ritamulica

nedjelja, 02.12.2012.

Pogled u tami

Marko je volio pušiti. Pušio je jednu za drugom, nižući objave na Twitteru i dodajući paralelno pjesme na svoju dnevnu playlistu. Bio je to njegov životni ritual. Opuštanje uz elektronsku glazbu i duhanski dim u polumraku dnevnog boravka. Marko je znao biti sam sa sobom. Odlutao bi bespućima bas dionice i uživao u prijelazima pjesama gdje bi jedan ritam nježno obgrlio drugi, dok ga potpuno ne preuzme i odvede u nekom novom pravcu. Zadovoljan bi zatvorio bi oči i zanjihao glavu dok bi ruka s cigaretom ispružila kažiprst i ostavljala trag osmice u zraku gorućim žarom cigarete.

Godinama je Marko bio u vezi s tom cigaretom. Uživao je u svom poroku, samoći i slobodi otkrivanja vastitih misli. Kasnije su prvi inozemni glazbenici s njegovih kompilacija došli na koncerte u Zagreb i natjerali ga da u društvu malobrojnih osobenjaka poput njega samog ode van i provede noć plešući, kao da se cijeli život čuvao samo za to. Prsti s cigaretom vinuli bi se tada u svim smjerovima stvarajući pravu svjetlosnu instalaciju u mračnim klupskim podrumima. Iz svake pore njegovog bića prštala je bezbrižnost. Ta neopterećenost masom koja okružuje i potrebom za pokazivanjem, okružile bi ga mladim djevojkama umornim od loših uleta i još gorih zadaha polusvjesnih pacijenata koji bi ih dodirivali znojnim dlanovima.

One su željele plesati. Okružile bi ga i nježno izvijale svoja tijela nadajući se da će zadominirati tom opčinjenošću glazbom koja ga je ispunjavala pri svakom pokretu. Marko bi ih odmjerio krajičkom oka i poželio da nije tu. Pogotovo bi ga smetale one s dugim sjajnim kosama, koje bi pratile kretnje njihovih tijela i poput slapova se gibale u neprekinutom nizu, tek ponekad zablistavši pod svjetlom zalutalog reflekora, nakon čega bi ponovo ovile njihove vlasnice u neizvjesnost tame.

Želio je podijeliti svoj doživljaj sa njima. Želio im je prići, okrenuti ih prema sebi i proći rukom preko njihovog obraza kroz tu gustu kosu, koju bi zadržao u svom dlanu dok svjetlo ne nabasa na lice na koje bi želio utisnuti dugi nježni poljubac kojim bi ispričao sve što u tom trenutku osjeća prema ovom mjestu, trenutku i djevojci crne kose.
Međutim, Marko se nikad nije prenuo iz svog delirija jer je znao da kad jednom to učini, neće ponovo moći utonuti u tamu i svjetlost žara nove cigarete. Bio bi dužan pričati. I razmijeniti brojeve. I biti žrtvom nadmetanja. I otvoriti oči. Sa potpunim strancem. Koji očito ne prepoznaje snagu trenutka kao vrhunac jedne ugodne večeri, nego tek kao početak nečeg što podrazumijeva kontinuitet. Jedini kontinuitet koji je Marko želio, bio je kontinuitet kompilacije koju sluša. Neometano. I slobodno. A djevojke su željele novo poznanstvo i pritom se nadmetale za pažnju mladića kojem se žar cigarete bolje razaznavao od boje očiju.

Tako su se glasne večeri izmjenjivale u tišini i Marko je znao doći doma, sasvim zadovoljan, utonuti u san i misli o cigareti zamijeniti mislima o djevojci crne duge kose koja drsko pada preko dva sjajna zelena oka i rumenih usnica koje se nesigurno razvlače u smješak. San se počeo ponavljati i polako je iza sjajnih crnih pramenova prepoznao lice koje zna cijeli život.

Bila je to Ida. Ida iz osnovne. Treća klupa u sredini. Ida je bila najljepša cura na školi. Njena nepatvorena istinska ljepota obilježila ju je od najranijih dana. Kći stolara i kostimografkinje, Ida je utjelovljavala njihovu ljubav na najbolji način. Imala je očevu tihu narav, strpljenje i upornost i majčinu okretnost, gracioznost i osjećaj za detalje. Iznad svega, krasilo ju je čvrsto snažno tijelo naglašenih linija i maslinasta put koju su okrunila dva zelena oka i duga blistava crna kosa koja se obrušavala niz njena leđa i zaklanjala pogled na tanki struk.

