srijeda, 04.01.2017.
utjeha na naglo
...i da mi nije ovog šešira, ne znam što bih. Nekako mi čuva misli da ne odlete, a najteže mi pada kad ih izgubim netom što ih pomislim. Pomalo je tužno kad čovjek pronađe mir u donekle komičnom odjevnom predmetu, ali on barem ne boli. Ne steže, ne zahtijeva, ne optužuje, ne prijeti. A ljudi? Ljudi bole. Dugo me već nitko nije pitao kako sam, nitko ne mari. Neki čudan val izbacio me iz struje i sad čučim na obali i čekam pravi trenutak da uskočim natrag, vratim se svojima, zaplivam sa ostalih sedam milijardi. Samo, iz ove perspektive izgleda opasno, čak smrtonosno. Isto tako, bojim se da bi me taj skok mogao koštati šešira, a takve više ne prave...
- 18:41 -
ponedjeljak, 18.01.2016.
ONA VIŠE NE ŽELI PRIČATI
Imam naviku svoje misli i osjećaje dijeliti s ljudima koji me okružuju. Šta na um, to na drum, pa kud puklo, da puklo. Ja svoje kažem i lagano kaskam kroz život lišena tog tereta. Nismo svi isti i ne razmišljamo svi jednako. Nemamo svi iste prioritete, zadovoljstva, navike, probleme.
Pa mi se onda tako dogodilo da ljude kategoriziram prema tome kome šta smijem reć, na koji način i u koje vrijeme. Oću bit obzirna, ne bockat, ne provocirat s namjerom ili bez, svima su danas uzburkane emocije, pa treba imat takta.
I gledam tako, koji kurac ja to radim? Daleko previše vremena sam potrošila na razgovore s ljudima koji su me zvali na kavu, a da ne bi sami sjedili u birtiji i tipkali po telefonima, ili gledali ko je još nazočan, s kim, i šta pije. Ne da mi se družit bez svrhe, osim možda neku subotu navečer malo povuć mulj s biranim društvom i udri brigu na veselje. Al to je već svrha, ha da.
Na tračeve stavim veto čim osjetim da razgovor kreće u tom smjeru, jer mi se to tako jebeno ne da, da ne postoje riječi kojima to mogu iskazat. Ne da mi se isto tako nikome pametovat, svako zna svoje, ili bi trebao znati. Uostalom, u životu svi manje ili više uspješno primjenjujemo metodu pokušaja i pogrešaka i to je to.
Iskrenost mi je vrlo bitna. Nemam problem reći bilo što, niti osjećam sram zbog bilo čega što osjećam ili mislim. Nemam potrebu veličati se ili iskriviti istinu. Kakve ima veze šta će neko povjerovat, kad je istina i dalje onakva kakva je?
E, kad sam si tako postavila stvari, osjećala sam se 50 kila lakša, što znači da me nije bilo. Eto, toliko mi je olakšanje to donijelo. I tu se kroz vrlo kratko vrijeme iskristalizirao problem koji ne znam riješit, ne znam zaobić i ne znam kako da se pomirim s onim što sam uvidjela. Jerbo , ne znam kako vi, al ja nemam prema kome bit iskrena.
Kao prvo, kog je briga? Baš nekog zaboli ona stvar što ja istresam dušu, nudim srce na dlanu itd., pogotovo sad kad je trend otvorenih labrta čekat da sugovornik završi sa pričom, a da bi mogli započeti svoju. Ne slušamo se. Slušati bez slušanja je ko nekad vozit bicikl bez ruku, uobičajeno. Pa recimo, nekome nešt ispričam i vidim mu u očima neonski natpis, font ComicSans, „kako si puna govana“. I moš se prosipat sa svojom iskrenošću i govoriti istinu, a zapravo ispada da možeš laprdat, baljezgat, romondat o čemu god oćeš. Nema odjeka ta iskrenost. Druga vrlo bitna stvar je ovo: ne shvaćam nečije izjave i postupke osobno, ako me se baš ne tiču osobno. Inače bi mi dan komotno mogao proć u kontemplaciji na temu „zašto me tako pogledala“. Gluposti. Možemo birat kako ćemo šta shvatiti i nema smisla to napravit na svoju štetu.
