|
|
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Luna
Godine: 21
Horoskop:Ovan
Volim:
Iskrenost
Knjige
Glazbu
Pariz
Svog dečka
Život
Putovanja
i još puno toga
Ne volim:
Laž
Dvoličnost
Paukove
.......
Hobi:Fotografija, Pisanje priča i pjesma,enigmatika(zaljubljenik sam u enigmatiku)
Velika želja:Obići sva mjesta na svijetu koja me privlače
Poroci:Ne mogu bez cigareta i bijele kave
Counter Stats
aussie home loans Counter
Nightwish - Forever Yours
Fare thee well, little broken heart
Downcast eyes, lifetime loneliness
Whatever walks in my heart will walk alone
Constant longing for the perfect soul
Unwashed scenery forever gone
No love left in me
No eyes to see the heaven beside me
My time is yet to come
So I'll be forever yours
blogovi koje rado posjećujem:
my twisted space
zabranjena istina
malady
petra
night angel
miss of shadow
madame butterfly
lyss336
tuzna i sama
london sky
rain dance
foto eva
godess of chaos
Ne zanima me kako zarađuješ za život,želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjat o ispunjenju želje svoga srca.Ne zanima me koliko ti je godina,želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi,zbog snova,zbog pustolovine koja se zove život.Ne zanima me koji planeti su u opreci s tvojim mjesecom.Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge,jesu li te životne izdaje otvorile ili si se skvrčio,zatvorio zbog straha od nove boli!želim znati možeš li sjediti s boli mojom ili svojom vlastitom,ne pomaknuvši se da je za stres ili umanjiš ili izlječiš.Želim znati možeš li boraviti uz radost,moju ili svoju vlastitu. Možeš li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme sve do vrška prstiju ne opominjuči nas da budemo oprezni,da budemo realni,da ne zaboravimo svoja ljudska ograničenja!
«Da bi to postigao,ili da bi se na kraju ipak odvažio na skok u Svemir,morao bi se takav Stepski vuk jednom suočiti sam sa sobom,morao bi se zagledati duboko u kaos vlastite duše i steći punu svijest o sebi.Čovjek i vuk bili bi prinuđeni prepoznati jedan drugoga bez iskrivljujućih osjećajnih krinki,pogledati jedan drugome goli u oči.Onda bi ili eksplodirali i zauvijek se razišli,tako da više ne bi bilo stepskog vuka,ili bi pod izlazećom svjetlošću humora sklopili neki brak praktične naravi.»
"Ponekad bih po nekoliko minuta jasno razaznavao kako se kroz moj život provlači jedan zlatni božanski trag,gotovo vazda zatrpan blatom i prašinom, ša ipak znade zasvijetliti zlatnim iskrama, kao da više nikada neće iščeznuti, no uskoro opet bude izgubljen."
"Svako doba, svaka kultura, svaki običaj i tradicija imaju svoj stil, svoje sebi primjeren nježnosti i strogosti, ljepote i okrutnosti, određene se patnje drže samorazumljivima, a određene nevolje strpljivo se prihvaćaju. Istinskom patnjom, pravim paklom ljudski život postaje tek ondje gdje se međusobno presjecaju dva doba, dvije kulture i religije."
"...stepski vuk, ta životinja koja je zalutala u njoj stran i nerazumljiv svijet, koja više ne pronalazi svoj zavičaj, ni zrak ni hranu."
" pa i najnesretniji život ima svoje zvijezdane trenutke i svoje cvjetiće sreće među pijeskom i kamenjem."
"...pa je tako cijeli njegov život bio primjer za to kako je bez ljubavi spram sebe nemoguća i ljubav spram bližnjih, kako je mržnja spram sebe isto tako, te na kraju proizvodi jezivu izoliranost i očajanje kao i žarki egoizam. "
"Biti zaljubljen znači neizmjerno preuveličavati razliku između jedne osobe i ostalih."
