveno dokazivali da su crnci manje inteligentni? Kako bezimeni čovjek s dva prezimena dokazuje da nije kriminalac? Kako Amerika i Engleska pronalaze dokaze za postojanje oružja za masovno uništenje u Iraku? Kako islamski vjerski fundamentalisti objašnjavaju bombašima samoubojicama da će svojim postupcima zaslužiti mjesto u raju? Evo, ovako. Prepričavanjem gluposti. Ono što ja želim je da se mi tim glupostima smijemo, a ne da im vjerujemo.
2. Da mogu uprijeti prstom u ovaj post kad me sljedeći put netko bude optužio da mi je blog preozbiljan i bez mrve humora i opuštenosti. Jer, ovaj cijeli post je orgija gluposti. Tako ga treba i doživljavati. Ne drugačije.
3. Jer me zanima koliko je mojih čitatelja izgubilo živce i čitalo nervozno i s nevjericom, misleći da ja mislim bilo koju od gore navedenih gluposti. To se je moglo pomisliti zato što su gluposti bile fino upakirane među mnoge istinite tvrdnje. Buke istine i laži, baš kao što to moćnici rade.



Rock Roll,
borac protiv gluposti kojima se vara narod.




- 16:55 - Komentari (50) - Isprintaj - #

09.07.2005., subota

O kulama od karata

Image Hosted by ImageShack.us


Nemate pojma kako sam se namučio pri realizaciji ovog posta. Zamislio sam da ću praviti kulu od karata. Htio sam je slikati u raznim fazama gradnje, zatim potpuno izgrađenu, pa na kraju srušenu. Sve se je činilo jednostavno. Sve dok nisam pokušao slaganje. Nikako mi nije išlo. Složio bih jedan ili dva stupa i karte su se rušile. I rušile. I rušile. Shvatio sam da mi je podloga pre-skliska. «Da, zato mi se ruše. Moram srediti hrapaviju podlogu.» Tada sam na drvenu klupicu, na kojoj sam slagao karte, postavio kuhinjsku krpu. I situacija je bila nešto bolja. Sad sam već uspijevao sastaviti cijelu prizemnu etažu. Ali gornja nije išla nikako. Ponovno sam uvidio u čemu je problem. Kulu sam slagao s potpuno novim špilom. A nove karte se jako skližu. Nema na njima nikakve ljepljive prljavštine. Nije mi bilo druge, otišao sam po stari špil. I dobro sam napravio. Sa starim špilom karte se slažu puno lakše. A nekako mi to prkosi logici. Čovjek bi pomislio da će nove, neoštećene, ravne, čiste karte biti bolji građevinski materijal. Ali ne. Postojale su i razne druge smetnje izgradnji. Primjerice, vjetar mi je često rušio stupove prije nego sam uspijevao staviti poprečne grede za stabilizaciju. I insekti su uporno plazili po meni i činili mi pokrete nemirnima.

Image Hosted by ImageShack.us



Nakon otprilike 45 minuta i bezbroj pokušaja, uspio sam složiti dvije etaže! Gornja etaža je bila jedan stup uža nego što sam prvotno htio. I nije to bila jako lijepa kula u izgradnji. Ali bila je moja i bila je teško izgrađena. I sada mi se to činilo kao uspjeh. Treću etažu na kraju nisam ni uspio složiti. Nakon nekoliko pokušaja postavljanja prvog stupa na trećoj etaži, srušila mi se cijela kula. :-(((

Image Hosted by ImageShack.us



To me dovodi do onog glavnog. Kule od karata su jako slične ljudskome životu. Na čemu mi gradimo svoj život? Sve oko nas na čemu temeljimo svoje živote tako je krhke građe da jedva stoji. A mi se trudimo i ulažemo svo svoje vrijeme, pažnju i ljubav da bismo nešto izgradili. Doživljavamo i razne uspone i padove. Često nam se ruše stupovi pa ih dižemo iz početka. Ti stupovi pri padu često prouzroče kaskadu pa sruše i okolne. A mi ih i dalje dižemo. Stalno se pojavljuju drugi uzroci i prijetnje rušenju. I ne možemo ih sve imati pod kontrolom. Kontroliramo samo sebe. Svoju predanost, svoje strpljenje, svoju smirenost, svoju ljubav, svoje iskustvo... I da se razumije, te su komponente iznimno važne.

Nije svatko sposoban graditi jednaku kulu. Ima dobrih i loših graditelja. Rekli bismo da ima uspješnijih i manje uspješnih ljudi. No i jedni i drugi se moraju suočavati s onim prijetnjama koje ne mogu kontrolirati. Teoretski bi se to i moglo. Možete kupiti hrapave karte. Možete naći čvrsto zategnutu pletenu podlogu koja će pružiti savršene temelje. Možete graditi u izoliranoj prostoriji bez vjetra i kukaca. Možete je graditi i samo u jutro kad ste odmorni. Čak možete i koristiti ljepilo pa napraviti kulu koja ne samo da je čvrsta nego je i prenosiva. No to više nisu životni uvjeti. Iz takve gradnje se ne može naučiti ništa. U takvoj se kuli ne može uživati. Ne možete joj se veseliti. Jer, nastala je varanjem.

