|
|
| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Luna
Godine: 21
Horoskop:Ovan
Volim:
Iskrenost
Knjige
Glazbu
Pariz
Svog dečka
Život
Putovanja
i još puno toga
Ne volim:
Laž
Dvoličnost
Paukove
.......
Hobi:Fotografija, Pisanje priča i pjesma,enigmatika(zaljubljenik sam u enigmatiku)
Velika želja:Obići sva mjesta na svijetu koja me privlače
Poroci:Ne mogu bez cigareta i bijele kave
Counter Stats
aussie home loans Counter
Nightwish - Forever Yours
Fare thee well, little broken heart
Downcast eyes, lifetime loneliness
Whatever walks in my heart will walk alone
Constant longing for the perfect soul
Unwashed scenery forever gone
No love left in me
No eyes to see the heaven beside me
My time is yet to come
So I'll be forever yours
blogovi koje rado posjećujem:
my twisted space
zabranjena istina
malady
petra
night angel
miss of shadow
madame butterfly
lyss336
tuzna i sama
london sky
rain dance
foto eva
godess of chaos
Ne zanima me kako zarađuješ za život,želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjat o ispunjenju želje svoga srca.Ne zanima me koliko ti je godina,želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi,zbog snova,zbog pustolovine koja se zove život.Ne zanima me koji planeti su u opreci s tvojim mjesecom.Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge,jesu li te životne izdaje otvorile ili si se skvrčio,zatvorio zbog straha od nove boli!želim znati možeš li sjediti s boli mojom ili svojom vlastitom,ne pomaknuvši se da je za stres ili umanjiš ili izlječiš.Želim znati možeš li boraviti uz radost,moju ili svoju vlastitu. Možeš li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme sve do vrška prstiju ne opominjuči nas da budemo oprezni,da budemo realni,da ne zaboravimo svoja ljudska ograničenja!
«Da bi to postigao,ili da bi se na kraju ipak odvažio na skok u Svemir,morao bi se takav Stepski vuk jednom suočiti sam sa sobom,morao bi se zagledati duboko u kaos vlastite duše i steći punu svijest o sebi.Čovjek i vuk bili bi prinuđeni prepoznati jedan drugoga bez iskrivljujućih osjećajnih krinki,pogledati jedan drugome goli u oči.Onda bi ili eksplodirali i zauvijek se razišli,tako da više ne bi bilo stepskog vuka,ili bi pod izlazećom svjetlošću humora sklopili neki brak praktične naravi.»
"Ponekad bih po nekoliko minuta jasno razaznavao kako se kroz moj život provlači jedan zlatni božanski trag,gotovo vazda zatrpan blatom i prašinom, ša ipak znade zasvijetliti zlatnim iskrama, kao da više nikada neće iščeznuti, no uskoro opet bude izgubljen."
"Svako doba, svaka kultura, svaki običaj i tradicija imaju svoj stil, svoje sebi primjeren nježnosti i strogosti, ljepote i okrutnosti, određene se patnje drže samorazumljivima, a određene nevolje strpljivo se prihvaćaju. Istinskom patnjom, pravim paklom ljudski život postaje tek ondje gdje se međusobno presjecaju dva doba, dvije kulture i religije."
"...stepski vuk, ta životinja koja je zalutala u njoj stran i nerazumljiv svijet, koja više ne pronalazi svoj zavičaj, ni zrak ni hranu."
" pa i najnesretniji život ima svoje zvijezdane trenutke i svoje cvjetiće sreće među pijeskom i kamenjem."
"...pa je tako cijeli njegov život bio primjer za to kako je bez ljubavi spram sebe nemoguća i ljubav spram bližnjih, kako je mržnja spram sebe isto tako, te na kraju proizvodi jezivu izoliranost i očajanje kao i žarki egoizam. "
"Biti zaljubljen znači neizmjerno preuveličavati razliku između jedne osobe i ostalih."
"Kad se osvrnem
na svoj život
zatečen sam
razglednicama
oštećenim fotografijama
izblijedjelim posterima
Nekog vremena,
kojeg ne pamtim..."
"Zašto moj um kruži oko tebe
Zašto se planeti pitaju kako bi
bilo biti poput tebe
Sva su tvoja nježna divlja obećanja bile riječi
Ptice,beskonačno u letu!"
"Razum,jedina i prava obrana čovjeka od svih neprilika koje mogu doći izvana i iznutra nas samih, može biti nadvladan na dva načina:njegovim negiranjem=LUDOST i njegovim nadilaženjem=GENIJALNOST"
(Diego Meldi)
Kada malo razmislim o svom životu shvatim da je tu bilo svega i svačega.