"Kad se osvrnem
na svoj život
zatečen sam
razglednicama
oštećenim fotografijama
izblijedjelim posterima
Nekog vremena,
kojeg ne pamtim..."
"Zašto moj um kruži oko tebe
Zašto se planeti pitaju kako bi
bilo biti poput tebe
Sva su tvoja nježna divlja obećanja bile riječi
Ptice,beskonačno u letu!"
"Razum,jedina i prava obrana čovjeka od svih neprilika koje mogu doći izvana i iznutra nas samih, može biti nadvladan na dva načina:njegovim negiranjem=LUDOST i njegovim nadilaženjem=GENIJALNOST"
(Diego Meldi)
Ispred Lize sad je opet bio jedan prizor,no ovoga puta u njemu nije bio Andrej.Ispred Lize bile je slika nje,Emiliane i Oriane kako sjede na najljepšem mjestu na ovome svijetu,u parku u kojem su se odvijale gotovo sve najvažnije stvari u njihovim životima. Predivno je u sva godišnja doba i u bilo koje doba dana.To predivno mjesto kao grob je čuvalo tugu,radosti, sreću i još mnoge druge njihove osjećaje i doživljaje.Uvijek su mu se vraćale jer je odisalo njihovim uspomenama.
Nije to bilo samo njihovo mjesto,ali kao da jest,kao da su one posjedovale njega i ono njih.Liza je gledala ispred sebe prizor koji se također bio dogodio,kao što je to bio prizor sa njom i Andrejom na klupi.Prizor nje,Emiliane i Oriane otvorio je kovčeg starih uspomena koje su formirale vrtlog i u sredinu vrtloga postavile Lizu.Liza je ponovno proživjela u svojoj glavi sve lijepe trenutke sa njima.Sjetila se svih suza koje su brisale međusobno,svih nemira koje su smirivale međusobno, svih sretnih trenutaka koje su dijelile međusobno.Sjetila se svih njihovih gluposti,šala i riječi.Osjetila je sreću.Osjetivši sreću vrtlog naglo nestaje, prizor ispred njenih očiju također naglo nestaje.Ponovno je bila sama sa vukom pokraj sebe.
„Zašto je opet sve nestalo?“; “Osjetila si sreću.Sreću veću i od one koju su maloprije sa tolikim žarom i suzama meni pokušavala objasniti.“; Liza je sebi lagano u bradu ponovila riječi koje su izašle iz usta vuka:
“Sreću veću od one koju sam maloprije sa tolikim žarom i suzama tebi pokušavala objasniti?Zbilja?“;
“Liza,to su tvoji osjećaji.Ja samo kažem ono što sam uvidio.“;
„Ako to i jest istina...“;
“Nema ako!I jedno i drugo vidjeli smo isto.Liza ja nisam životinja.“;
Liza je začuđeno pogledala u vuka pored sebe,i sa smijehom progovorila:
“Ti nisi životinja!? Tko je onda životinja?Ja!Ti si vuk!Vukovi su životinje?“;
Vuk je zamahnuo glavom u vjetar. Dlaka mu je u svom svojem sjaju blistala na suncu.Liza mu se potiho divila.Za nju su vukovi bili jedni od najveličanstvenijih pripadnika životinjskoga roda.Vuk ju je na neki čudan način podsjećao na nju samu.Često je maštala kako livadama i šumama trči zajedno sa tom veličanstvenom životinom koja je za nju predstavljala nešto slobodno,mudro, veličanstveno i ljudskom oku uprtom u sitne stvari svakodnevnice nedodirljivo.
Vuk je prekinuo njeno razmišljanje:
“Ja imam obličje vuka,no ja nisam životinja.Ja sam dio tebe. Onaj dio tebe koji je potisnula tvoja želja za vraćanjem vremena.Onaj dio tebe koji te često pokušava dozvati,ali ti si potpuno gluha i slijepa za njega.Onaj dio tebe koji je razuman ili se barem trudi biti.“;
Liza je začuđeno gledala u vuka pokraj sebe.
