ponedjeljak, 18.01.2016.
ONA VIŠE NE ŽELI PRIČATI
Imam naviku svoje misli i osjećaje dijeliti s ljudima koji me okružuju. Šta na um, to na drum, pa kud puklo, da puklo. Ja svoje kažem i lagano kaskam kroz život lišena tog tereta. Nismo svi isti i ne razmišljamo svi jednako. Nemamo svi iste prioritete, zadovoljstva, navike, probleme.
Pa mi se onda tako dogodilo da ljude kategoriziram prema tome kome šta smijem reć, na koji način i u koje vrijeme. Oću bit obzirna, ne bockat, ne provocirat s namjerom ili bez, svima su danas uzburkane emocije, pa treba imat takta.
I gledam tako, koji kurac ja to radim? Daleko previše vremena sam potrošila na razgovore s ljudima koji su me zvali na kavu, a da ne bi sami sjedili u birtiji i tipkali po telefonima, ili gledali ko je još nazočan, s kim, i šta pije. Ne da mi se družit bez svrhe, osim možda neku subotu navečer malo povuć mulj s biranim društvom i udri brigu na veselje. Al to je već svrha, ha da.
Na tračeve stavim veto čim osjetim da razgovor kreće u tom smjeru, jer mi se to tako jebeno ne da, da ne postoje riječi kojima to mogu iskazat. Ne da mi se isto tako nikome pametovat, svako zna svoje, ili bi trebao znati. Uostalom, u životu svi manje ili više uspješno primjenjujemo metodu pokušaja i pogrešaka i to je to.
Iskrenost mi je vrlo bitna. Nemam problem reći bilo što, niti osjećam sram zbog bilo čega što osjećam ili mislim. Nemam potrebu veličati se ili iskriviti istinu. Kakve ima veze šta će neko povjerovat, kad je istina i dalje onakva kakva je?
E, kad sam si tako postavila stvari, osjećala sam se 50 kila lakša, što znači da me nije bilo. Eto, toliko mi je olakšanje to donijelo. I tu se kroz vrlo kratko vrijeme iskristalizirao problem koji ne znam riješit, ne znam zaobić i ne znam kako da se pomirim s onim što sam uvidjela. Jerbo , ne znam kako vi, al ja nemam prema kome bit iskrena.
Kao prvo, kog je briga? Baš nekog zaboli ona stvar što ja istresam dušu, nudim srce na dlanu itd., pogotovo sad kad je trend otvorenih labrta čekat da sugovornik završi sa pričom, a da bi mogli započeti svoju. Ne slušamo se. Slušati bez slušanja je ko nekad vozit bicikl bez ruku, uobičajeno. Pa recimo, nekome nešt ispričam i vidim mu u očima neonski natpis, font ComicSans, „kako si puna govana“. I moš se prosipat sa svojom iskrenošću i govoriti istinu, a zapravo ispada da možeš laprdat, baljezgat, romondat o čemu god oćeš. Nema odjeka ta iskrenost. Druga vrlo bitna stvar je ovo: ne shvaćam nečije izjave i postupke osobno, ako me se baš ne tiču osobno. Inače bi mi dan komotno mogao proć u kontemplaciji na temu „zašto me tako pogledala“. Gluposti. Možemo birat kako ćemo šta shvatiti i nema smisla to napravit na svoju štetu.
Inače izbjegavam gledat isfurane klipove s jutjuba, ali evo, jedan mi je prije par godina otvorio oči, čak sam osjetila i stid pri pomisli koliko sam se ograničila na jedan te isti obrazac ponašanja. Ako nađem link i ako ga budem znala tu priljepit, stavit ću i mislim da ga vrijedi pogledat. Uglavnom, radi se o tome da se sve može reći na dva načina – lijep, koji pokazuje sugovorniku da smo prisutni u trenutku i da ga doživljavamo i ružan, možda bolje reć površan ili barem indiferentan, gdje osobi od koje nešto zahtijevamo možda i nehotice pokazujemo da ono što tražimo uzimamo zdravo za gotovo i da je zahtjev tu pro forma.
Ne mogu i odbijam gubit vrijeme na površne razgovore, na površne ljude, na površna djela. Trudim se sve raditi sa svrhom, jer vremena je zbilja malo, evo skoro će opet Božić.
- 13:22 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