Prije samo par godina bila sam na samom rubu. Dotakla sam samo dno u svakom pogledu..Ležala sam na zemlji i nisam znala kako ustati sa nje..Ma nisam ležala na zemlji nego sam ležala u rupi.
Šetala sam kroz tunel i koliko god se trudila nisam mogla pronaći svjetlo. A tako sam se žarko trudila ga pronaći.Iako nisam vidjela nikakvu nadu u svom životu ja sam je uporno pokušavala naći. Smijala sam se svojoj vlastitoj upornosti
Pitala sam se: Zašto baš ja?
S čime sam ja to zaslužila da me se toliko gazi i povrijedi u mom životu.
Zašto baš mene ljubav mora toliko boljeti,a ljubljena osoba proći pokraj mene i zgaziti moje srce s time što me ne primjećuje?
i još milijun sličnih pitanja koja mnogi od vas jako dobro poznaju jer su ta pitanja i vaša pitanja.
Ne znam kako ni zašto ali cijeli svoj život sam veliki borac...neznam se predati i nikada se ne predajem...ta moja osobina je i razlog što sam ipak u tom beznadnom tunelu uspjela pronaći neku nadu..
Neko malo svjetlo se ipak naziralo u daljini.
Odlučila sam ustati iz te rupe i boriti se za svoj život i svoju sreću. Nisam željela trunuti u toj rupi.Nisam željela umrijeti.
Puno ožiljka na mome licu vidljivih samo meni podsjetnik su na sve patnje koje sam proživjela u životu.
Možda bi bilo bolje da mi se sve te stvari nisu dogodile,ali da nisu ja danas ne bih bila ovakva osoba.
Snažna i potpuna.
Svaka ta greška jedna je stepenica. Na svakoj stepenici pala sam,ali sam ustala i krenula na sljedeću.
Danas skroz druga slika nego prije par godina.
Život mi je trenutno savršen.
Faks ide super, sretna sam i potpuna i pokraj sebe imam osobu s kojom želim provesti cijeli svoj život.
Ironija svega je što ja mislim da u toj sreći mora postojati neka kvaka.
Nikada u životu se nisam osjećala sretno i potpuno kao sada i sve mislim da u svemu tome mora postojat neka kvaka. Svaki dan očekivala sam da nešto naudi toj mojoj sreći.
ALi ništa se nije dogodilo.
Još uvijek se pokušavam riješit tog straha,smanjila sam ga ali još nije nestao.
To je samo onaj oprez u meni koji se boji povrijeđenosti, zato se još uvijek bojim.
To je valjda normalno kada nakon toliko vremena provedenog u boli osjećam toliku sreću..naravno da ću pomisliti da nešto nije u redu.
No nadam se da će i taj osjećaj nestati s vremenom.
"Osamljenost...Ne vjerujem kao što vjeruju, ne živim kao što oni žive, ne voli kao što oni vole...Umrijet ću kao što oni umiru."
(Marquerite Yourcenar)
Prečesto se u zadnje vrijeme osjećam kao stepski vuk zalutao u neki njemu stran svijet.
Promatram ljude kako užurbano hodaju ulicama grada. Jedina im je briga da zrnca njihova života budu lijepo složena na jednu hrpu,a najveći strah im je iznenadan vjetar koji bi se mogao uvući među njihova zrnca i raspršiti ih na razne strane.
Nitko od njih ne primjećuje prelijepi sunčani dan i cvijeće koje je rastvorilo svoje prekrasne latice.
Nitko nema trenutak da pogleda taj cvijet i na trenutak se divi njegovoj nevinosti i ljepoti.
Nitko nema trenutak da posluša prekrasan pjev ptice koja pozdravlja ovaj lijepi dan.
Nitko nema trenutak promotriti one male ali predivne stvari koje bi nam namamile osmijeh na lice.
Ni sama ne znam kada je točno došlo do ovakve situacije.Ali tuga me hvata zbog toga. I zabrinuta sam zbog toga kao što je i Dobriša Ceasrić bio zabrinut zbog oblaka kojeg nitko ne primjećuje zbog zaokupljenosti ljudskim problemima i sl.
Tužno je shvatiti da su ljudi izgubili sposobnost maštanja i radovanja malim stvarima koje nam pruža priroda.
Baš te male stvari nam mogu pružiti oazu mira i ljepote u ovom užurbanom načinu života.
SUNCE: « Vidi! Eno razloga za zabavu!»
VJETAR: «Gdje?Gdje?»
SUNCE: « Ravno ispred nas. Stablo kestena i njegovi mali stanovnici!»