“Ti kažeš da si dio mene. Ali...“;
Potom se ispred nje stvorio novi prizor.Slika je prikazivala liticu i more,to mjesto koje je ona toliko voljela.Vuk se zaputio prema kraju litice.Izgledao je prekrasno,kao da u sebi ima svu mudrost ovoga svijeta.Tiho je progovorio:
„Ja sam ti.Ti potpuno oslobođena zabluda kojima sama sebi „mažeš“ oči.Ti potpuno gola sama pred sobom.Ti potpuno objektivna bez obzira što se radi o tvome životu.“
Potom se okrenuo prema meni.Iza njega se spustilo sunce koje je zalazilo.Nastavio je:
“Ja sam tvoja istina.Istina koju imaš duboko u sebi,nisi je svjesna,ali je imaš u sebi i znaš je.Ja sam tvoja istina!“;
“Zašto si mi se prikazao sada?Što te je natjeralo?Ako si dio mene ja bi to sama pronašla.“;
“Zbilja!Čekao sam Liza i predugo čekao.Navodio te potiho milijun puta na puteve koji vode do mene,ali ti si uvijek skretala. Čak i kad si bila toliko blizu da si vidjela tu istinu ispred sebe okrenula si se i otišla drugim putem.“
Liza ga je pogledala i sa nevjericom u glasu rekla:
“Ovo je poput bajke,a ja u bajke ne vjerujem!“
Liza je bila uvjerena da ljude treba naučiti da stoje čvrsto,sa obje noge na zemlji,a ne da šetaju visoko po oblacima,jer kad jednom shvate da ta šetnja postoji samo u njihovoj glavi,odnosno dorađenoj i bujnoj mašti pasti će na zemlju i bolno se dočekati.
“Ne vjeruješ u bajke,ne vjeruješ u princa na bijelom konju.“;
“Ne vjerujem u princa na bijelom konju,ne vjerujem u ništa što ima veze sa bajkama.“;
“Što je za tebe Andrej?“;
Pri spomenu njegova imena Liza je ponovno zablistala.
“Andrej je za mene nešto riječima neopisivo. Andrej je savršen za mene.“;
“Ništa nije savršeno draga Liza.“;
“Andrej za mene jest.Pojam savršenosti u meni je definiran.Definicija te riječi za mene je Andrej.“;“Ne slažem se s tobom,ali kad već toliko inzistiraš ostanimo pri tom da je on za tebe definicija savršenosti.Zar to onda nije istovjetno princu sa bijelog konja.“;Liza je zašutjela.Znala je da je vuk u pravu,no prije bi umrla nego mu to dala do znanja.
"Ah,Liza,Liza,šutnja je ponekad vrijednija od tisuću riječi.Znači ipak vjeruješ u bajke,“;
“Ali...“;“
"Polako,pusti me da završim.Rekao sam da ipak vjeruješ u bajke.Pa i sama si rekla da si jednom doživjela bajku čiji su se tragovi još uvijek zadržali u tvojim osjetilima.Nisam ja mislio...“;
“Ja ne vjerujem u bajke,ali vjerujem da se pojedini dio čovjekova života može poklopiti sa dijelom života iz bajke.Pa kakav bi bio život ljudi da ne vjeruju u makar neke dijelove bajki.Na kraju krajeva svatko vjeruje da postoji onaj netko idealan za njega,njegov princ na bijelome konju.Može netko to nijekati koliko god hoće,ali,koliko god puta oluje slomile jarbol njegova ili njezina broda,on ili ona ih nanovo gradi i podiže,jer u dubini samih sebe ipak vjeruju da postoji takav netko za njih.To je nada.Pojam imanentan svakome čovjeku.Ta što je nada,nego vjerovanje u bajke.“
nastavlja se...
