ritamulica

nedjelja, 16.12.2007.

KOZARA

Kad nekome kažem da volim putovanja, pritom obično mislim na neki megalopolis ili svjetsko čudo koji strpljivo čekaju da ih prekrižim na svojoj listi destinacija koje moram vidjeti.
Kozara nije imala sreću da se ikade nađe na takvom popisu, ali me usrećio moj klijent zahtjevom za organizaciju novogodišnjeg domijenka. Tako sam se u petak ujutro našla u džipu sa 2 odvažne hostese i jednom voditeljicom i krenula na put u Republiku Srpsku. Snijeg je već kod Popovače dao naslutiti što na čeka nakon što pređemo granicu. Srećom, džip ima desetak gumbića sa simbolima pahuljice, planine, kaktusa, drveta itd. pa sam sve to uključila i hrabro se zaputila u prvi klanac. Put nas je vodio do Prijedora, pa prema Banja Luci, cestom koja više liči ovčjim crijevima nego državnoj magistrali. Da nije džipa, poginule bi, jer iskusni vozači jugića, stoja i kadeta samo čekaju da ih prestigne plavuša daruvarskih registracija.
Loša strana putovanja u ženskom društvu je to što nemaš kog pitat na kojem si kontinentu a nedajbože da trebaš prijevod putokaza na ćirilici. Dobra strana je definitivno to što možeš prošvercat tucet Kineza u gepeku dok te ljubopitljivi carinik pritom tlači sa cijenama nekretnina na Jadranu, potpuno hipnotiziran sa nekoliko trepćućih okica. Tako sam bez problema unjela u zemlju 20tak vrhunskih vina, konjak, skupe cigare, ogromnu kutiju sa kuglicama za tombolu, 25 uskršnjih kolača (božićni poklon za goste, koji srećom ne znaju što je uskršnji kolač) i 8 bannera za koje moraš vadit dozvole čim nekud mrdneš....
Na žili kucavici između Prijedora i Banja Luke, gdje svaka druga obitelj ima benzinsku pumpu, nalazi se odvojak za Kozaru. Na vrhu brda nalazi je hotel Monument, otvoren 2005, koji čeka turistički procvat ovoga kraja.

Unatoč prirodi, povijesnoj baštini i drugim atributima, još uvijek se tu uglavnom organiziraju svadbe i ostale veselice za lokalno stanovništvo.
Ni mi nismo bili daleko do toga. Naime, 200tinjak gostiju iz sva 3 BIH entiteta, zabavljao je Duško Kuliš. Markantni bosanac u svojim pedesetima iza sebe ima 18 dijamantnih ploča i ukupnu nakladu od 2 milijuna prodanih albuma, što je senzacionalno s obzirom na to da su nam susjedi kraljevi piratske industrije. Jedan je od rijetkih opće prihvaćenih umjetnika koji za ljude iz ovih krajeva ima daleko veću važnost od Daytonskog sporazuma.
To je uskoro i pokazao. Dok su gosti sramežljivo tamanili hladno predjelo, grijao ih je poskočicama koje su odmah dale nagovijestiti kakvo nas veče čeka. Prvo je zapalio stol sa hercegovcima, a kad je pozdravio Bosnu tri su se stola saplela u složno kolce koje je trajalo 7 minuta. Štopala sam.
Taman kad sam mislila da je sve po špagi i da mogu početi flert sa čašom vrhunskog vranca, do mene dolazi jedan od direktora, vidno uzrujan. Domaćin Duško nije spomenuo Republiku Srpsku i neke od glavnih kupaca to je očito provociralo. Ja sam pričekala da završi "Suzo, Suzana...." pa da odem "doraditi protokol". Dok sam zaobilazila sintić koji vjerno imitira harmoniku, Duško je već svirao hit za Srbe. "Ajmo sada jednu za domaćina, da vas čujem Republiko Srpska!"
Deset stolova zagrmilo je od odobravanja, a masni beštek u uzdignutim rukama lovio je odbljeske svjetla. Zaorilo se nešto o "večnom gradu Višegradu" a kroz duhanski dim i isparavanje domaće begove čorbe nazirale su se svjetlucave košulje na plesnom podiju.

Idila je bila potpuna. Svi su se osjećali dobrodošlima. Duško je i dalje svirao. Prilično sam sigurna da je to prvi i zadnji put da sam ga angažirala a unatoč tome bio mi je nekako drag. Ljudi su se osjećali dobro. Na čas je ponovo povezao iskrzane granice i približio nam sve te neizgled nepomirljive razlike. Povjerovali smo da će stvari biti bolje. Zahvalila sam mu na njegovom apostolskom poslanju i jeziku ljubavi koji smo svi razumjeli. Dobro, bar većina.
Ponekad, baš na putovanjima koje ne priželjkujem, čekaju me iskustva koja priželjkujem kod svakog putovanja - da se osjećam dobrodošlom. U hotelu, na snijegom zametenoj Kozari, svjetla su gorjela mnogo duže nego na dosadnim korporativnim večerama.
Poželjela sam svakom od predanih konobara koji su mi punili čašu te večeri osobno zahvaliti uz stisak ruke. Direktor hotela to je onemogućio napunivši ih sendvičima i voćem koji bi dotjerali do Istanbula. Nismo, naime stigle na doručak - valjalo se hitno vratiti za Zagreb. Hotel koji potuče ovaj nivo gostoljubivosti spremna sam skuupo platiti. A u ovaj ću se vratiti. Ne zvao se moj Land Rover zalud "Discovery"...