O osjećajima
|
Što razlikuje čovjeka od ostalih životinja na planeti? Razni se tu aspekti mogu uzeti u obzir. Duhovni lideri bi rekli da čovjek ima dušu. Ta je duša izravni izraz božanskoga u njemu i izdvaja ga u ovome svijetu. Antropolozi bi možda ustvrdili da je ljudska rasa napredovala zbog sposobnosti za apstraktno razmišljanje. To je omogućilo razvoj jezika i pisma. Omogućilo je to i stvaranje mentalnih karti, razumijevanja matematike... Prizemniji bi obrazložili da su ljudi napredniji od životinja prvenstveno po tome da koriste seks kao sredstvo zabave, ugode i ubijanja stresa, a ne samo za očuvanje vrste (reproduktivna funkcija). (To doduše nije u potpunosti točno, jer primjerice i dupini rade isto.) Amerikanci bi vjerojatno ustvrdili da su ljudi akteri neviđenog civilizacijskog napretka zato, i samo zato, što je među ljudima nastala slavna američka nacija koja je izmislila demokraciju, pizzu, slobodu i ravnopravnost, a vjerojatno i pismo i kotač. Znanstvenici samu esenciju ljudske premoći detektiraju u nezamislivim znanstvenim postignućima poput primjerice: tiskarskog stroja, SMED sustava u Toyoti, Centrino tehnologije, ili materijala za proizvodnju kipova po kojoj golubovi neće... hm, znate već. Umjetnici se s time ne slažu pa tvrde (primjerice M.Manson prije par dana za hrvatski tisak) da je umjetnost značajnija za veličanstvenost ljudske rase od znanosti. Drevni ljudi su znali ono što danas znaju samo rijetke preostale skupine urođeničkih plemena. Ljudi nisu ništa bolji od svojih životinjskih susjeda (na Zemlji). Čovjek ne bi trebao ubijati životinje više nego što mu je potrebno za jelo, ne bi trebao uzgajati ni viškove biljaka. S prirodom bi trebalo živjeti u skladu, a ne ratu. Isto tako, poput životinja, iako su se sukobljavali, drevni ljudi nikada nisu međusobno ratovali. (Ovo pišem pod dojmom nedavno ponovno odgledanog filma Instict.) Stoga, današnji ljudi ne da su napredovali nego su nazadovali i zaboravili živjeti. Prepuštaju se bezvrijednim iluzijama poput materijalnih simbola vrijednosti i kupovine časti. U skoro svim bi se nabrojanim (osim u dijelu koji se sprda s Amerima), a i mnogim nenabrojanim aspektima, moglo naći ponešto istine. Kao što je to objasnio genijalni OvajOnaj, sve ovisi kutu gledanja i vremenskoj pogođenosti. Aspekt koji ja sada želim obuhvatiti je aspekt osjećaja. Vjerujem da je sposobnost lučenja osjećaja nešto najbolje što čovjek ima. Mislim da je ta sposobnost bila preduvjet za ostvarenje velikih umjetničkih dostignuća i razumijevanje istih. Vjerujem da su ambicija, želja za napredovanjem, za kršenjem dogmi, za pomicanjem granica itd. također proizašle iz sposobnosti za osjećanje. Već sam u nekoliko navrata pisao o tome da smatram da je ljubav najuzvišeniji osjećaj koji čovjek može osjetiti. Stoga ovo ipak neće biti još jedna Rockova oda ljubavi (iako se teško suzdržavam). Pažnju želim skrenuti na drugu stranu spektra: žalost, tugu, razočarenje... To su emocije koje nikome nisu drage. Svi bismo ponekad poželjeli da ih nema. Happy-child je prošlih dana pisala o plakanju. Najprije u žena, pa potom i u muškaraca. Komentatori su gotovo jednoglasno zaključili da muškarci plaču veoma rijetko i da su ti trenutci posebno traumatični za one koji to vide. Djetetu je otac glavni potporni stup u životu. On sve zna, on je najjači, najčvršći, on mora imati snage za cijelu obitelj. Mama može plakati kad joj je teško, ono (dijete) može plakati kad mu je teško, ali otac... Ako otac plače, gdje naći nadu? Znači li to da je doista nema? Slična se paradigma može prenijeti i na supruga ili brata. Muškarci se ne smiju slomiti. Jer netko mora ostati jak. Ali što to zapravo znači? Činjenica je da zaista muškarci puno manje plaču. Znači li to i da manje osjećaju? Jer plač je ekspresija tuge (može biti i sreće, ali to je prilično rijetko). U svakom slučaju, ekspresija