U tom trenutku dogodilo se nešto čudno. Lizi se zamračilo pred očima i slijedeće čega je bila svjesna jest da se nalazila na nekom drugom mjestu. Prizor ispred nje oduzeo joj je dah. Vidjela je sebe prije nekoliko godina,kako sjedi na klupi uz more,a do nje netko njenom srcu veoma drag. Liza još uvijek u strahu približila se klupi da vidi što se događa iako se sjećala toga dana sa klupe,iako je pamtila svaku riječ koja je među njima bila izgovorena.Sjela je na travu nedaleko od klupe na kojoj je sjedila ona,sva ozarena i sretna zbog ljubavi u njoj.
Djevojka sa klupe,Liza prije nekoliko godina,gledala je u Andreja zaljubljeno, želeći zaustaviti vrijeme i zauvijek živjeti u tom trenutku. Kako je samo uživala tada. Pokraj nje sjedio je cijeli njen svijet.
Nije tražila ništa od njega. Ni dodir,ni zagrljaj. Sve što je željela jest da osjeti da ju voli. Njegova ljubav bila je njena hrana, hrana koja je činila njen život savršenim. Sve što je Liza željela bilo je utjelovljeno u Andreju i cijeli svoj svijet je stavila njemu pred noge.
To nije bilo uobičajeno za djevojku njenog karaktera. Nikada dotada nije dopuštala da netko bude sposoban imati nadzor u bilo kakvom pogledu nad njom,ali ono što nije znala jest da čovjek nikada ne smije reći nikada. Andrej je bio čovjek pred kojim se osjećala kao bespomoćno janje. Bila je njegova u svakom pogledu i to je bilo sve što je ona željela. On je bio slagalica koja je njen život učinila savršenim,koja je nju učinila da se osjeća posebnom.Zbog njega je nestrpljivo čekala da svane novi dan.Svaki dan završavala je i novi dan započinjala sa mišlju na njega.On je bio njeno sunce,a ona planet koji je pripadao tom sunčevu sustavu.Liza,sjedeći na travi,osjetila je kako joj nanovo počinju teći suze niz lice.Prizor ispred nje podsjetio ju je u potpunosti na to vrijeme njene beskrajne sreće.Kako je samo željela vratiti prošlost i ponovno proživljavati tu sreću.
„Vrijeme je najgori proizvod čovječanstva.“ Liza se trgnula jer nije znala odakle dolaze te riječi.Pogledala je sa strane i ugledala onoga istoga vuka. Nije mogla doći sebi od čuđenja. Vuk joj se obraćao. Liza je još uvijek osupnuta progovorila:
“Jesi mi ti priredio ovo što vidim ispred sebe?“ Vuk ju je pogledao i rekao:
“Jesam!“I spred Lizinih očiju nestala je klupa ,more,ona i Andrej. Sad je samo vidjela prazan prostor ispred sebe.
“Vrati mi onaj prizor,molim te!“;
“Zašto to hoćeš?“;
“Kako ne razumiješ?Jesi vidio kakva sam tada bila?To razdoblje je moje najsretnije razdoblje!Želim ga natrag!“;
“Liza,Liza! Nisam uzalud rekao da je vrijeme najgori proizvod čovječanstva. Nema dobrih strana. Prolazi prebrzo ne obazirući se na ljude koji ga neprestano žele usporiti ili zaustaviti. Vrijeme koje jednom prođe više se nikada ne vraća. Mnogi to žele i pokušavaju, ali nitko nikada nije uspio.Vidiš,nema niti jednu dobru stranu.“;
“Nikada ne reci nikada.“;
“Joj Liza,ovo je situaciju u kojoj ta izreka koju te život naučio jednostavno ne vrijedi.“;
“Lažeš!Lažeš!“;
“Zbilja?A da možda sama sebe ne lažeš?Šutiš...Liza ne možeš vratiti vrijeme koliko god se trudila.Što je bilo,bilo je.Pusti to više na miru.Ne vrijedi sadašnjost živjeti u prošlosti.Postoje ljudi u sadašnjosti koji te vole i trebaju,koji te ne mogu gledati takvu.Dopusti im da razbiju te tvoje iluzije i da ti pokažu kako nije sve onako kako ti to vidiš.“
Liza je sada već nekoliko suza pretvorila u pravu rijeku koja se slijevala niz njeno lice i putovala sve do njenoga srca koje je slomljeno ležalo na dnu njene duše.