Marko i Ida izmijenili su tek nekoliko riječi u životu. Kad bi morali. Idu su stalno obasipali pažnjom i ulagala je ogroman trud u ignoriranje prostakluka koji podrazumijeva ulazak u pubertet. Ono što je oduvijek spajalo Idu i Marka bila je tišina. Iako se uopće nisu poznavali, a još manje družili, Marko bi za vrijeme pauze znao uhvatiti njen odsutni pogled dok bi joj prilazili kolege iz razreda nadajući se da će kroz razgovor uspjeti prijeći u njen osobni prostor i osjetiti miris njene kože i svježe oprane kose.

Marko bi nemoćno promatrao nasrtljive učenike i ustrajao u svojoj tišini kao da time daje svoj osobni doprinos dubokom poštovanju i divljenju koje je osjećao prema njoj. Sve je to sam sebi uspio oprostiti dok jednog dana na školskom igralištu dečki nisu počeli provocirti cure koje su igrale odbojku zaletavajući se u teren, grubo ih obarajući na tlo sve dok u prašini ne bi našli put do nečijih usnica u koje bi na silu utisnuli grubi balavi poljubac.
Ida je taj put stajala na servis liniji s užasom promatrala skupinu vršnjaka koji su nesigurno prošli kraj nje i počeli obarati njene suigračice. Nakon što je nekolicina njih ostvarila zacrtani cilj, ustali su s tla i zaputili se svi prema njoj koja je kao trofej čekala kraj tog osvajačkog pothvata napaljenih balavaca. Trojica su joj prišla i obujmila rukama tražeći čvrst oslonac u njenoj kosi. Toliko jako da je bila prisiljena dignuti glavu prema nebu, kao da bešumno jeca. Od siline naleta bila je prisiljena kleknuti na tlo nakon čega su je lako oborili i sputali joj udove dok su je bešćutno ljubakali po licu i vratu. Crna kosa rasula se po suhoj prašini, koja je ovila njene duge sjajne niti i zavukla se u svaku poru njenog tjemena, pretvarajući je na čas u sijedu nemoćnu staricu iz koje život, samo što nije isčeznuo.
Marko je učinio nešto što ni danas ne može sam sebi objasniti. Iz njegovih pluća pronio se takav prodorni krik da je pritom sam sebe prepao. «Idaaa!», zarežao je Marko, toliko jako da je njegova rika prenula tri mlada pohotnika koji su digli glave da vide otkud dolazi buka. To nije bilo nužno, jer Marko je već bio tamo, u prašini, razmičući trojac da bi u prašini ponovo prepoznao Idu koja je bez glasa isprekidano disala.

Ida više nikad nije došla na nastavu. Vidio ju je mjesec dana kasnije, ispred novih zgrada u kvartu preko puta pruge što dijeli Centar od Trešnjevke. Imala je kosu svezanu u veliku pundžu navrh glave što je dodatno naglašavalo ljepotu njenog stasa i lica kojim su sada potpuno zagospodarila dva divlja zelena oka, koja više nikad neće gledati u smjeru Trešnjevke.

Kasnije je Ida postala balerina. I nikad ju poslje nije vidio bez pundže. U srednjoj školi znao ju je vidjeti sa dečkom grubog izgleda i dubokih smeđih očiju iza kojih se nazirala promišljenost i iskustvo. On je bio sin građevinara koji je gradio zgrade u kojima je živjela.

Marko je imao nekoliko cura ali Idu nikad nije zaboravio i nikome nikad nije ispričao o njihovom zadnjem susretu u prašini. Sve do jednog jutra, kad ga je iz sna probudila spoznaja da je riječ o Idi. Digao se mamuran i bolnih koljena od plesa noć prije. Donio je kavu za radni stol i pripalio prvu cigaretu još uvijek neodlučan da li da odmah upali glazbu. Umjesto toga, uzeo je u ruke novine od prošlog vikenda i počeo listati dok su se uvojci dima penjali preko masnih stranica novina natopljenih olovom. Preskočio je politiku i nezaineresirano preletio zagrebačku kroniku. Okrenuo je stranicu i otvorio duplericu crne kronike. Revoltirano je kranuo zatvarati novine, kad mu je pažnju privukao članak u podnožju stranice. Bila je riječ o smrti sina lokalnog moćnika koji u pijanom stanju skončao život sebi zaletivši se sportskim automobilom u jarak. Slika je prikazivala policijski uviđaj i smrskani dvosjed obljepljen policijskim trakama. U pozadini, iza policajaca dvije su žene pričale sa čovjekom u sivom baloneru. Jedna od njih imala je crnu kosu skupljenu u veliku pundžu. Prepoznao je nju. To je bila Ida! A kako i ne bi, pa sad ju je sanjao. To je bila ona! Nakon svih tih godina. Pa je li moguće da nakon one nesreće, prvo što sazna o njoj, bude još jedna tragedija. To nije fer. Ne. Nikako.

