petak, 15.01.2016.
RIBA NA ŽICI
Kad sam bila mala, manja nego sada (neki bi rekli niska), učili su me kulturnom ponašanju, učili su me da su stariji uvijek u pravu itd,uglavnom, reda mora biti.
S nekih petnajstak godina zaključila sam da odrasli možda ipak nisu uvijek u pravu, al ne treba im to uzet za zlo, jer vjerojatno nisu svjesni da su pogriješili. Kad god se neko od mojih vršnjaka (ili mlađi) ponašao kretenski, mislila sam „ahhh mlad(a) je, kad odraste, bit će ok!“ I onda sam nekako zaboravila vodit računa o njihovoj evoluciji. Žalosna je istina da su mnogi u glavama ostali pubertetlije. Ne sudim, samo mi je dost žao. I držim se dalje od njih, jer bojim se da će me oštetit.
Podsvijest je zbilja jebena stvar, eo šta se dogodilo. Idem jučer ujutro radit, tip od 50-ak godina prelazi cestu ko Čaruga glavom i bradom, jebe se njemu što ja vozim i što nigdje nema pješačkog na vidiku. On gazi svojim putem, ima nekud za stić, a ja nek se skontam kako da zakočim. Jecaji mog ABS-a budili su me noćas i znam da mi neće oprostit, nikad!
Jebeš tog tipa, to je samo još jedan Boško Buha wannabe u nizu takvih naopakih; bitna je misao koja mi je prošla lubanjom: „eo ga, takav je garant bio i sa petnaest!“ znaš takav tip čovjeka – samozadovoljna faca, cvike na vrh glave, a da se još fura koledžica, jebeš me ako ju ne bi navuko na sebe, a da bi izgledo mlađe.
Za tri godine bit će mi 40. Znala sam bit naopaka, al to mi se može progledat kroz prste, jer sam žensko, pa mi je ćudljivost u temeljnim postavkama. Ono što je zanimljivo u vezi tih temeljnih postavki: one su tu da se mijenjaju. Pa nekako s vremenom uvidiš neke stvari. Pa prestaneš bit nadureno derište koje je uvjereno da je cijeli svijet protiv njega. Pa shvatiš da je sebičnost dost sebična ljudska osobina. Pa skontaš da neki ljudi, koje si smatrao utjelovljenjem zla, zapravo uopće nisu zli, nego uplašeni. Sabio ih ovaj svijet, drugi uplašeni ljudi. Pa imaš one debelih novčanika koji na sve gledaju svisoka na konto tih debelih novčanika, pa imaš one ostavljene, prevarene, pa one koje su toliko puta zajebali, da više ne vide ni tunel, a kamoli svjetlo na njegovom kraju.
I kad/ako postaneš kolko tolko zrel, prepoznaš kad iz ljudi progovaraju frustracije, strah, bol ili nešt deseto i onda im možda malo i podilaziš, malo im se trudiš olakšati. Al nemaš vremena za to uvijek. Al ne osjećaš se uvijek jednako. Nekad te pere PMS, centrifuga te lomi tjedan dana. I tako, nekad se ne ponašaš baš lijepo, onako kako želiš, bez obzira na to da li druga strana to zaslužuje ili ne.
I da li se onda dobro djelo, lijepa gesta ili riječ poništavaju nekom ružnom riječju? Odlučila sam da ne. Ako si u stanju pogriješiti, onda budi čovjek pa se budi u stanju i ispričati.
I zagrli nekad nekog, iz čistog mira, ničim izazvan. To je tako jebeno dobar osjećaj! U kurcu si, znam, imaš deset kredita, sedam ovrha i djetetu za dvodnevnu ekskurziju treba dvjesto eura. Al dopusti si da budeš zagrljen i da te neko doživi na tih par trenutaka.
Reci nekome, bilo kome, da ti je nekad teško i ne možeš. Od deset vrata, jedna će se otvoriti. Ustraj. Ne daj se. Budi najbolji što možeš .
Nemoj se pretvorit u hrvatsku inačicu pabla escobara i hodat po pol ceste da bi izrazio svoj bunt. Neko će te zgazit, jebote.
- 12:50 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