Inače izbjegavam gledat isfurane klipove s jutjuba, ali evo, jedan mi je prije par godina otvorio oči, čak sam osjetila i stid pri pomisli koliko sam se ograničila na jedan te isti obrazac ponašanja. Ako nađem link i ako ga budem znala tu priljepit, stavit ću i mislim da ga vrijedi pogledat. Uglavnom, radi se o tome da se sve može reći na dva načina – lijep, koji pokazuje sugovorniku da smo prisutni u trenutku i da ga doživljavamo i ružan, možda bolje reć površan ili barem indiferentan, gdje osobi od koje nešto zahtijevamo možda i nehotice pokazujemo da ono što tražimo uzimamo zdravo za gotovo i da je zahtjev tu pro forma.
Ne mogu i odbijam gubit vrijeme na površne razgovore, na površne ljude, na površna djela. Trudim se sve raditi sa svrhom, jer vremena je zbilja malo, evo skoro će opet Božić.
- 13:22 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
petak, 15.01.2016.
RIBA NA ŽICI
Kad sam bila mala, manja nego sada (neki bi rekli niska), učili su me kulturnom ponašanju, učili su me da su stariji uvijek u pravu itd,uglavnom, reda mora biti.
S nekih petnajstak godina zaključila sam da odrasli možda ipak nisu uvijek u pravu, al ne treba im to uzet za zlo, jer vjerojatno nisu svjesni da su pogriješili. Kad god se neko od mojih vršnjaka (ili mlađi) ponašao kretenski, mislila sam „ahhh mlad(a) je, kad odraste, bit će ok!“ I onda sam nekako zaboravila vodit računa o njihovoj evoluciji. Žalosna je istina da su mnogi u glavama ostali pubertetlije. Ne sudim, samo mi je dost žao. I držim se dalje od njih, jer bojim se da će me oštetit.
Podsvijest je zbilja jebena stvar, eo šta se dogodilo. Idem jučer ujutro radit, tip od 50-ak godina prelazi cestu ko Čaruga glavom i bradom, jebe se njemu što ja vozim i što nigdje nema pješačkog na vidiku. On gazi svojim putem, ima nekud za stić, a ja nek se skontam kako da zakočim. Jecaji mog ABS-a budili su me noćas i znam da mi neće oprostit, nikad!
Jebeš tog tipa, to je samo još jedan Boško Buha wannabe u nizu takvih naopakih; bitna je misao koja mi je prošla lubanjom: „eo ga, takav je garant bio i sa petnaest!“ znaš takav tip čovjeka – samozadovoljna faca, cvike na vrh glave, a da se još fura koledžica, jebeš me ako ju ne bi navuko na sebe, a da bi izgledo mlađe.
Za tri godine bit će mi 40. Znala sam bit naopaka, al to mi se može progledat kroz prste, jer sam žensko, pa mi je ćudljivost u temeljnim postavkama. Ono što je zanimljivo u vezi tih temeljnih postavki: one su tu da se mijenjaju. Pa nekako s vremenom uvidiš neke stvari. Pa prestaneš bit nadureno derište koje je uvjereno da je cijeli svijet protiv njega. Pa shvatiš da je sebičnost dost sebična ljudska osobina. Pa skontaš da neki ljudi, koje si smatrao utjelovljenjem zla, zapravo uopće nisu zli, nego uplašeni. Sabio ih ovaj svijet, drugi uplašeni ljudi. Pa imaš one debelih novčanika koji na sve gledaju svisoka na konto tih debelih novčanika, pa imaš one ostavljene, prevarene, pa one koje su toliko puta zajebali, da više ne vide ni tunel, a kamoli svjetlo na njegovom kraju.
I kad/ako postaneš kolko tolko zrel, prepoznaš kad iz ljudi progovaraju frustracije, strah, bol ili nešt deseto i onda im možda malo i podilaziš, malo im se trudiš olakšati. Al nemaš vremena za to uvijek. Al ne osjećaš se uvijek jednako. Nekad te pere PMS, centrifuga te lomi tjedan dana. I tako, nekad se ne ponašaš baš lijepo, onako kako želiš, bez obzira na to da li druga strana to zaslužuje ili ne.
