SUNCE: « Vidi! Eno razloga za zabavu!»
VJETAR: «Gdje?Gdje?»
SUNCE: « Ravno ispred nas. Stablo kestena i njegovi mali stanovnici!»
Nedaleko ispred njih ponosno je stajalo veličanstveno stablo kestena. Bilo je kao mudri starac koji svojom pojavom izaziva kod drugih uzdah dubokog strahopoštovanja.
Ispod njega ležao je veliki broj malih smeđih kestena u čupavim kaputićima, dok je stablo krasila tek nekolicina njih.
Jednog od tih promatralo je Sunce sa tajanstvenim smješkom na licu.
Mali smeđi kesten u napola otkopčanom kaputiću pospano je viso na pomalo odvojenoj grani.
SUNCE: «Sviđa mi se njegov kaputić.Idem ga poslati u život i uzeti mu ga.»
Zraka Sunca naslonila se na list pokraj malog čupavca i znatiželjno ga promatrala. Mali kesten se trgnuo od novog posjetitelja.
SUNCE: « Zdravo!Da li bi volio vidjeti svijet?»
KESTEN:»Svijet!Pa ovo je moj svijet.Ova grana,listovi na njoj,čitavo stablo i tlo pokraj njega cijeli su moj svijet.»
SUNCE: « Aha!Beskrajne zelene livade prošarane cvijećem u duginim bojama, veličanstvene dubine morskih prostranstava... To je samo mali djelić svih stvari koje se jednim imenom nazivaju svijet!»
KESTEN: «Što to govoriš?Rugaš mi se?Za jednog kestena takve stvari ne postoje.Moj svijet je okvirno mali,ali barem postoji i ja sam sretan. Ne poznajem sve te ljepote o kojima govoriš. Sa ovakvim mojim sposobnostima nemam mogućnost upoznati ih. Ponavljam: sretan sam!»
SUNCE: «Što ako ti ja kažem da ti ja vrlo lako mogu omogućiti da upoznaš te ljepote?»
KESTEN: «Sad shvaćam da mi se stvarno rugaš, a ja se budala isprva razveselio gostu.»
SUNCE: « Uz moju pomoć i tvoju volju moj svijet može postati tvoj svijet.Upoznao bi sve ono o čemu sam ti malo prije pričala: malo slatko cvijeće, tajanstveni svijet morskih dubina i još puno toga.»
KESTEN: «Da,a cijena svega toga je?»
SUNCE: «Cijena ne postoji.Samo moraš pristati i poći sa mnom! Što kažeš?»
Mali kesten zatvorio je svoje oči i odlutao u maštu.
Želio je povjerovati toj zraki sunca, koja je tako lijepo pripovijedala. Želio je poći s njom.
Ipak nešto duboko u njemu govorilo mu je da joj ne smije vjerovati. Ali urođena pohlepa, želja za nečim boljim i gotovo uvijek nedostižnim, želja za sjajem zasjenili su ono malo istinskok duha u njemu.
Dok je kesten tako razmišljao u okviru svoje duše, zraka sunca u sebi se tiho smijuljila. Znala je da je kesten povjerovao u njene «dobre namjere» i ta joj je naivnost uvijek iznova mamila podrugljivi smješak.
KESTEN: « U redu,povedi me u svoj svijet.»
SUNCE: «Zbilja to želiš? (upitalo ga je sunce s podrugljivim smješkom na usnama)
KESTEN: « Da!Želim to!»
Izgovorivši to kesten joj je pružio ruku.Mala zraka sunca nježno ju je primila te se još glasnije nasmijala.
Kesten je zatvorio oči i tiho iščekivao trenutak kada će ugledati sve one ljepote o kojima mu je zraka sa žarom pričala.
U sljedećem trenutku mali kesten nije više osjećao sigurnost koju mu je pružala zraka. Nedugo nakon toga osjetio je da je pao na nešto tvrdo.
Od siline pada sve ga je zaboljelo.
Bojao se otvoriti oči i samo je tiho dozivao zraku sunca, no nitko se nije odazivao.
Kada se napokon usudio otvoriti oči imao je što vidjeti. Nije vidio ni zelene livade, ni procvjetalo cvijeće, ni morske dubine,već je ležao na zemljanom tlu podno svoga stabla zajedno sa brojnim svojim drugovima. Osjetio je da hladnoća prodire kroz njega a razlog tome je bio što je osato bez svoga čupavog kaputića.
Čeznutljivo se osvrnuo na stablo poviše sebe i najednom mu suze ovlažiše tužne oči.
Ona ista mala zraka sunca bezbrižno je sjedila na njegovoj nekadašnjoj grančici i igrala se sa njegovim kaputićem, gledajući ga čas iz ovoga,čas iz onog kuta.