Nedaleko ispred njih ponosno je stajalo veličanstveno stablo kestena. Bilo je kao mudri starac koji svojom pojavom izaziva kod drugih uzdah dubokog strahopoštovanja.
Ispod njega ležao je veliki broj malih smeđih kestena u čupavim kaputićima, dok je stablo krasila tek nekolicina njih.
Jednog od tih promatralo je Sunce sa tajanstvenim smješkom na licu.
Mali smeđi kesten u napola otkopčanom kaputiću pospano je viso na pomalo odvojenoj grani.
SUNCE: «Sviđa mi se njegov kaputić.Idem ga poslati u život i uzeti mu ga.»
Zraka Sunca naslonila se na list pokraj malog čupavca i znatiželjno ga promatrala. Mali kesten se trgnuo od novog posjetitelja.
SUNCE: « Zdravo!Da li bi volio vidjeti svijet?»
KESTEN:»Svijet!Pa ovo je moj svijet.Ova grana,listovi na njoj,čitavo stablo i tlo pokraj njega cijeli su moj svijet.»
SUNCE: « Aha!Beskrajne zelene livade prošarane cvijećem u duginim bojama, veličanstvene dubine morskih prostranstava... To je samo mali djelić svih stvari koje se jednim imenom nazivaju svijet!»
KESTEN: «Što to govoriš?Rugaš mi se?Za jednog kestena takve stvari ne postoje.Moj svijet je okvirno mali,ali barem postoji i ja sam sretan. Ne poznajem sve te ljepote o kojima govoriš. Sa ovakvim mojim sposobnostima nemam mogućnost upoznati ih. Ponavljam: sretan sam!»
SUNCE: «Što ako ti ja kažem da ti ja vrlo lako mogu omogućiti da upoznaš te ljepote?»
KESTEN: «Sad shvaćam da mi se stvarno rugaš, a ja se budala isprva razveselio gostu.»
SUNCE: « Uz moju pomoć i tvoju volju moj svijet može postati tvoj svijet.Upoznao bi sve ono o čemu sam ti malo prije pričala: malo slatko cvijeće, tajanstveni svijet morskih dubina i još puno toga.»
KESTEN: «Da,a cijena svega toga je?»
SUNCE: «Cijena ne postoji.Samo moraš pristati i poći sa mnom! Što kažeš?»
Mali kesten zatvorio je svoje oči i odlutao u maštu.
Želio je povjerovati toj zraki sunca, koja je tako lijepo pripovijedala. Želio je poći s njom.
Ipak nešto duboko u njemu govorilo mu je da joj ne smije vjerovati. Ali urođena pohlepa, želja za nečim boljim i gotovo uvijek nedostižnim, želja za sjajem zasjenili su ono malo istinskok duha u njemu.
Dok je kesten tako razmišljao u okviru svoje duše, zraka sunca u sebi se tiho smijuljila. Znala je da je kesten povjerovao u njene «dobre namjere» i ta joj je naivnost uvijek iznova mamila podrugljivi smješak.
KESTEN: « U redu,povedi me u svoj svijet.»
SUNCE: «Zbilja to želiš? (upitalo ga je sunce s podrugljivim smješkom na usnama)
KESTEN: « Da!Želim to!»
Izgovorivši to kesten joj je pružio ruku.Mala zraka sunca nježno ju je primila te se još glasnije nasmijala.
Kesten je zatvorio oči i tiho iščekivao trenutak kada će ugledati sve one ljepote o kojima mu je zraka sa žarom pričala.
U sljedećem trenutku mali kesten nije više osjećao sigurnost koju mu je pružala zraka. Nedugo nakon toga osjetio je da je pao na nešto tvrdo.
Od siline pada sve ga je zaboljelo.
Bojao se otvoriti oči i samo je tiho dozivao zraku sunca, no nitko se nije odazivao.
Kada se napokon usudio otvoriti oči imao je što vidjeti. Nije vidio ni zelene livade, ni procvjetalo cvijeće, ni morske dubine,već je ležao na zemljanom tlu podno svoga stabla zajedno sa brojnim svojim drugovima. Osjetio je da hladnoća prodire kroz njega a razlog tome je bio što je osato bez svoga čupavog kaputića.
Čeznutljivo se osvrnuo na stablo poviše sebe i najednom mu suze ovlažiše tužne oči.
Ona ista mala zraka sunca bezbrižno je sjedila na njegovoj nekadašnjoj grančici i igrala se sa njegovim kaputićem, gledajući ga čas iz ovoga,čas iz onog kuta.
