Marketing
somewhere in between 2
U tom trenutku dogodilo se nešto čudno. Lizi se zamračilo pred očima i slijedeće čega je bila svjesna jest da se nalazila na nekom drugom mjestu. Prizor ispred nje oduzeo joj je dah. Vidjela je sebe prije nekoliko godina,kako sjedi na klupi uz more,a do nje netko njenom srcu veoma drag. Liza još uvijek u strahu približila se klupi da vidi što se događa iako se sjećala toga dana sa klupe,iako je pamtila svaku riječ koja je među njima bila izgovorena.Sjela je na travu nedaleko od klupe na kojoj je sjedila ona,sva ozarena i sretna zbog ljubavi u njoj.
Djevojka sa klupe,Liza prije nekoliko godina,gledala je u Andreja zaljubljeno, želeći zaustaviti vrijeme i zauvijek živjeti u tom trenutku. Kako je samo uživala tada. Pokraj nje sjedio je cijeli njen svijet.
Nije tražila ništa od njega. Ni dodir,ni zagrljaj. Sve što je željela jest da osjeti da ju voli. Njegova ljubav bila je njena hrana, hrana koja je činila njen život savršenim. Sve što je Liza željela bilo je utjelovljeno u Andreju i cijeli svoj svijet je stavila njemu pred noge.
To nije bilo uobičajeno za djevojku njenog karaktera. Nikada dotada nije dopuštala da netko bude sposoban imati nadzor u bilo kakvom pogledu nad njom,ali ono što nije znala jest da čovjek nikada ne smije reći nikada. Andrej je bio čovjek pred kojim se osjećala kao bespomoćno janje. Bila je njegova u svakom pogledu i to je bilo sve što je ona željela. On je bio slagalica koja je njen život učinila savršenim,koja je nju učinila da se osjeća posebnom.Zbog njega je nestrpljivo čekala da svane novi dan.Svaki dan završavala je i novi dan započinjala sa mišlju na njega.On je bio njeno sunce,a ona planet koji je pripadao tom sunčevu sustavu.Liza,sjedeći na travi,osjetila je kako joj nanovo počinju teći suze niz lice.Prizor ispred nje podsjetio ju je u potpunosti na to vrijeme njene beskrajne sreće.Kako je samo željela vratiti prošlost i ponovno proživljavati tu sreću.
„Vrijeme je najgori proizvod čovječanstva.“ Liza se trgnula jer nije znala odakle dolaze te riječi.Pogledala je sa strane i ugledala onoga istoga vuka. Nije mogla doći sebi od čuđenja. Vuk joj se obraćao. Liza je još uvijek osupnuta progovorila:
“Jesi mi ti priredio ovo što vidim ispred sebe?“ Vuk ju je pogledao i rekao:
“Jesam!“I spred Lizinih očiju nestala je klupa ,more,ona i Andrej. Sad je samo vidjela prazan prostor ispred sebe.
“Vrati mi onaj prizor,molim te!“;
“Zašto to hoćeš?“;
“Kako ne razumiješ?Jesi vidio kakva sam tada bila?To razdoblje je moje najsretnije razdoblje!Želim ga natrag!“;
“Liza,Liza! Nisam uzalud rekao da je vrijeme najgori proizvod čovječanstva. Nema dobrih strana. Prolazi prebrzo ne obazirući se na ljude koji ga neprestano žele usporiti ili zaustaviti. Vrijeme koje jednom prođe više se nikada ne vraća. Mnogi to žele i pokušavaju, ali nitko nikada nije uspio.Vidiš,nema niti jednu dobru stranu.“;
“Nikada ne reci nikada.“;
“Joj Liza,ovo je situaciju u kojoj ta izreka koju te život naučio jednostavno ne vrijedi.“;
“Lažeš!Lažeš!“;
“Zbilja?A da možda sama sebe ne lažeš?Šutiš...Liza ne možeš vratiti vrijeme koliko god se trudila.Što je bilo,bilo je.Pusti to više na miru.Ne vrijedi sadašnjost živjeti u prošlosti.Postoje ljudi u sadašnjosti koji te vole i trebaju,koji te ne mogu gledati takvu.Dopusti im da razbiju te tvoje iluzije i da ti pokažu kako nije sve onako kako ti to vidiš.“
Liza je sada već nekoliko suza pretvorila u pravu rijeku koja se slijevala niz njeno lice i putovala sve do njenoga srca koje je slomljeno ležalo na dnu njene duše.
“Ali ja želim čudo.Ja vjerujem u čuda.Jednom u životu sam doživjela bajku čiji tragovi još uvijek žive u mojim osjetilima.Zbog toga ja živim i vjerujem u čuda. Moraju postojati,moraju.“;
“Draga Liza,kako znaš da ne postoje ljudi koji bi ti svojom ljubavlju,toplinom,vjernošću i bezuvjetnim prijateljstvom dali čudo.Pogledaj ovo!“
nastavlja se...
Post je objavljen 04.03.2008. u 23:38 sati.