Kule koje gradite (ili gradim, svejedno) nastaju u turbulentnim uvjetima. Izložene su svim mogućim uzrocima rušenja kojih se možete sjetiti. Pa i onima kojih se ne možete ni sjetiti. Ali svejedno kontinuirano gradite, i gradite, i gradite. I mislite da vam dobro ide. Ponekad se čak i približite cilju. Možda samo jedan stup do zgotovljenja. I dogodi se nešto neočekivano. Ili nešto očekivano, ali ne-spriječivo. I sav vaš trud završava u temeljima. Ponovno na dnu. Uloženo vrijeme, pažnja i ljubav su izgubljeni zauvijek. I ostajete ogorčeni, bez volje za novom gradnjom. Kad i krenete ponovno graditi, nervozniji ste, manje strpljivi, i manje entuzijastični. Srušene vas kule pretvaraju u skeptika.

I što tada? Da li to znači da se ne isplati graditi kule? Jer, čak i ako je uspijete sagraditi i očuvati neko vrijeme, prije ili kasnije će se srušiti. Niti jedna kula od karata nije vječna. Ne!!! Treba ih i dalje graditi. Ne smije se dignuti ruke. Možda će sljedeća kula biti veća, ljepša i velebnija prije nego što se sruši. Možda će bit i mala i ružna. Možda neće ni doživjeti drugu etažu. Možda. Ali, kada prestanemo graditi kule, prestali smo živjeti. Srce nam i dalje kuca. Mozak nam i dalje radi. Nokti nam i dalje rastu. Ali zapravo nismo živi. Samo hiberniramo.

Stoga, ne želim odustajati. Graditi ću nove kule. Nastojati ću biti što smireniji i oprezniji. Nastojati ću ne raditi nesmotrene pokrete. Nastojati ću upravljati sa što više varijabli. Nastojati ću biti strasan u gradnji kao da je prvi put. Nastojati ću iskoristiti sve svoje iskustvo i ne ponavljati pogreške. Ali neću odustati. Jer ja sam Rock Roll. I ja gradim kule od karata da bih živio!!!


Rock Graditelj Roll


- 18:22 - Komentari (46) - Isprintaj - #

01.07.2005., petak

O metroseksualizmu

O metroseksualizmu sam se već dugo spremao pisati. Vječita mi je tema rasprava na blogu i van njega. Do sada ipak nisam, jer se na blogu o tome puno pisalo (npr kod Cookie). Ipak, nedavno učestalo sprdanje oko metroseksualaca kod Beštijice, me je motiviralo da se ipak očitujem.

«Metroseksualac promatra: 1) sebe samog u ogledalu, 2) druge metrose (kako bi inače znao što je ove sezone "in"?) i 3) žene koje su u skladu s bojama njegove odjeće.» To je izvadak iz odličnog članka o metroseksualcima kojeg možete pročitati ovdje. Što to zapravo znači? Narodski rečeno, metroseksualac je muškarac koji se može usporediti s stereotipom feminiziranog, modno osviještenog homoseksualca. Usporedivi su u svemu osim u seksualnosti. Jer naime, metroseksualci su pretežno heteroseksualni. U praksi je metroseksualnost jako teško odrediti. I to zato što su mnoge stvari, koje su prije samo par godina bile siguran pokazatelj metroseksualizma, danas potpuno normalne. Čak i tražene.

Neovisno o tome što se danas smatralo metroseksulanim, moram zaključiti sljedeće: metroseksualizam je proces feminizacije muškaraca. Znam da se mnogi neće sa mnom složiti, ali Bože moj, ovo je moj blog. I na njemu uvijek ima «malo mjesta» i za moje stavove. Zašto feminizacija? Žene su oduvijek smatrane ljepšim spolom. I to gotovo univerzalno. I žene i muškarci to često naglašavaju. Žene su lijepe, a muškarci su snažni. (To je naravno vrlo diskutabilno i ne vrijedi univerzalno.) No, činjenica je da se na žensku i mušku ljepotu kroz povijest nije gledalo istim očima. Bile su cijenjene različite karakteristike. Kod žena se je oduvijek cijenila ljepota koja se je manifestirala kroz ženstvenost. One su tu ljepotu uvijek nastojale naglasiti i poboljšati. Naravno, ovisno o tome što se je u određenom povijesnom razdoblju smatralo lijepim. U prijevodu: žene se uljepšavaju. Kod muškaraca su, s druge strane, bile cijenjene neke druge osobine. Opet se tražilo lijepe muškarce. Samo je ta ljepota muškarca sasvim drugačije percipirana, nego ljepota žene. Žene koje su posjedovale te, za muškarce poželjne osobine, nisu bile (i još uvijek nisu) smatrane lijepima. Štoviše, smatrane su muškobanjastima, a ne znam ženu kojoj je to kompliment. Muškarci pak, koji su bili obdareni ženskom ljepotom, ili ženskim smislom za ljepotu, smatrani su ženskastim, pederastim ili pičkastim (duboko se ispričavam na prostom, ali vrlo prikladnom izrazu). Tako je to bilo sve do nedavnog jačanja metroseksualnog pokreta.