je snažnih emocija. Očekuje li se to od muškaraca da manje osjećaju? Ili se je to barem očekivalo u tradicionalnom društvu u kojem je muškarac (barem nominalno) neprikosloveni vođa obitelji? S druge strane, čitam neki dan dirljiv post kod Deleted. Dozvoliti ću si da je citiram: «i kako onda ocekivati njezan zagrljaj utjehe... zasto bi on uopce pomislio da vas treba cuvati? kad ste jebena supergirl... kad ste prejaka i presamostalna... kad stistnete zube kad je tesko i postanete pretihi kad treba reci : trebam te... moze li se negdje odlogirati sa supergirl.com????» Počinju li i žene patiti od iste manije? Je li to jedna od stvari koje im je emancipacija donijela? U svemu ravnopravne muškarcima (što je sasvim u redu i jedino prirodno), pa i u tome da moraju biti čvrste i jake kao muškarci (što je isto tako sasvim u redu ukoliko to žele). Zar suvremena jaka i samostalna žena ne smije plakati, ne smije se slomiti, ne smije tugovati? Jer ona je supergirl! Mora stoga biti kao superman. Da, ali i supermanu je ponekad trebao zagrljaj u tišini, prepun utjehe i razumijevanja. Pa zašto ne bi i supergirl trebala takav. No, od snažnih se počne očekivati da nikada nisu slabi. A to je težak teret. Ponavljam, nitko od nas ne voli biti tužan. Svi se moramo boriti da nas tuga ne preuzme. Da se ne pretvori u depresiju. U očajavanje. Moramo se boriti protiv samo-žaljenja. «Jadan ja. Kako mi se to moglo dogoditi? Zašto baš meni?» Rekao je lik kojeg tumači Anthony Hopkins u filmu «Na rubu divljine» da ljudi koji zaglave u divljini uglavnom ne umiru od hladnoće ili divljih životinja. Umiru od srama. Prepuštaju se osjećajima «Jadan ja» ili «Zašto baš meni?» umjesto da pokušaju promijeniti svoj položaj. Odustaju od borbe i predaju se. To ih ubije. Slično je i u drugim životnim krizama. Strašno je svakome tko se mora suočiti s smrću svoga bližnjeg. Bilo bi lijepo kad se kroz to ne bi moralo prolaziti. Svi koji su preživjeli krah velike ljubavi znaju koliko ljubav može boljeti. I zašto je najgora ciganska kletva «Dao Bog da imao pa nemao». Ljudi kojima propadne firma ili nesretnim slučajem strada životna imovina, također dolaze do dilema kako nastaviti sada kada nema svega onoga za što su se borili. Zašto na svijetu ima toliko tuge? Ne bi li bilo lakše kad bismo mogli na prekidaču za tugu pritisnuti na OFF? Je li zapovjednik Data na Enterpriseu bio u boljem položaju od nas ostalih? I ako je, zašto je utrošio onoliku energiju da bi dobio osjećaje? Zato jer je jedino ako mogao postati čovjek! On, savršeno umjetno biće, bio je bolji ili jednak čovjeku u svemu osim u osjećajima. I zbog toga (bez osjećaja) nikada nije mogao biti čovjeku ravan. Kako bi izgledao svijet kad bismo se mogli riješiti emocija? Zasigurno nesagledivo drugačije nego ovaj u kojemu živimo. Možda ne bi bilo ratova (kao u filmu Ekvilibrij). Možda bismo znanstveno i kulturološki bili 15 koraka ispred sadašnjeg stanja. Tko zna koliko bismo efikasniji bili u svemu što radimo kada ne bismo trošili vrijeme na ljubav, tugu, sreću, ljubomoru, nadanja... Ali bismo li to bili mi? Bismo li još uvijek bili ljudi? Je li sposobnost za plakanjem i nužnost za tugom u kritičnim trenutcima najveća čovjekova slabost ili snaga? Je li općenito emotivna osoba slabić ili junačina? Ja kažem da je osjećajnost snaga. I vjerujem da nema bezosjećajne filozofije koja me može razuvjeriti. Između Vulkanaca i Romulanaca ja uvijek biram Romulance. I nikakav Star trek scenarist me ne može uvjeriti da je logika uvijek premoćna u odnosu na emocije. Ma koliko vremena, živaca i snage morao utrošiti da bih te emocije zadržao u granicama mjere. Rock Roll, emotivac «Well, everybody hurts sometimes, Everybody cries. And everybody hurts sometimes. And everybody hurts sometimes. So, hold on, hold on. Hold on, hold on. Hold on, hold on. Hold on, hold on.» R.E.M.: Everybody hurts |