I da li se onda dobro djelo, lijepa gesta ili riječ poništavaju nekom ružnom riječju? Odlučila sam da ne. Ako si u stanju pogriješiti, onda budi čovjek pa se budi u stanju i ispričati.
I zagrli nekad nekog, iz čistog mira, ničim izazvan. To je tako jebeno dobar osjećaj! U kurcu si, znam, imaš deset kredita, sedam ovrha i djetetu za dvodnevnu ekskurziju treba dvjesto eura. Al dopusti si da budeš zagrljen i da te neko doživi na tih par trenutaka.
Reci nekome, bilo kome, da ti je nekad teško i ne možeš. Od deset vrata, jedna će se otvoriti. Ustraj. Ne daj se. Budi najbolji što možeš .
Nemoj se pretvorit u hrvatsku inačicu pabla escobara i hodat po pol ceste da bi izrazio svoj bunt. Neko će te zgazit, jebote.
- 12:50 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.01.2016.
AKVARIJSKA POSLA
Već dugo ne gledam tv, ne pratim vijesti, čak ni po portalima. Ionako sve čujem u prolazu.
Zapravo se volim praviti da ne živim u Hrvatskoj. Ide mi dosta dobro, imam mašte na kamare. Demokracija s krizom identiteta nije moj đir. Ali, onda opet, to su ljudi koje smo mi učinili Velikim vođama.
Dosadilo mi je slušat pametovanje i presipavanje iz šupljeg u prazno. Ono kad dođeš u birtiju, a neki multitasking menadžer pročita najogromniji naslov u novinama i krene pametovat bez da ima pojma o čemu se tu uopće radi. I svi ga slušaju. I kasnije će srat kako je kreten i ko je njega uopće šta pitao, a niko ga nije ni probao zaustaviti.
Bit je u tome da će nam raditi ono što dopustimo. Kako na ulici, na poslu, tako i na čelu države. Zar je zločin zauzeti se za sebe? jel ima mjesta strahu ako zahtijevamo da nam ne diraju osnovno ljudsko dostojanstvo? Da li je stvarno lakše ići linijom manjeg otpora, biti pasivan i neodlučan?
Problem svugdje, u vezi sa svime, leži upravo u tome što nitko neće oženit Mamu Inicijativu, zasukat rukave i promijenit nešta. Masa voli zvučati inteligentno i načitano, sposobno za uhvatit se u koštac s bilo kojim agregatnim stanjem bilo kojeg sranja, al niko baš ne voli bit šef. Šef ima previše zaduženja i odgovornosti, treba ispravit previše krivih drina, a usput opravdat titulu diplomiranog demagoga, a bez da mu se to previše zamjeri.
Kod nas su uvijek glavni ti što znaju izbacit 5000 rečenica u minuti, a bez da išta kažu. I dok priprosti puk vadi rječnike da pohvataju barem ključne riječi iz apsurdne govorancije, govornik, uporan ko suhi kašalj, već prelazi na arhaični swahili, uz lagani naklon napušta pozornicu i sve je gotovo.
Zlostavljači uvijek kreću na slabije od sebe, protiv samo naoko jačih se neće usudit, osim ako se zajebu.
„Ponašaj se prema drugima, kako želiš da se oni ponašaju prema tebi“ je negdje usput evoluiralo u „Gazi one ispod sebe, onako kako oni iznad gaze tebe“ i da vidiš gaženja. Ali, izrode se iz toga i neke dobre stvari:
1. puno je lakše shvatiti smisao lančane reakcije, samim time i uzročno-posljedične veze
2. možda nam se posreći i netko napiše „Iznenada shvatih“, romantičnu tragediju u nastavcima
Nisam ni sanjala da će mi ljudi koji kopaju po kontejnerima jednog dana postat normalan prizor.