“Ali ja želim čudo.Ja vjerujem u čuda.Jednom u životu sam doživjela bajku čiji tragovi još uvijek žive u mojim osjetilima.Zbog toga ja živim i vjerujem u čuda. Moraju postojati,moraju.“;
“Draga Liza,kako znaš da ne postoje ljudi koji bi ti svojom ljubavlju,toplinom,vjernošću i bezuvjetnim prijateljstvom dali čudo.Pogledaj ovo!“
nastavlja se...
Tog predivnog svibanjskog,sunčanim zrakama prožetog jutra, Liza je ležala na travi pod velebnim stablom kestena i uživala u tišini oko sebe. Uživala je gledajući mir i spokoj u prirodi, mir i spokoj koji ne može pronaći u samoj sebi. Liza bijaše djevojka u cvijetu svoje mladosti, no unatoč tome, duša te djevojke predavala se nekim čudnim strujama i cvijet njenog života razvijao se u suprotnom smjeru. Često je dane provodila na tome mjestu, osluškivajući kako priroda diše, osjećajući strujanje života, upijajući očima sadašnjost koja se u njenoj glavi uopće nije percipirala. Dani njenoga života prolazili su pokraj nje, a ona kao da ih uopće nije živjela, kao da joj nisu bili važni.
Naglo se ustala i potrčala prema nedalekoj litici. Pogled sa te litice bio je predivan.Plavo, danas pomalo uznemireno more brzim se kretnjama svojih valova velikom snagom razbijalo o podnožje litice.
Nije sjela na njen rub kao što je to obično činila. Stajala je na rubu i gledala ljepotu pred svojim očima.Vjetar je prolazio kroz svaki i najmanji dio njenoga tijela i mrsio joj dugu, kestenjastu kosu.Miris mora i vjetar oko nje probudio je neka stara sjećanja od kojih joj je srce zatreperilo.Tiho je progovorila: “Isti miris,isti osjećaj,isti vjetar, ali ne i isti ljudi.“
„Još uvijek se vraćaš na to. Nije mi jasno zašto.“ Od ovih riječi Liza je protrnula sa svakom svojom stanicom. Prepoznala je glas, ali još uvijek je bila u šoku jer je mislila da je potpuno sama. Kad je došla sebi okrenula se i ugledala Emilianu. Rekla joj je: “Protrnula sam od straha,mislila sam da sam sama.Što ti radiš ovdje?“; “Bila sam kod tebe doma i tvoja majka mi je rekla da si negdje vani. Otišla sam do onog stabla gdje se uvijek odmaraš, ali nisi bila tamo. Kad te nisam tamo pronašla znala sam gdje je još jedino preostalo mjesto na kojem ću te pronaći.“
Nasmijala sam se i samo nadodala: “Upravo tako.Ako nisam tamo,onda sam sigurno ovdje. Koliko dugo si stajala iza mene? Zašto se nisi javila i rekla da si tu?“;“Još iz daljine dok sam išla prema ovome mjestu ugledala sam te kako stojiš tu gdje stojiš.Učinilo mi se kao da se to spustio jedan anđeo sa neba nemogavši odoljeti ljepoti ovoga mjesta.Kad sam se malo približila shvatila sam da si anđeo ti. Zbilja si izgledala prekrasno tamo gore, dok ti je vjetar mrsio kosu, a lice sjalo nekim čudnim sjajem. Nisam željela ometati tvoje misli,a i moj se pogled odmarao uživajući gledati taj lijepi prizor ispred sebe. “Moje se lice naglo zacrvenilo,nisam voljela slušati takve stvari: “Ma daj,pretjeruješ.“; “Ne pretjerujem, zauvijek ću pamtiti taj prizor.