Mali je kesten shvatio svu težinu i tragediju svoga položaja, do kojega ga je dovela njegova naivnost. U sebi je osjetio more razočaranosti izmješane sa tugom i ljutnjom. Da mu je netko u tom trenutku dao mogućnost da poželi jednu jedinu želju, ne bi on poželio ni zelene livade, ni procvalo cvijeće, ni morske dubine, već bi poželio svoj mali svijet natrag.
SUNCE: « Kada si onako ponosno počeo govoriti o svome u cjelosti beznačajnom i malom,a tebi tako velikom i kompletnom svijetu pomislila sam da tratim vrijeme.Mislila sam da nećeš olako povjerovati u moje lijepe pričice. Činio si se snažan i tvrd.No, s vremenom počela sam osjećati kako tvoja naivnost raste proporcionalno sposobnostima tvoje mašte. Tada sam shvatila da si kao i drugi i da ipak moje vrijeme nije uzalud bačeno.
Pogledaj kamo te odvela tvoja naivnost.Nikuda! Bacila te u prašnjavu zemlju, a mogao si još dugo krasiti ovo stablo i biti sretan u svom malom svijetu. Ipak si dokazao da je ta tvoja pohlepa i želja za nečim nedostižnim pogazila tvoju ljubav prema dragom svijetu!»
KESTEN: « Ali ja volim svoj svijet i sve bih dao da mogu vratiti vrijeme! Činio me sretnim i potpunim.U njemu sam osjećao da moje postojanje zbilja ima neku svrhu. Ta svrha je tebi možda smješna i beznačajna, ali ta svrha bila je moj život.»
SUNCE: « I ti si tu svrhu bacio za što? Za moje lijepe pričice. Nemaš me pravo kriviti ni za što. Razmisli malo.Sam si kriv!Ja te nisam zgrabila i nasilno otkinula sa tvoje grančice,sjećaš se? Sam si mi pružio ruku i pristao poći sa mnom.
KESTEN: « Da nije bilo tvojih priča ja bih još uvijek stanovao gore!»
SUNCE: « Ne,dragi moj!Da nije bilo tvoje naivnosti ti bi i uz sve moje lijepe pričice još uvijek bio gore.»
KESTEN: «lažeš!Nisam imao izbora! Ti si kriva!»
SUNCE: «Laž! To je teška riječ da bi se ovako olako koristila. Meni se čini da si ti ovdje jedini koji laganjem... Ne,ne nisam se lijepo izrazila, nije to laganje..Da počnem ispočetka: Meni se čini da si ti jedini ovdje koji gledanjem situacije iz imaginarnog kuta pokušava maknuti krivnju sa glavnog krivca, a taj si ti. Pomiri se sa tim da su stvari takve kakve jesu i da ih netko kao ti ne može promijeniti. Imao si priliku, ali je nisi znao iskoristiti.»
KESTEN: «Ali...»
SUNCE: « Što je? Teško ti je prihvatiti da je jedan dio koji svatko barem malim dijelom nosi u sebi izborio pobjedu i donio ti tugu, razočaranost i tragičan život. Teško ti je prihvatiti što si isti kao i drugi,što nisi uspio dokazati da niti loše prirode u tebi onaj dobri dio potpuno drži u svojim rukama. Hahahaha... uvijek ista priča. Čak bi mi moglo postati i dosadno ovako. E usput..ovaj kaputić mi se baš sviđa.Zbogom!»
KESTEN: « Hej!Čekaj!»
SUNCE: « Što je ?»
KESTEN: «To je to!Samo ćeš tako otići?»
SUNCE: «Da!Što si očekivao? Da je ovo sve skupa bila samo optička varka, samo san. Vrijeme ide dalje, a povratka nema. Uživaj u ostatku svog života i ne zaboravi da je takav samo zato što si ga ti učinio takvim! Zbogom!»
KESTEN: «Čekaj!»
SUNCE:» Zbogom!»
Sunce je samo nastavilo koračati ne obazirući se na bezbrojna dozivanja nesretnog malog kestena. Slušajući ta njegova dozivanja smješak na licu sunca samo se povećavao.
Iza jednog stabla pojavio se lik Vjetra također sa raširenim osmijehom na licu.
Laganim korakom krenuli su dalje.
Razgovora nije bilo, ali lica su im još uvijek bila nasmijana. Uhvatili su se za ruke i nestali za krošnjom jednoga bora.
Sumnje koje su ih mučile prije ove zgode nisu nestale. Jednostavno su trenutnim zadovoljstvom bile potisnute i spremljene da ponovno izađu u nekom drugom trenutku.
On snažno "Ali" neznatni,mali list zauvijek je ukorijenio u njihove duše i misli.
Post je objavljen 22.02.2008. u 11:23 sati.