Mali je kesten shvatio svu težinu i tragediju svoga položaja, do kojega ga je dovela njegova naivnost. U sebi je osjetio more razočaranosti izmješane sa tugom i ljutnjom. Da mu je netko u tom trenutku dao mogućnost da poželi jednu jedinu želju, ne bi on poželio ni zelene livade, ni procvalo cvijeće, ni morske dubine, već bi poželio svoj mali svijet natrag.
SUNCE: « Kada si onako ponosno počeo govoriti o svome u cjelosti beznačajnom i malom,a tebi tako velikom i kompletnom svijetu pomislila sam da tratim vrijeme.Mislila sam da nećeš olako povjerovati u moje lijepe pričice. Činio si se snažan i tvrd.No, s vremenom počela sam osjećati kako tvoja naivnost raste proporcionalno sposobnostima tvoje mašte. Tada sam shvatila da si kao i drugi i da ipak moje vrijeme nije uzalud bačeno.
Pogledaj kamo te odvela tvoja naivnost.Nikuda! Bacila te u prašnjavu zemlju, a mogao si još dugo krasiti ovo stablo i biti sretan u svom malom svijetu. Ipak si dokazao da je ta tvoja pohlepa i želja za nečim nedostižnim pogazila tvoju ljubav prema dragom svijetu!»
KESTEN: « Ali ja volim svoj svijet i sve bih dao da mogu vratiti vrijeme! Činio me sretnim i potpunim.U njemu sam osjećao da moje postojanje zbilja ima neku svrhu. Ta svrha je tebi možda smješna i beznačajna, ali ta svrha bila je moj život.»
SUNCE: « I ti si tu svrhu bacio za što? Za moje lijepe pričice. Nemaš me pravo kriviti ni za što. Razmisli malo.Sam si kriv!Ja te nisam zgrabila i nasilno otkinula sa tvoje grančice,sjećaš se? Sam si mi pružio ruku i pristao poći sa mnom.
KESTEN: « Da nije bilo tvojih priča ja bih još uvijek stanovao gore!»
SUNCE: « Ne,dragi moj!Da nije bilo tvoje naivnosti ti bi i uz sve moje lijepe pričice još uvijek bio gore.»
KESTEN: «lažeš!Nisam imao izbora! Ti si kriva!»
SUNCE: «Laž! To je teška riječ da bi se ovako olako koristila. Meni se čini da si ti ovdje jedini koji laganjem... Ne,ne nisam se lijepo izrazila, nije to laganje..Da počnem ispočetka: Meni se čini da si ti jedini ovdje koji gledanjem situacije iz imaginarnog kuta pokušava maknuti krivnju sa glavnog krivca, a taj si ti. Pomiri se sa tim da su stvari takve kakve jesu i da ih netko kao ti ne može promijeniti. Imao si priliku, ali je nisi znao iskoristiti.»
KESTEN: «Ali...»
SUNCE: « Što je? Teško ti je prihvatiti da je jedan dio koji svatko barem malim dijelom nosi u sebi izborio pobjedu i donio ti tugu, razočaranost i tragičan život. Teško ti je prihvatiti što si isti kao i drugi,što nisi uspio dokazati da niti loše prirode u tebi onaj dobri dio potpuno drži u svojim rukama. Hahahaha... uvijek ista priča. Čak bi mi moglo postati i dosadno ovako. E usput..ovaj kaputić mi se baš sviđa.Zbogom!»
KESTEN: « Hej!Čekaj!»
SUNCE: « Što je ?»
KESTEN: «To je to!Samo ćeš tako otići?»
SUNCE: «Da!Što si očekivao? Da je ovo sve skupa bila samo optička varka, samo san. Vrijeme ide dalje, a povratka nema. Uživaj u ostatku svog života i ne zaboravi da je takav samo zato što si ga ti učinio takvim! Zbogom!»
KESTEN: «Čekaj!»
SUNCE:» Zbogom!»
Sunce je samo nastavilo koračati ne obazirući se na bezbrojna dozivanja nesretnog malog kestena. Slušajući ta njegova dozivanja smješak na licu sunca samo se povećavao.
Iza jednog stabla pojavio se lik Vjetra također sa raširenim osmijehom na licu.
Laganim korakom krenuli su dalje.
Razgovora nije bilo, ali lica su im još uvijek bila nasmijana. Uhvatili su se za ruke i nestali za krošnjom jednoga bora.
Sumnje koje su ih mučile prije ove zgode nisu nestale. Jednostavno su trenutnim zadovoljstvom bile potisnute i spremljene da ponovno izađu u nekom drugom trenutku.
On snažno "Ali" neznatni,mali list zauvijek je ukorijenio u njihove duše i misli.
