Marketing
somewhere in between
Tog predivnog svibanjskog,sunčanim zrakama prožetog jutra, Liza je ležala na travi pod velebnim stablom kestena i uživala u tišini oko sebe. Uživala je gledajući mir i spokoj u prirodi, mir i spokoj koji ne može pronaći u samoj sebi. Liza bijaše djevojka u cvijetu svoje mladosti, no unatoč tome, duša te djevojke predavala se nekim čudnim strujama i cvijet njenog života razvijao se u suprotnom smjeru. Često je dane provodila na tome mjestu, osluškivajući kako priroda diše, osjećajući strujanje života, upijajući očima sadašnjost koja se u njenoj glavi uopće nije percipirala. Dani njenoga života prolazili su pokraj nje, a ona kao da ih uopće nije živjela, kao da joj nisu bili važni.
Naglo se ustala i potrčala prema nedalekoj litici. Pogled sa te litice bio je predivan.Plavo, danas pomalo uznemireno more brzim se kretnjama svojih valova velikom snagom razbijalo o podnožje litice.
Nije sjela na njen rub kao što je to obično činila. Stajala je na rubu i gledala ljepotu pred svojim očima.Vjetar je prolazio kroz svaki i najmanji dio njenoga tijela i mrsio joj dugu, kestenjastu kosu.Miris mora i vjetar oko nje probudio je neka stara sjećanja od kojih joj je srce zatreperilo.Tiho je progovorila: “Isti miris,isti osjećaj,isti vjetar, ali ne i isti ljudi.“
„Još uvijek se vraćaš na to. Nije mi jasno zašto.“ Od ovih riječi Liza je protrnula sa svakom svojom stanicom. Prepoznala je glas, ali još uvijek je bila u šoku jer je mislila da je potpuno sama. Kad je došla sebi okrenula se i ugledala Emilianu. Rekla joj je: “Protrnula sam od straha,mislila sam da sam sama.Što ti radiš ovdje?“; “Bila sam kod tebe doma i tvoja majka mi je rekla da si negdje vani. Otišla sam do onog stabla gdje se uvijek odmaraš, ali nisi bila tamo. Kad te nisam tamo pronašla znala sam gdje je još jedino preostalo mjesto na kojem ću te pronaći.“
Nasmijala sam se i samo nadodala: “Upravo tako.Ako nisam tamo,onda sam sigurno ovdje. Koliko dugo si stajala iza mene? Zašto se nisi javila i rekla da si tu?“;“Još iz daljine dok sam išla prema ovome mjestu ugledala sam te kako stojiš tu gdje stojiš.Učinilo mi se kao da se to spustio jedan anđeo sa neba nemogavši odoljeti ljepoti ovoga mjesta.Kad sam se malo približila shvatila sam da si anđeo ti. Zbilja si izgledala prekrasno tamo gore, dok ti je vjetar mrsio kosu, a lice sjalo nekim čudnim sjajem. Nisam željela ometati tvoje misli,a i moj se pogled odmarao uživajući gledati taj lijepi prizor ispred sebe. “Moje se lice naglo zacrvenilo,nisam voljela slušati takve stvari: “Ma daj,pretjeruješ.“; “Ne pretjerujem, zauvijek ću pamtiti taj prizor.
No, vidim da izbjegavaš odgovoriti na moje prve riječi ovdje sa kojima sam otkrila svoju prisutnost“. Okrenula sam se natrag prema moru i rekla: “Ništa ja ne izbjegavam.“ Uhvatila me za ruku i okrenula prema sebi: “Liza nemoj meni lagati. Kažeš da ništa ne izbjegavaš, a izbjegavaš sve, čak i to da nam se pogledi susretnu. Čega se bojiš? Što tako strašno skrivaš iza svoga pogleda, da čak i ja, tvoja osoba od povjerenja, nemam pristup tome. Zašto... “Liza je prekinula njene riječi uzbuđeno govoreći: “Emiliana prekini sa tim stvarima, Nije istina to što govoriš.“; “Nije istina to što govorim!?
Ako to nije istina, zašto je tvoj glas naglo počeo drhtati? Zašto su ti oči pune bisera koje ne želim da stvaraš?
Liza, nemoj sama sebi lagati. To ne vodi nikuda.“; “Ali ja...“; “Liza pusti me da završim ono što sam počela govoriti. Jeli ti vidiš ove prekrasne stvari oko sebe, jeli vidiš ljude koji te vole i kojima trebaš, je li vidiš sadašnjost Liza?J ednom će ti možda biti žao šta si cvijet svoje mladosti potrošila dozivajući prošlost da se vrati. Liza,ona se neće vratiti. Sadašnjost te zove i treba, molim te nemoj se oglušiti na taj poziv. “Na te njene riječi Lizino lice zasjalo je od suza koje su tekle iz njenih očiju. Liza ih je svim svojim snagama željela ostaviti u očima, ali postojalo je nešto što je ipak bilo jače od njenoga čvrstoga karaktera. Nekim se stvarima ipak ne može manipulirati i to je ono što Liza nikako nije mogla prihvatiti. Pogledala je Emilianu u oči i kroz jecaje tiho progovorila: “Emi želim biti sama. Molim te ostavi me da razmislim i sredim misli. “Emiliana ju je čvrsto zagrlila, poljubila i pogledala u oči.
Pogled je trajao nekoliko sekundi, a potom je Liza krenula u smjeru kestenova stabla. Došavši do njega legla je na uobičajeno mjesto i gledala u kestenove krošnje, koje su se pod naletom vjetra spuštale sve niže prema zemlji,k ao da pokušavaju sakriti Lizinu prisutnost. Liza više nije plakala, no i te suzne rijeke ostale su na njenom licu u obliku tragova,očima nevidljivih tragova. Osjećala je umor te je nakon nekoliko minuta već čvrsto spavala.
No usnula je čudan san: Sjedila je tu pod stablom kestena kao i većinu dana, zamišljeno gledajući u daljinu. Nakon nekoga vremena ugledala je nešto što ju je prenulo iz razmišljanja. Iz daljine u čiju su njene oči bile uprte, prema njoj se nešto približavalo .Liza još uvijek nije mogla dobro razaznati o kome je riječ jer je to nešto što se kretalo još uvijek bilo daleko.
I spustila je prestrašeni uzdah,ali i uzdah očaranja kada je shvatila da se prema njoj približava vuk. Bio je predivan. Sivo-crna dlaka sjajila se na suncu i lepršala pod dodirom vjetra. Kretao se tiho poput tišine, gotovo neprimjetno. Veličanstveni prizor potisnuo je u Lizi sav strah od toga da je ta životinja iako prelijepa također i opasna. Vuk i Liza sada su bili udaljeni samo par metara.V uk se nastavio približavati. Zaustavio se tek kada je njegova glava bila udaljena od Lizine tek nekoliko centimetara. Liza se nije bojala. Osjetila je neki riječima neopisivi mir i sreću.Te osjećaje osjećala je kroz nepreglednu dubinu vučjih očiju.Vuk se potom odmaknuo,legao pored nje i spustio glavu na njene ruke.
nastavlja se....
Post je objavljen 03.03.2008. u 23:09 sati.