No, vidim da izbjegavaš odgovoriti na moje prve riječi ovdje sa kojima sam otkrila svoju prisutnost“. Okrenula sam se natrag prema moru i rekla: “Ništa ja ne izbjegavam.“ Uhvatila me za ruku i okrenula prema sebi: “Liza nemoj meni lagati. Kažeš da ništa ne izbjegavaš, a izbjegavaš sve, čak i to da nam se pogledi susretnu. Čega se bojiš? Što tako strašno skrivaš iza svoga pogleda, da čak i ja, tvoja osoba od povjerenja, nemam pristup tome. Zašto... “Liza je prekinula njene riječi uzbuđeno govoreći: “Emiliana prekini sa tim stvarima, Nije istina to što govoriš.“; “Nije istina to što govorim!?
Ako to nije istina, zašto je tvoj glas naglo počeo drhtati? Zašto su ti oči pune bisera koje ne želim da stvaraš?
Liza, nemoj sama sebi lagati. To ne vodi nikuda.“; “Ali ja...“; “Liza pusti me da završim ono što sam počela govoriti. Jeli ti vidiš ove prekrasne stvari oko sebe, jeli vidiš ljude koji te vole i kojima trebaš, je li vidiš sadašnjost Liza?J ednom će ti možda biti žao šta si cvijet svoje mladosti potrošila dozivajući prošlost da se vrati. Liza,ona se neće vratiti. Sadašnjost te zove i treba, molim te nemoj se oglušiti na taj poziv. “Na te njene riječi Lizino lice zasjalo je od suza koje su tekle iz njenih očiju. Liza ih je svim svojim snagama željela ostaviti u očima, ali postojalo je nešto što je ipak bilo jače od njenoga čvrstoga karaktera. Nekim se stvarima ipak ne može manipulirati i to je ono što Liza nikako nije mogla prihvatiti. Pogledala je Emilianu u oči i kroz jecaje tiho progovorila: “Emi želim biti sama. Molim te ostavi me da razmislim i sredim misli. “Emiliana ju je čvrsto zagrlila, poljubila i pogledala u oči.
Pogled je trajao nekoliko sekundi, a potom je Liza krenula u smjeru kestenova stabla. Došavši do njega legla je na uobičajeno mjesto i gledala u kestenove krošnje, koje su se pod naletom vjetra spuštale sve niže prema zemlji,k ao da pokušavaju sakriti Lizinu prisutnost. Liza više nije plakala, no i te suzne rijeke ostale su na njenom licu u obliku tragova,očima nevidljivih tragova. Osjećala je umor te je nakon nekoliko minuta već čvrsto spavala.
No usnula je čudan san: Sjedila je tu pod stablom kestena kao i većinu dana, zamišljeno gledajući u daljinu. Nakon nekoga vremena ugledala je nešto što ju je prenulo iz razmišljanja. Iz daljine u čiju su njene oči bile uprte, prema njoj se nešto približavalo .Liza još uvijek nije mogla dobro razaznati o kome je riječ jer je to nešto što se kretalo još uvijek bilo daleko.
I spustila je prestrašeni uzdah,ali i uzdah očaranja kada je shvatila da se prema njoj približava vuk. Bio je predivan. Sivo-crna dlaka sjajila se na suncu i lepršala pod dodirom vjetra. Kretao se tiho poput tišine, gotovo neprimjetno. Veličanstveni prizor potisnuo je u Lizi sav strah od toga da je ta životinja iako prelijepa također i opasna. Vuk i Liza sada su bili udaljeni samo par metara.V uk se nastavio približavati. Zaustavio se tek kada je njegova glava bila udaljena od Lizine tek nekoliko centimetara. Liza se nije bojala. Osjetila je neki riječima neopisivi mir i sreću.Te osjećaje osjećala je kroz nepreglednu dubinu vučjih očiju.Vuk se potom odmaknuo,legao pored nje i spustio glavu na njene ruke.
nastavlja se....