Sunce je udružilo svoje snage sa vjetrom te je napravljena spektakularna predstava,sa njih dvoje u glavnim ulogama.Vjetar bijaše neodolijvo zgodan,a uz to izvrstan plesač.Prava kombinacija za zavodnika i lomitelja srca.Sunce bijaše Vjetrova bračna družica.Ona je jedina uspjela biti ta koja će njega slomiti i natjerati da upozna riječ ljubav.S druge strane,voljela je gledati svog supruga kako drugima slama srce,to ju je činilo sretnom i zabavljalo je.Njemu te igrice nisu smetale,jer je ionako imao visoko mišljenje o sebi i nije bilo na odmet da se to mišljenje još više povećava u situacijama kao što su takve.
Ugledah ih kako se šeću šumskim putem u blizini moga kraljevstva.Odjednom su zastali:
SUNCE: «Dragi,pogledaj u ono jadno lišće kako tiho plače u prljavštini
svoga zajedničkog zemljanog doma.Bude sažaljenje.Hajde!Usreći ih!» VJETAR: «Što ti je po volji,draga?Tango,valcer ili nešto ritmičnije?»
SUNCE: «Čini mi se da je ovdje najbolji izbor valcer.To ćeš ih maknuti
iz tuge i nepokretnosti njihovog života i unijeti među njih osjećaj
otmjenog i kraljevskog.Valcer je ipak jedan otmjeni ples.Za mene
ples raskoša,dvoraca,bogatstva i ljepote.»
VJETAR: «Danas si nekako nadahnuta.Sviđa mi se to!Postoji li neki
posebni razlog za to ili...?»
SUNCE: «Zar ih tebi nije žao kada ih vidiš ovakve:zemljani
dom,nepokretnost,tuga,bijeda...U meni to budi određenu dozu
sažaljenja,želju za makar kratkotrajnom promjenom koja će im dokazati
da ne gube nadu jer još su uvijek živi,bar na neki način.»
VJETAR: «Pravo govoriš,sviđa mi se ovakava supruga...ali ipak trebamo
misliti i na nase zadovoljstvi potrebu igranja i smijeha.»
SUNCE: «Nisam ja na to zaboravila dragi,bit će još prilika za zabavu
danas,predosjećam to.A sada učini u taktu 123 i otpleši jedan kraljevski
valcer i učini siromahe na 10 minuta kraljevima svijeta.I to je prizor za
uživanje.»
VJETAR: «Slažem se draga:nečija sreća potaknuta savršenom iluzijom
također nam može pružiti zadovoljstvo.Ciao moja draga,vidimo se
vrlo brzo!»
Naoružan svojom neodoljivošću i šarmom,spustio se pored hrpe od petnestak zagasito smeđih listova.Nisu se obazirali na pridošlicu,mislili su da je to samo još jedan prolaznik.No preplašili su se da bi ovaj kao i mnogi drugi neobazrivi prolaznici mogao slučajno zgaziti ih i smrskati njihov i ovako jadan život na milijardu komadića.
VJETAR: «O lišće,o lišće!Mogu li vas zamoliti za jedan kraljevski
ples.»
LIST1: «Nemaš li pametnijeg posla nego se poigravati sa nama i samo
nam još više sa tim naglašavati našu bijedu i nepokretnost.»
VJETAR: «Ali ja sam svemoguć!Pogledajte ovo!»
Uvukao se među to lišće i za par sekundi svih petaneast je bilo u zraku.Dotada nepokretno i jadno lišće sada je postalo ne samo pokretno nego je vrlo dobro poznavalo korak valcera.žBijaše to prekrasan prizor:
Nebo je postalo raskošna dvorska dvorana za plesove.Vjetar je stajao u sredini i vodio korak,dok je oko njega u zraku plesalo petnaest listova savršeno nježnim i preciznim koracima.U jednom trenutko vjetar bi se provukao kroz njih te ih još više u taktu valcera dizao u nebeske visine,a potom bi i h nježno spuštao kao po imaginarnim stepenicama.
Sunce je sve to postrance gledala no nije izdržala a da ne doda malo svoga doprinosa.Najednom je lišće od njenih zraka postalo sjajno kao da je zlatom obloženo i cijela atmsfera je dobila jednu drugu dimenziju.U tim trenucima lišće je zaboravilo an svu svoju bijedu,osjećali su se mladima,nanovo živima,punima energije,bogatima.Osjećali su se kao da im nitko nije ravan.Vjetar i Sunce su uživali.
Lišće se već bilo naviklo na novonastalu sitaciju kad se najednom cijela slika raspala a oni su nanovo vraćeni u svoju tugu i zemljani dom.No nisu skidali smiješak sa usta,još uvijek nisu mogli povjerovat da se sve to zbilja dogodilo.