Ostavio je novine, ugasio cigaretu i izašao iz stana prije nego li je srknuo kavu. Besciljno je lutao trešnjevačkim ulicama pognute glave i raščupan, nesvjestan prostora kojim se kreće. Nisu ga zanimali prolaznici, nije ga smetalo sunce, koje je sad već dobro upeklo i dražilo njegove neispavane oči. Dosta je. Dosta tišine. Nema smisla cijeli život čekati nekoga tko će u mraku kluba prepoznati pravi trenutak. Sljedeći put, sljedeći put prići će prvoj na koju naiđe u mraku i poljubiti je. Ne zato da osjeti suštinu tog bića, već da krene u potragu za onom pravom. Metodom pokušaja i pogreške. Jer statistike su ipak na njegovoj strani. Muškaraca je manje u odnosu na žene, pa tom logikom mora biti i neka za njega. Pa bolje da što prije krene u potragu...

Dok je tako sam sa sobom diskutirao besmisao situacije u kojoj se nalazi, zašao je za ugao u ulicu koja vodi prema željezničkoj pruzi. Hodao je tako dvadesetak metara kroz park koji je imao niz klupa koje su travnjak odjeljivale od šljunčanog putića. Koračao je kraj staraca što hrane golubove i roditelja s djecom koja su prljala ruke vlažnim šljunkom. Svi su oni za njega bili nevidljivi. Obuzele su ga vlastite misli i već nekoliko prolaznika moralo ga je zaobići i stati na travu kako se ne bi sudarili u prolazu.

Odjednom ga je prenuo glas sa jedne od tih klupica. Na njoj je sjedila žena u krem baloneru koji joj je prekrivao koljena. Gusta crna kosa duljine do ispod ušiju zaklanjala joj je lice. «Marko!», rekla je i polagano ustala. Nije joj vidjeo lice ali ispod ravne frizure izvirivale su rumene usnice koje je znao od prije. Ustala je i polako okrenula lice prema njemu, bešumno se približvajući u svojim balerinkama. Ugledao je te oči. Po prvi put otkad ih je toliko puta sanjao..

«Ida! Ida, to si ti.» to je bilo jedino što je uspio izustiti. Jer, pogledale su ga one oči. Dva velika smaragda puna topline koja se preljevala i sjajila cijelim njenim bićem. Sada mu je prišla već sasvim blizu i prisjetio se svih onih pogleda u tišini. Dok su još bili djeca. Dok nisu znali njihovu vrijednost. Dok su razgovarali tišinom, punom svih tih, nikad izrečenih misli. Sada su ga gledala ta dva oka i usnice koje su tvorile onaj polu smješak. Smješak, za koji znaš kako bi mogao izgledati da se razvuče u najljepši osmjeh na svijetu. I iako nikad nije u zbilji vidio taj osmijeh, znao je da on negdje postoji. «Vidio sam novine. Danas. Žao mi je.» propentao je Marko koji je tek u tom trenutku povezao sve dijelove svoje današnje stvarnosti i time potvrdio da to što vidi nije još jedna od njegovih potajnih maštarija.

« Da. Bilo smo dugo skupa. Predugo. Ali je pio. I pio. I bilo je pitanje vremena.» rekla je Ida tiho. «Marko, tako sam sretna da te vidim! Tražim te već danima. A želim te pronaći godinama. Nikad ti nisam rekla. A trebala sam. Hvala. Hvala je postojao netko tko mi je dokazao da nisu svi baš isti....»

Marko nije više slušao. Bacio je cigaretu i nježno prešao prstima po njenom licu skupljajući kosu na njenom potiljku prvo jednom a onda i drugom rukom. Nježno joj je obgrlio glavu dlanovima kao da je htio preliti svu energiju i misli koje su njime strujale svih tih godina. Spustio je pogled na njene oči i polagano joj se približio sve dok se njihove usne nisu spojile u kratkom poljupcu. Preplavio ga je osjećaj ispunjenosti, kao kad sluša glazbu. Toliko jak da je morao razdvojiti usne kako bi se još jednom uvjerio da se sve ovo doista događa. Ona ga je zagrlila i razvukla usne u osmijeh.

Danas Marko i Ida znaju skupa izaći van. Marka više ne salijeću druge djevojke. Tamo je Ida, koja pleše kraj njega. Bez da se uopće dotiču. Ali s vremena na vrijeme, kad ona zatakne kosu za uho, pogledi se sretnu u mraku.

02.12.2012. u 14:32 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>