ritamulica

utorak, 27.03.2007.

PREKOVREMENI

Što me najviše muči kod prekovremenih?

Nije posao, nije stres, već samo činjenica da ti neko jednostavno capne tvoju fleksibilnost. I onda izađeš iz firme, vidiš da je sunce odavno zašlo, da nemaš više cigareta a sve si novce potrošio na junk food pošto nisi stigao pojesti pošten obrok....

TO frustrira!
Onda uzmeš mobitel i vidiš da nema propuštenih poziva jer svi tvoji frendovi dobro znaju da dok si na poslu ne možeš razgovarati. Familija već odavno ne zove, boji se odsutnih odgovora i nervoznih komentara.

ja nisam kućni tip.
u vezi ili single, cesta je moj najveći prijatelj.
Prvenstveno iz razloga što ti nudi masu nepredviđenih mogućnosti i spontanih događanja.
I tako kreneš u nadi da će ti ona kreirati planove.

To u mom slučaju odlično funkcionira. Predavanje o zaštiti delfina, besplatni koncert, kava koju nisi platio jer te konobar zaboravio u masi drugih na pretrpanoj terasi...
a još uvijek si samo jedno lice u masi. Nitko ne gnjavi, i ne okreće se dok ti naprotiv sve vidiš čuješ i osjećaš.

A ja se brinem koga nazvati za druženje....
nema smisla jelda?

27.03.2007. u 18:52 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 26.03.2007.

OH NE JOŠ JEDAN!

Ima nas svakavih...

Ja sam jedna od onih koji ne provode puno pod površinom...
Zaronim, pronjuškam malo i već me dalje vuče nešto deseto.
Nije da ne bih ostala duže ali toliko tog dijelim sa svijetom da jednostavno ne stignem posvetiti pažnju svemu i svima koji to i zaslužuju!

Možda me i ovo zato brzo prođe...
i ova adresa ostane plutati na površini sa ostalim govnima koja, bar imaju sreće da isplivaju (kao što kaže jedan perspektivni splitski bend)!

Da, uvijek treba gledati pozitivnu stranu. To stvarno pomaže.

I da bacim karte na stol, otvoreno ću reći: mislim da možda mogu nešto promijeniti!
I zato pišem.... da se pojadam monitoru, da podijelim sa svijetom sreću svu, da razmijenim korisne informacije, da dobijem sud jasan i pravedan i da se zabavim, na pravi način.... prije svega!