Za to vrijeme Vjetar i Sunce lagano su se uputili dalje šumskim putem.Najednom ih zaustavi glas jednog lista i to onoga koje se u početku ponijelo osorno prema Vjetru:
LIST1: «Hej vas dvoje!(Vjetar i Sunce se okrenu)Hvala vam na ovome
divnom iskustvu.Nikada nećemo zaboraviti ovaj dan.Uvijek ćemo vas se
sjećati.Ispunili ste naše bijedne živote novom nadom i naučili nas da je
život lijep.Sada smo opet sretni kao u one dane kada smo još uvijek
ponosno krasili ovo stablo poviše nas.Hvala vam!»
SUNCE: «Nemate nam za što zahvaljivati.Unatoč tome što je ovo bio i
čin sažaljenja nad monotonijom vaših dana,mjeseci,možda i godina,sve
što mi radimo,pa i ovo,prvenstveno je naše zadovoljstvo.»
VJETAR: «Dosada smo zadovoljstvo pronalazili prvenstveno u slamanju
srca onima koje sretnemo šetajući šumom,no ipak,danas smo otkrili da
nečija sreća,pa makar bila trenutna i prividna,također može pružiti
zadovoljstvo.»
LIST2: «Vama je naše sreća bila smao zadovoljstvo.Smatram da ste
proživjeli s nama nešto više od toga:
sreću,oduševljenje,nadu,ljubav,očaranost...Ne vjerujem da ičiji život
opstaje samo na zadovoljstvima!»
SUNCE: «Bilo kako bilo,to nije tvoj problem.Možeš o tome misliti što
god hoćeš.Sve što pomisliš može,a i ne mora biti istina.To ti neću
otkriti.Bar ćeš imati zabavu koja će te odvesti dalje od razmišljanja o
tome kakav život vodiš.»
LIST2: «Ali...»
VJETAR: «Nema 'ali'.Prihvati tako kako jest.Neke stvari nikada nećeš
moći razumjeti koliko god to htio.Za neke stvari nisi dovoljno
dorastao,a neke tebi nisu dorasle.Ne zamaraj se sa onim što može
biti,niti sa onim što je moglo biti,nego sa onim što jest.»
LIST2: «Zbogom vam!(nastavi sebi u bradu)Zadovoljstvo ima preveliku
cijenu za prekratko vrijeme života.»
SUNCE: «Sve je u tome kako ti vidiš ono oko sebe.Ako misliš da je
život kratak,on će biti kratak.Vjeruj da je dug i biti će dug.
Zadovoljstvo..hm,vjera...»
Vjetar i Sunce tada su pošli dalje.
Šetali su u tišini.Oboje su se mučili sa istom mišlju ali nitko nije imao dovoljno hrabrosti da je kaže,jer dok nije rečena više vejruješ da je to samo umišljeno,i ne čini se tako stranom.Kad je izrečena,uviđa se njena istinitost i sva strahota koju to može povući za sobom.
SUNCE: «Dragi,ima li onaj list pravo?Da li ej ovo za nas bilo samo
čin zadovoljstva ili ipak tu..?»
VJETAR: «To i mene muči,no nećemo raumišljati o tome.Istina je
ponekad bolna pa je bolje živjeti u laži i vjerovati u nju nego znati
istinu.»
SUNCE: «ALI...»
VJETAR: «Shvati!Ne postoji 'ali'!Ne smije postojati!»
Nastavili su koračati.
Jedino što se čulo bili su dodiri njihovih stopala sa zemljanim tlom. Nisu razgovarali, ali tišina među njima bila je ispunjena riječima koje nisu imale hrabrosti biti uobličene nnjihovim glasovima.
S vremena na vrijeme pogledi bi im se sreli, misli poklopile, duše uznemirile, ali ipak bi samo okrenuli glavu i nastavili koračati ujednačenim ritmom.
Svojim očima neumorno su pretraživali svoje horizonte,nadajući se da će ugledati nešto što će ih odvući od trenutnih misli.
Ništa!
Kao da su se okolnosti okrenule protiv njih u korist nečega tajanstvenog i novostvorenog u njima.
nastavlja se....
Piće kojem u današnjem svijetu nije potrebna nikakva reklama.
Dnevno se proda više od 800 milijuna boca Coca-Cole.u više od 200 država.
Kada je nastala?
Tko ju je izmislio?
Gdje je nastala?
To su već pitanja na koje samo rijetki imaju odgovor.
Pa evo ja ću se potruditi malo vam približiti i te malo manje poznate podatke o tom proizvodu.
Priča o coca-coli počinje prije otprilike 120 godina.
Farmaceut John S. Pemberton smislio je recept za "osvježavajući" i "hranjivi" bezalkoholni napitak.