Metroseksualni pokret je doveo do obrata. Muškarci su počeli pribjegavati ženskim pogledima na ljepotu, ali i metodama uljepšavanja. A nisu nužno bili homoseksualni. U «ženskom svijetu» su bila potrebna desetljeća prilagodbe neke danas uobičajene pojave. Pritom mislim na širok raspon stvari od šminkanja usana i očiju, postupnog nestajanja odjeće s «zanimljivih» dijelova tijela, pribjegavanja rigoroznim dijetama za zadovoljavanje modno-holivudskih normi, pa sve do podmetanja pod skalpel za popravljanje prirode. (Nemojte misliti da ja osuđujem bilo što ili bilo koga. Dapače, svi koji me znaju i/ili duže čitaju znaju da sam slobodouman. Nikome ništa ne osporavam sve dok time ne šteti drugima.) I to je sve tako sporo prihvaćano iako je ženama uljepšavanje prirodno, možda čak genetski zadano.

Kod metroseksualaca je taj proces išao strahovito brzo. U samo nekoliko godina, njihova briga za izgled je dostigla i prestigla žensku. Tako današnji metroseksualci jako brižno paze na svoj izgled. Oblikovanje tijela. Kvarcanje. Modna konfekcija. Nakit. Frizura. Sredstva za njegu tijela i lica. Uređivanje obrva. Depilacija pazuha. Leđa. Sve češće i nogu. Estetske operacije. (O depilaciji spolno značajnog područja ne bih ovdje pisao jer ne mora imati iste motive kao depilacija prsa ili leđa.) Kako takve pojave ulaze u main stream, postaju obaveza, a ne individualna želja. «Ženski svijet» nam je pokazao kako to izgleda. Kad sam bio klinac, nije bilo neobično na plaži vidjeti ženu dlakavih nogu. Danas bi to izazvalo čuđenje, ako ne i zgražanje. Predviđanje: ako se nastavi trend jačanja metroseksualizma, isto će biti i s muškarcima za 10-15 godina.

Mene već dugo muči sljedeće pitanje: da li je metroseksualizam trenutni modni hir ili evolucija muškarca? Moguća gledišta slijede.

1. Metroseksualizam je hir. Povijest je obilježena takvim stvarima. Svi smo vidjeli barokne slike s debeljuškastim djevojkama svijetle puti. To je nekada bilo smatrano vrhuncem elegancije i privlačnosti. A danas? Sjetite se muškaraca s dvorova sa kićenim perikama. I njihovih prstena i skupih tkanina od kojih im bijaše istkana odjeća. Nisu li oni bili slični današnjim metroseksualcima? Jesu, samo ta moda nikada nije postala fenomen za mase. A moda dolazi i prolazi. Tako će biti i ovog puta. Za koje desetljeće, ponovno će na cijeni biti muškarci sa svim svojim tradicionalnim obilježjima.
2.A) Metroseksualizam je evolucija muškarca. Isto kao što je evidentno da će se žene zauvijek uređivati, tako je konačno došlo vrijeme da se i muškarci počnu uređivati. Da počnu paziti na sebe i svoj izgled. A evolucija je nepovratan proces. Ide polako, ali neminovno. Za koju godinu muška će evoluirana pojava vladati u cijelom civiliziranom svijetu. Samo će u rijetkim, izoliranim domorodačkim zajednicama moći biti drugačije.
2.B) Metroseksualizam ne postoji. Procesi koji su u tijeku su potpuno normalni. Uopće ne potrebuju ime. Zašto muškarci ne bi pazili na sebe? Tonik za čišćenje lica i noćna krema za čišćenje pora (ili kako se to već zove) moraju biti u toaletnoj torbici svakog muškarca. Depilirani pazusi nisu estetsko nego higijensko pitanje. It is a must! Dlake na leđima pa i one na prsima su odvratne. Svako normalan će si ih ukloniti. Skupi komadi odjeće i vrhunski parfemi su pravilo. Pa ne mogu se muškarci oblačiti kao seljačine. Zapravo nema metroseksualizma. Sve navedene stvari su normalne.

Potonje je navedeno kao 2B) varijanta jer samo njeno postojanje samo pokazuje da je evolucija uzela više maha nego što sam mislio. Povod, ali ne i uzrok, pisanja ovog teksta je tvrdnja da je depiliranje muških pazuha «a must». Jer ono je higijensko pitanje. Nema veze koliko se netko često pere. Nema veze koristi li deostick. Nema čak ni veze da li su te grozne dlake možda fino podšišane. Ako nisu izdepilirane, higijena ne zadovoljava! Što je sljedeće? Kada će počupane obrve postati bazični pokazatelj urednosti muškarca? Za godinu? Dvije? Pet? Ili je već sada «a must»?

Rock Roll



- 19:30 - Komentari (42) - Isprintaj - #

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online