Krv ti jebem, pa kad je presušilo vrelo ljudskosti? Trebalo je negdje pribilježit nekakav datum, pa da možemo prigodno obilježiti obljetnicu. Ako već plaćamo referendume koji određuju šta točno moramo imat u gaćama na vlastitom vjenčanju, auto nekakvoj ženturači čije dupe mora imati grijano sjedalo ispod sebe, pa onda bi mogli svake godine imati 5 (slovima: pet) minuta šutnje u čast tragično preminuloj karakternoj crti koja nas čini onime što jesmo – ljudima.
- 13:33 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
srijeda, 13.01.2016.
leksauriniraj me nježno
Nekad davno, ima tome desetak godina, bio je debeli neugodnjak kad neko sazna da gutaš tablete za živce. Smirenje. Antidepresive. Bez obzira, toeto, sve moš strpat u isti koš. Ljudi su se poskrivećki rokali sa svojim dizalicama, spuštalicama itd., a sve u strahu da ih ostatak priprostog puka ne proglasi luđacima. To bi bio neki flešbek.
Danas, kad se prešetavam po firmi u potrazi za nemom/smislom/blatom sa kapitalističke čizme, osjećam se ko u nekom futurističkom filmu ili knjizi. Bolje knjizi, jer bolje mi je zamislit scene iz knjige, nego gledat film i kako je neko drugi zamislio tu knjigu. Znate ono, kad ujutro doručkuju plavu tabletu, marenduju zelenu, a za večeru su čak i na dijeti, pa samo gledaju tablete. To je čak i okej, jer gledat možeš bilo koju tabletu, bez obzira na boju. Danas svi jedu tablete.
Tablete za gledanje tv-a, tablete za skok u dalj, karirane tablete itd. leksaurini, heleksi, aspartami, azbesti...ako neko zaboravi svoje, posudi do sutra, pa odma ujutro vraća dug sa suzom u oku. Odeš kod doktora opće prakse, on(a) te ošacuje, izvadi onu debelu knjigu s doktorskim pojmovima i boleščurama i odma skuži koji ti leksaurin treba. Steže te u prsima? Eo zeleni leksaurin. Ne moš spavat? Eo žuti leksaurin. Srijeda te rastužuje? Čvakni ovu ljubičastu za sretniji tjedan i - voila! Moš i boju birat ako se jako pališ na feng šui, pa da sve bude u skladu sa skladom...
Brine me to. Dođem kod doktorice, a ona me prvo gleda ispod oka da vidi jel foliram ili je stvarno boleščura u pitanju. I onda me na sve moguće načine oće obrlatit da kažem da me bubreg boli jer mi je život neispunjen, pa da mi uvali leksaurin. Narančasti.
"Slušaj, daj mi neki turbofolk amoksil da popijem i zdravo"
"Al ovo su ti najslabije", veli ona.."ne, ne i ne, neću hodat ko zombi okolo, neću i bog!"
"Ali"...trudi se žena vrač..."ovo su NAJSLABIJE" i pokušava me hipnotizirat da pristanem.
"Eo", kažem ja, "ako ti popiješ malo ovoga, ja ću gutat te tablete."
Ona znatiželjno zirka prema mojoj torbi dok vadim pljosku sa slavonskom šljivom i uvlači se dublje u svoju fotelju.
"Šta je to?" pita me, a od sumnjičavosti joj se lijevo oko odmetnulo u lejzi aj kategoriju, al tešku.
"Evo, probaj."
Nije htjela. A ja onda ljepo neću te tablete. I mrš. Ti ćeš mene drogirat za moje pare koje mi odbijaju od plaće za jebeno nepostojeće osnovno zdravstveno osiguranje.. ja ću se drogirat s čim ja oću, nećeš mi ti uvaljivat ta ofarbana govna.
Ruku na srce, kod doktora idem samo po doznake, inače mi u firmi ne vjeruju da bolujem. Inače, hren, med, čaj koji sam u stanju popit bez grimase, limun (jestiva berba) i toeto. Ozdravim nekako,a bez da dobijem proljev od antibiotika ili neki sumnjivi osip od zagasito ružičastih heleksa.
- 13:33 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