Ovo je piće u svom orginalnom receptu sadržavalo alkohol te se prodavalo kao lijek za raznorazne bolesti. Prvobitno ime ovog pića je bilo: "Pemberton's French Wine Coca" i smišljeno je kao konkurencija francuskom vinu "Vin Mariani" koje je u to vrijeme bilo jako popularno.
U SAD-u je 1885. godine donesena zabrana prodaje alkoholnih pića, pa je Pemberton morao izmjeniti recept svoga ljekovitog vina.
Pemberton se odlučio da će od toga napraviti bezalkoholno piće.
Eksperimentirajući dodavanjem kofeina iz kola-oraha, šećera, limunske kiseline i ostalih sastojaka, a izbacivanjem alkohola, "izumio" je gusti sirup, koji je razrijeđen s vodom imao primamljiv okus.
Piće je prema svojim osnovnim sastojcima, ekstarktima iz afričkog kola-oraha i južnoameričkog lista koke, nazvan Coca-Cola.
8. svibnja 1886.godine u ljekarni "Jacob's Pharmacy" u Atlanti za 5 centi je prodana prva čaša Coca-Cole (gustog sirupa s vodom).
Pemberton umire u 57. godini života, 1888. godine, ali prije smrti prodaje formulu farmaceutu i vrlo sposobnom biznismenu Asi Candleru.
On je vodio vrlo agresivnu kampanju kako bi privukao i pridobio kupce. Dijelio je kupone koji su se mogli zamijeniti za čašu Coca-Cole,a dijelio je i kalendare,satove i razne druge promotivne poklone koji su nosili ime kompanije.
Iz Pembertonove formule je izbacio kokain,kad je došlo do spoznaja o njegovom štetnom djelovanju.
Prva tvornica izvan Atlante otvorena je u Dallasu 1894.godine, a ubrzo su otvorene i tvornice u Chicagu i Los Angelesu.
1895. godine Coca-Cola se pila u svim državama SAD-a.
Coca-cola se ispočetka nije prodavala u bocama nego se točila na odgovarajućim aparatima.
Joseph A. Biedenharn je 1894.godine prvi počeo puniti Coca-Colu u boce. Razradio je sistem punjenja kako bi u svojoj trgovini mogao prodavati Coca-Colu u većim količinama.
Benjamin F. Thomas i Joseph B. Whitehead su 1899. godine dobili ekskluzivna prava da pune Colu u boce. Zanimljivi podatak je da su njih dvojica prava kupili za čak- jedan dolar.
1916. godine boca dobiva svoj prepoznatljivi izgled. Tvrtka Root Glass osmislila je ovaj oblik, a ideja je bila da nalikuje ili na plod koke ili kola-oraha. No konačni oblik boce nalikuje na plod kakovca, jer je njegova slika greškom poslužila kao model.
Namjera kompanije bila je ta da boca Coca-Cole izgleda drugačije od boca sličnih napitaka koje se u to vrijeme nisu mnogo razlikovale. Željeli su da Coca-Cola bude jedinstvena i prepoznatljiva čak i u mraku.
Robert Woodruff (Gospodin Coca-Cola) sljedeći je vlasnik kompanije.
On je okupio sposobne i stručne djelatnike, te je polagao veliki značaj kvaliteti proizvoda, načinu punjenja boca i sl.
Punih 60 godina imao je vodeću ulogu u kompaniji:30 kativno,a 30 kao član Nadzornog odbora.
Kada je preuzeo kompaniju 1923. godine broj prodanih Coca-Cola bio je 6 milijuna, a s vremenom je taj broj narastao do 50 milijuna.
Njegove ideje su za to vrijeme bile dosta inovativne,ali upravo su one zaslužne za njegovo približsvsnjr otvarenju vizije da Coca-Cola postane internacionalni proizvod i da bude dostupna svakom stanovniku Zemlje.
U njegovo vrijeme osmišljeno je kartonsko pakovanje od 6 boca i Coca-Cola je 1928. godine bila prvi sponzor Olimpijskih igara u Amsterdamu.
Ratna zbivanja nisu bila prepreka daljnjem osvajanju tržišta. Woodruff je opskrbljivao američke vojnike bocama i limenkama. Vojnicima je to bio podsjetnik na domovinu, a Coca-Coli prilika za širenje gdje nikada ranije nije bila dostupna.
Kompanija je 1895. godine promijenila formulu Coca-Cole i počela je prodavati novi proizvod pod imenom New Coce.
No novi napitaknije bio dobro prihvaćen, pa je već u srpnju iste godine došlo do povratka starog okusa pod novim imenom Coca-Cola Classic.
