Marketing
somewhere in between 3
Ispred Lize sad je opet bio jedan prizor,no ovoga puta u njemu nije bio Andrej.Ispred Lize bile je slika nje,Emiliane i Oriane kako sjede na najljepšem mjestu na ovome svijetu,u parku u kojem su se odvijale gotovo sve najvažnije stvari u njihovim životima. Predivno je u sva godišnja doba i u bilo koje doba dana.To predivno mjesto kao grob je čuvalo tugu,radosti, sreću i još mnoge druge njihove osjećaje i doživljaje.Uvijek su mu se vraćale jer je odisalo njihovim uspomenama.
Nije to bilo samo njihovo mjesto,ali kao da jest,kao da su one posjedovale njega i ono njih.Liza je gledala ispred sebe prizor koji se također bio dogodio,kao što je to bio prizor sa njom i Andrejom na klupi.Prizor nje,Emiliane i Oriane otvorio je kovčeg starih uspomena koje su formirale vrtlog i u sredinu vrtloga postavile Lizu.Liza je ponovno proživjela u svojoj glavi sve lijepe trenutke sa njima.Sjetila se svih suza koje su brisale međusobno,svih nemira koje su smirivale međusobno, svih sretnih trenutaka koje su dijelile međusobno.Sjetila se svih njihovih gluposti,šala i riječi.Osjetila je sreću.Osjetivši sreću vrtlog naglo nestaje, prizor ispred njenih očiju također naglo nestaje.Ponovno je bila sama sa vukom pokraj sebe.
„Zašto je opet sve nestalo?“; “Osjetila si sreću.Sreću veću i od one koju su maloprije sa tolikim žarom i suzama meni pokušavala objasniti.“; Liza je sebi lagano u bradu ponovila riječi koje su izašle iz usta vuka:
“Sreću veću od one koju sam maloprije sa tolikim žarom i suzama tebi pokušavala objasniti?Zbilja?“;
“Liza,to su tvoji osjećaji.Ja samo kažem ono što sam uvidio.“;
„Ako to i jest istina...“;
“Nema ako!I jedno i drugo vidjeli smo isto.Liza ja nisam životinja.“;
Liza je začuđeno pogledala u vuka pored sebe,i sa smijehom progovorila:
“Ti nisi životinja!? Tko je onda životinja?Ja!Ti si vuk!Vukovi su životinje?“;
Vuk je zamahnuo glavom u vjetar. Dlaka mu je u svom svojem sjaju blistala na suncu.Liza mu se potiho divila.Za nju su vukovi bili jedni od najveličanstvenijih pripadnika životinjskoga roda.Vuk ju je na neki čudan način podsjećao na nju samu.Često je maštala kako livadama i šumama trči zajedno sa tom veličanstvenom životinom koja je za nju predstavljala nešto slobodno,mudro, veličanstveno i ljudskom oku uprtom u sitne stvari svakodnevnice nedodirljivo.
Vuk je prekinuo njeno razmišljanje:
“Ja imam obličje vuka,no ja nisam životinja.Ja sam dio tebe. Onaj dio tebe koji je potisnula tvoja želja za vraćanjem vremena.Onaj dio tebe koji te često pokušava dozvati,ali ti si potpuno gluha i slijepa za njega.Onaj dio tebe koji je razuman ili se barem trudi biti.“;
Liza je začuđeno gledala u vuka pokraj sebe.
“Ti kažeš da si dio mene. Ali...“;
Potom se ispred nje stvorio novi prizor.Slika je prikazivala liticu i more,to mjesto koje je ona toliko voljela.Vuk se zaputio prema kraju litice.Izgledao je prekrasno,kao da u sebi ima svu mudrost ovoga svijeta.Tiho je progovorio:
„Ja sam ti.Ti potpuno oslobođena zabluda kojima sama sebi „mažeš“ oči.Ti potpuno gola sama pred sobom.Ti potpuno objektivna bez obzira što se radi o tvome životu.“
Potom se okrenuo prema meni.Iza njega se spustilo sunce koje je zalazilo.Nastavio je:
“Ja sam tvoja istina.Istina koju imaš duboko u sebi,nisi je svjesna,ali je imaš u sebi i znaš je.Ja sam tvoja istina!“;
“Zašto si mi se prikazao sada?Što te je natjeralo?Ako si dio mene ja bi to sama pronašla.“;
“Zbilja!Čekao sam Liza i predugo čekao.Navodio te potiho milijun puta na puteve koji vode do mene,ali ti si uvijek skretala. Čak i kad si bila toliko blizu da si vidjela tu istinu ispred sebe okrenula si se i otišla drugim putem.“
Liza ga je pogledala i sa nevjericom u glasu rekla:
“Ovo je poput bajke,a ja u bajke ne vjerujem!“
Liza je bila uvjerena da ljude treba naučiti da stoje čvrsto,sa obje noge na zemlji,a ne da šetaju visoko po oblacima,jer kad jednom shvate da ta šetnja postoji samo u njihovoj glavi,odnosno dorađenoj i bujnoj mašti pasti će na zemlju i bolno se dočekati.
“Ne vjeruješ u bajke,ne vjeruješ u princa na bijelom konju.“;
“Ne vjerujem u princa na bijelom konju,ne vjerujem u ništa što ima veze sa bajkama.“;
“Što je za tebe Andrej?“;
Pri spomenu njegova imena Liza je ponovno zablistala.
“Andrej je za mene nešto riječima neopisivo. Andrej je savršen za mene.“;
“Ništa nije savršeno draga Liza.“;
“Andrej za mene jest.Pojam savršenosti u meni je definiran.Definicija te riječi za mene je Andrej.“;“Ne slažem se s tobom,ali kad već toliko inzistiraš ostanimo pri tom da je on za tebe definicija savršenosti.Zar to onda nije istovjetno princu sa bijelog konja.“;Liza je zašutjela.Znala je da je vuk u pravu,no prije bi umrla nego mu to dala do znanja.
"Ah,Liza,Liza,šutnja je ponekad vrijednija od tisuću riječi.Znači ipak vjeruješ u bajke,“;
“Ali...“;“
"Polako,pusti me da završim.Rekao sam da ipak vjeruješ u bajke.Pa i sama si rekla da si jednom doživjela bajku čiji su se tragovi još uvijek zadržali u tvojim osjetilima.Nisam ja mislio...“;
“Ja ne vjerujem u bajke,ali vjerujem da se pojedini dio čovjekova života može poklopiti sa dijelom života iz bajke.Pa kakav bi bio život ljudi da ne vjeruju u makar neke dijelove bajki.Na kraju krajeva svatko vjeruje da postoji onaj netko idealan za njega,njegov princ na bijelome konju.Može netko to nijekati koliko god hoće,ali,koliko god puta oluje slomile jarbol njegova ili njezina broda,on ili ona ih nanovo gradi i podiže,jer u dubini samih sebe ipak vjeruju da postoji takav netko za njih.To je nada.Pojam imanentan svakome čovjeku.Ta što je nada,nego vjerovanje u bajke.“
nastavlja se...
Post je objavljen 07.03.2008. u 16:36 sati.