Desetak dana trajala su moja putovanja diljem Lijepe naše.
Počelo je u subotu odlaskom u Klanjec (Krapinsko-Zagorska).
Tamo su mi pokojni s mamine strane.
U nedjelju smo obišli Miroševac i Markovo Polje(Zagrebačka).
U četvrtak je na redu bila Virovitica, i Budakovac (Virovitičko-Podravska),
u subotu groblje u Oriovcu (Brodsko-Posavska),
a u nedjelju groblje u Pavlovcu (Požeško-Slavonska).
Uredno se sve obavilo.Zapalile se svijeće, izmolili Očenaši, za pokoj duša...
Posjetila se rodbina, i stari znanci.
Moje selo je ostalo isto. Skoro...
Da nema asfalta mislio bih da sam se vratio u prošlost.


Kuće su i dalje male, s obje strane širokog šora, sa kanilićima s obje strane...
Jedino čega nema su ljudi. Prošao sam selom uzduž mi poprijeko,
nisam sreo nikoga. Mladih znam da nema, a stari se stisli uz peći,
i čekaju kako je rekao Balašević, svoj red...
Tek na groblju dvije žene i jedan muškarac. Stari kaže da je to Jožica,
s njim je nekad svirao...


Naša stara kuća je ostala ista. Jedino nema više velikog dvorišta, brajde,
ni starog oraha. A nema ni štale. Trava je prekrila žutu zemlju tog malog
dijelića Podravine.

Šuteći vozimo se nazad, svaki u svojim mislima, i u dalekoj prošlosti,
kad stižemo opet do jezera koje je sad upola manje nego kako ga ja pamtim...
A kad tamo, stidljivo se pojavila dva ribiča.
Pecaju s obale, jer se više ne smije ni čamcima loviti.


Stari zahtjeva da stanemo, da vidi tko peca. Ne pozna ga. Kaže da je iz
Virovitice, i nije prije dolazio tu pecati. Drugi je iz susjednog mjesta, iz
Gradine...(Fizi ovo samo ti vidiš...odavde je legendarni Boško Buha..),
i dolazi stalno. kaže da se slabo lovi, jer nitko ne poribljava više jezero,
a ribiča je sve više...nije k'o nekad...
I tako još pod dojmom nekih prošlih vremena, zapisujem ova razmišljanja,
da ih ni sam ne zaboravim....
Pozdrav svima blogerima, i BISTRO vam budi....