Je li ovo bila samo pogreška ili marketinški trik. To će uvijek ostati samo nagađanja.
Naime u vrijeme ovih odluka, prodaja Coca-Cole je bila u opadanju, i polako je gubila bitku sa svojim najvećim konkurentom: Pepsi napitkom.
Kompanija nije bila spremna prepustiti vodstvo, pa je lansiran novi proizvod.
1982. godine počela se prodavati dijetna Cola (Diet Coke) čiji je okus bio sličnij Pepsiju nego orginalnoj Coli, a izvrsno je prihvaćena od strane potrošača.
Testiranja na određenom broju kušaća pokazala su da je novi okus bolji od starog i odluka je pala- originalna Coca-Cola se povlači sa tržišta.
Američka nacija se pobunila jer je Coca-Cola postala dio nacionalnog identiteta SAD-a kojeg se nisu bili spremni odreći.
Kompanija je dnevno dobivala i po 1500 pisama nezadovoljnih kupaca.
Kada se Cola vratila u obliku Cole classic kompanija je primila oko 32000 telefonskih poziva oduševljenih ljudi koji su pozdravljali tu odluku.
Formula ovog napitka drži se u najstrožoj tajnosti u sefu u Atlanti. U legendu su prešle glasine da nitko ne zna formulu u cijelosti, već da je dva čovjeka na visokim položajima u kompaniji znaju popola.
Formula je uvijek bila strogo čuvana jer je ta tajnovitost jedan od načina da se Coca-Cola u očima javnosti predstavi kao zaista poseban napitak.
Haddon Sundblom osmislio je lik Djeda mraza koji se počeo javljati na reklamama tridesetih godina prošlog stoljeća.
Ovo je bio način privlačenja kupaca, posebno djece u zimsko vrijeme kada je potrošnja hladnih pića, u opadanju.
Simpatični Djeda mraz sa vrećom punom darova postao je zaštitni znak reklama za Coca-colu u vrijeme blagdana.
Sundblom ga je nacrtao inspiriran pjesmom Clementa Clarka Moorea iz 1882. godine "Posjet svetoga Nikole".
I za kraj nešto o brojnim pričama koje kruže o štetnosti ovoga pića.
Te priče moraju postojati.Coca-Cola ima planetarnu popularnost i nije neobično da se uz nju vežu razna nagađanja.
Istina je ta da pretjerano konzumiranje ovoga napitka ne može biti korisno, s obzirom na količine šećera koje sadrži, ali fosforna i limunska kiselina protiv kojih se najviše priča sastojci su koje nalazimo i u drugim napitcima.
Eto to bi bilo to.
Nadam se da ste u ovome tekstu našli na neke vama zanimljive podatke.
:)
Rijeke nade uvukle su se u moje tijelo. Slapovi nemira u moje srcu.
Oh, slatka moja ljubavi, da li je to neki znak? Hoću li te napokon ugledati u mnoštvu ljudi od kojih svatko žuri svojom linijom života ispunjavajući obaveze ovakve i onakve prirode. Hoće li moja linija napokon presjeći tvoju. Hoću li te prepoznati u tom silnom mnoštvu. Hoću li prepoznati sjaj u tvojim očima? I hoće li moja rijeka ikada pronaći put do tvoga mora?
Sanjam te najdraži, svake noći te sanjam. Dolazim ti u krevet i svoju dušu darujem tebi na dar. Dušu koja odavno meni ne pripada, dušu koja će te vječno voljeti. Poznam te samo u snovima, ali ipak moja ljubav za tebe je istinita, osebujna i neopisivo velika.
Krila koja rastu sa svakim snom o tebi, širim pod ovim plavim nebom i molim srce da me odvede do tebe.
Cilj moj ne vidim na dalekom horizontu. Krila moja još nisu dovoljno snažna za sve prilike i neprilike koje ih očekuju, ljubav moja nije dovoljno sazrijela, duša moja nije dovoljno odrasla.
Put kojim putujem trnovit je i zlatan, lijep i strašan, lagan i težak, Pun neočekivanih stvari. Put kojim putujem, moj je put!
i jedna pjesmica od E.A.Poa
San u snu
Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku sad kad je kraj,
Ovo mi barem reći daj-
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je smatraš,bio san;
Al ako iščezla je nada
Danju, il noću, bilo kada,
U snoviđenju, il bez toga
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu.
Stojim i slušam huku
Valova što u obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pijeska-
Koliko ih je ! Ali gle kako
Curi mu u dubinu svako,
Dok plačem tako- Dok plačem tako!
Zar jači stisak ove kože
Ne može iz zadržat, Bože?
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu?
i jedna meni lijepa pjesmica:
