Evo kuhinje. Gotova je. Konačno.
Samo ću vam ostaviti slike, a ja žurim srediti pribor.
Ima naznaka da bi sutra mogli završiti na ribičiji...


Na žalost ne mogu vam poslikati iz pravog kuta jer mi smeta ovaj stup.









Ostajte mi BISTRO...

Eto i mene konačno. Nakon deset dana mukotrpnog rada, zalivenih krvlju, znojem, i suzama,
a popraćenih pokojim jaukom i škrgutom zuba, došli smo do kraja poslova.
Ostvarili smo još jednu pobjedu. Savladana je i kuhinja. Ali idemo redom…
Četvrtak popodne…

Ovako je izgledala stara kuhinja, na samrti. Izmučena 23 godišnjim predanim radom, davala je sve od sebe, i nakon četiri preseljenja, dvaju poplava prouzročena pucanjem starih cijevi, i samo jednog korektivnog zahvata, odlazi u mirovinu ( već ima udomitelja).

Ostade pustoš. Za njom…
Ne gubeći ni ćasa bacamo se na rušenje šanka, razbijanja pločica, i štemanja za struju.
Dakle petak…

U subotu požbukavamo obadva zida i stavljamo na pod glazuru…

Nedjelja je dan za odmor, a i dobrodošla stanka da se malo posuše zidovi i pod…
U ponedjeljak se bacamo na zid, i lijepimo pločice. Na završetku dana isfugiramo…

U utorak su bile na redu podne pločice. Polijepljene, i zalivene cementnim mlijekom.
Navečer čišćenje i pranje…

Srijeda je bio dan za renoviranje instalacije vode, i odvoda. Trebalo je spustiti i dovode, i dograditi jednu slavinu za perilicu, te pomaknuti odvode dvadeset centimetra ulijevo.
Nakon toga se pristupilo krpanju tog zida, jer sutradan treba nalijepiti i na taj zid pločice.

U četvrtak smo dakle završili i taj zid. Opet navečer čišćenje, pranje, i tako to…

U petak završni radovi prije postavljanja nove kuhinje. Trebalo je ovaj stup nastaviti oblačiti u lamperiju, jer je nekad bio do pola uzidan u šank (siporex). Ali odozgo prema dole, što je jako teško, znaju svi koji su ikada radili lamperiju. Zatim pošarafili smo slavine, i pospajali svu struju. Namontirali utičnice, na zidove, a utikače na ugradbenu ploču, pećnicu, i napu.

U subotu je montirana nova kuhinja, ali kako je jedan element bio malo van gabarita, trebalo ga je malčice skratiti. To će biti napravljeno sutra, pa ću vam onda prezentirati kako to izgleda. A izgleda svjetski vidjet ćete. Sutra će majstor koji je i napravio kuhinju pozvati nekog fotografa, da mu slika kuhinju, jer je želi uvrstiti u svoj katalog, kao jednu od najljepših. Ono, nije da se hvalim ali….

Nisam bio u mogućnosti javljati vam se jer sam morao maknuti telefonski kabl, pa nisam imao ni adsl. Sad je to sve riješeno, i nastavljamo tamo gdje smo stali…
Dragi blogeri odoh Vas čitati…BISTRO???

Uh ovih zadnjih dana sam razvučen na sve strane…doslovno.
Potrajat će to još do kraja mjeseca, a onda valjda mir.
U petak idemo s rušenjem stare i gradnjom nove kuhinje.
Mnogi znaju što to znači i kaj me čeka.

Strgati sve pločice, srušiti zidani šank,
zaštemat za struju, napravit glazuru,
složit vodu i odvode, požbukat,
nakeljit zidne i podne pločice,
namontirat kuhinju, vratit sve u elemente…
Sve to stisnut u tjedan dana…bit će gusto…
Sve je izračunato u jedan dan, bez praznog hoda…

Ali zato kad bude sve gotovo, kad se završi, znam
tko će blistati od sreće i radosti. Jasno onaj
tko će najviše i boraviti i koristiti istu.
Moja Šnajderica. A ja ću ako ništa drugo dobiti
Pokoju pusu…

No dobro, znam pola vas je već zinulo da kaže,
Dobil buš ti Franc i više od toga, ali to nemojte
reći ni za živu glavu. Da ne ureknete…hehehe…
Eto za ovaj put toliko. Sve vas volim i pozdravljam.
Do slijedećeg puta…BISTRO vam bilo…

Od 1981 godine ja mijenjam aute k'o Ciganin konje…
Učio se i polagao na fići…

Usporedno s tim, jedan kućni prijatelj mojih roditelja
dozvoljava mi da s njegovim autom napravim koji đir
po naselju. Bio je to audi 60…

Potom u kompi sa starim kupujem i svoj prvi automobil.
Škodu 110R coupe

To je bio automobil, za kojim danas ne bi mnogi bacili pogled,
ali imao je on tada u to vrijeme, mnoga tehnološka
poboljšanja, i stvari koja mnogi nisu još godinama imali.
Na primjer, kožna sjedala, mjenjač od drveta, signalne i
upozoravajuće lampice sve na jednom mjestu, na upravljačkoj
ploči, potom radio sa kasetofonom, pojaseve za putnike na stražnjoj
klupi, dodatna stop-svjetla na stražnjoj polici, itd…
Potom kad je već i mlađi brat postao vozač, prodajemo škodu
i kupujemo asconu B.

Taj auto smo kupili u Njemačkoj, jer smo imali oslobođenje
carine , Mama je bila invalid (moždani udar joj je nepovratno
oduzeo cijelu stranu tijela i govor).
A ja sebi kupujem zvijer od auta, s tri cilindra, ali svaki posebno…
Kupujem Dijanu…

Nisam je dugo vozio, ali mi se dopala Francuska udobnost, i
mekani amortizeri, pa kupujem prvi veliki auto.
Bio je to Citroen GS break( karavan)

E taj je auto bio rupa bez dna. Vječito na servisu, vječito kod
mehaničara, kod električara, lakirera…
Uglavnom prisjela mi Francuska udobnost…i GS…
Prodajem ja njega sa deficitom od još jednog auta
(koliko sam se na plaćao majstorima), i kupujem prvi moderniji
automobil. Kupujem Ladu Samaru. Bila je to 1987 godina.

S njom sam obišao cijelu Hrvatsku, i sva moja ratišta
na Banovini. Kuća mi je postajala sve tjesnija kako su djeca
rasla, pa sam bio prisiljen malo proširiti kuću, te prodati Ladu.
Jedan period sam bio bez auta, ali potom naletjeh na super
priliku, i kupim Opel Rekord 1800. Bijeli.

Istina da me Brat zezao, i svaki put kad me vidio pozdravljao,
Eke Buraz…(Romski)…em velika em bijela limuzina.
Nakon 6 mjeseci, naletio mi kupac koji se zaljubio u taj auto,
i ja kod cjenjkanja vjerujte mi bez veze lupim dvostruku cijenu,
jer ga nisam mislio prodavati, i čovjek pristane.
Zatim kupujem Opel Asconu C. I na njoj izgubim sve što sam
zaradio prije.

Ljudi vjerovali ili ne ali dvije mašine sam promijenio,
i jednu generalku sam napravio, a nisam napravio ni dvije
tisuće kilometara. Užas…
Ljut, sa olupinom ispred kuće, pješačim okolo, i razmišljam
što učiniti…
Pa valjda Bog zna svoje namjere, i usliša moje molitve…
Odjednom dobih dionice, prodajem ih, napravim neke
zahvate na kući, i kupim opet Ladu Samaru…
Čak i iste boje kao i prvu…
Nju sam vozio do prije dvije godine, kad sam kupio
novi auto. Dacia Logan 1,4MPI

Sin je još godinu dana vozio Ladu, a onda smo je nakon
što je istekla registracija odvezli Tastu u Slavoniju.
On je još uvijek vozi bez problema…neregistriranu…
Ne znam zašto sam sve ovo napisao, ali mi je bilo
simpatično vidjeti svoj automobil i sjesti u njega nakon
godine dana. I voziti ga , i to toliko čudno, kao da nikad nije
bio moj. Dobra je ona stara izreka s magarca na konja lako,
s konja na magarca nikako…
Eto za danas toliko. Vremeplov vračam u sadašnjost…
Dragi moji …BISTRO vam bilo…

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow
Nema me već neko vrijeme na blogu.
Mislim nije da me nema, već sam rijetko…
Znam da neki to nisu ni zamijetili, ali tako je.
Nije da se vadim, kako nemam inspiracije,
kako sam pao u stvaralačku krizu ili slično,
ali nema me zbog sređivanja nekih
životno važnih stvari…

Dok ne posložim sve kotačiće i kockice života,
ne mogu obećati da ću biti aktivan na blogu.
Ujutro idem u Slavoniju po Punicu.
Vračam se u nedjelju, jer imam dogovoreno
Pecanje s Dadom…

Fizikalcu moram napomenuti da idem loviti Mrenu.
I to s crvima, i sa glistama…
Neka te to dragi moj prijatelju ne zbunjuje…

To ti je sve zbog naziva. Neke se stvari mogu
protumačiti na različite načine.
Tako neki gliste nazivaju gujama, a kod mene je guja,
zmija, zatim za moju Šnajdericu pjesak je i šoder,
i pijesak…gujavice, su slične glistama, ali nisu gliste
jer imaju neke dlačice pa su kao gusjenice s nožicama…
crvi nisu samo u mesu, ima ih i ispod kore drveta…i tako dalje…
Neke stvari su kao i kaput sa dva lica…

Danas vas kažnjavam, nema sisa…a-a,,,a sebi želim
da na vijestima Donald Rumsfel pokaže debljinu ljuski…hehehe…

Opet remont poslužitelja i smetnje u pisanjima bloga
najavljene za nočas i sutra...
već mi je stvarno tog ponašanja navrh glave...
Pozdrav svima i do slijedećeg puta BISTRO…

Neki dan me Gajo prozvao da napišem nešto, a kako nisam shvatio što, napisao sam ja to njemu u komentarima…
Ja sam shvatio da treba napisati pet stvari koje volim, odnosno
pet stvari koje ne volim…
Evo što sam napisao…



Rib@rnica: volim čevape
druženja,
kavu,
ribolov,
samog i jedinog sebe,
a ne volim
snijeg,
blato,
konjski drek na cesti,
podrapane hulahopke
i loše vino... (09.01.2007. 12:04)



No kako me je Bedasta curica uvalila, a kod nje i kod Kenguura ,i
Pjesma o jednoj mladosti sam vidio što se traži, evo pet stvari koje niste znali o meni…
1. Ne volim zelje (kupus) ni u kom obliku. Ni kiselo ni slatko ni ljuto, ni na salatu, a najmanje prisiljeno (sve kaj je prisiljeno ne valja).
2. Janjetinu volim više od odojka. Ma koliko to bilo čudno, ali istina je.
3. Imam dvoje djece, i nijedno više…nigdje…i volim ih najviše na svijetu, dobro volim i Šnajdericu ali samo zato kaj me izdržala 23 godine.
4. Strašno sam posesivna i samodopadna osoba u kartanju, i nitko ne voli sa mnom kartati, jer ja nikada, NIKADA ne igram da bih izgubio, već samo zato da pobijedim. Eto takav sam.
5. Kad ostanem sam kod kuće, u kasnim noćnim satima, padaju mi čudne misli na pamet, i znam onda pogledati i pokoji film strave i užasa.



Eto to bi bilo to. Nemojte me više siliti, na ovakve postove, jer ću u protivnom započeti drugačiji lanac u kojem čete VI morati pisati pet stvari o meni…a to će vam biti daleko teže…

Dragi moji blogovci BISTRO vam bilo…

A ja pozivam slijedećih pet…

1. Ceh
2. Fizikalac
3. Eurosmijeh
4. Nenek
5. Mafija

Odmah da kažem, nisam bio na ribolovu.
Razlog??? Glupost i nekorištenje onog sporednog organa
što ga mozgom zovu.
Jednostavno smo i ja i Kum zaboravili da je blagdan Tri Kralja
i da nisu otvorene trgovine. A naravno da se nismo dan prije opskrbili s
crvima i glistama. Sve se mora zadnji čas...

Nedjelju smo iskoristili za neke dogovore, i druženja.
Po pitanju nove kuhinje, i po pitanju mog angažmana u jednom poslu.
Ponedjeljak je bio dan za nova poznanstva.
Upoznao sam Vatrogasca, i
Atlantidu.
Popili smo kavu, ali sam nažalost imao jedan neodloživi posao.
Naime morao sam se vratiti kući po ostatak familije, i odvesti nas sve kod
Nečakinje, koja se vratila iz rodilišta sa malim Lovrom.

Sa ponosnim tatom , i djedovima je bio i red popiti koju za zdravlje
novog člana familije. To smo i učinili, i na kraju nisam ja vozio kući,
već mali. Bilo je sigurnije. Iako sam cijelim putem govorio, kako treba što
prije vratiti zakon o promilima, i starih dobrih 0,5...
Šnajderica se klela da ni tada ja nebi smio vozit, jer sam imao više od toga.
Čak je rekla nekoliko puta više. Jasno da joj nisam dao za pravo.
Zbog djece...

Danas mi je misao bila, da se treba baviti sportom,kad je god to moguče.
Nikakva opravdanja ne smiju omesti tu odluku.

Nakon svih slavlja, svih unešenih kalorija, i pića, a napose nikotina,
nakon dugotrajnih sjedenja, i iskrivljavanja kičme isključivo prema
zadnjem položaju, pračenih pokretom lakta, i prinašanja stakla usnama,
potrebno je malo poraditi na svom izgledu. Ali opet ne valja pretjerivati...

I da ne zaboravim, ništa manje nije bitno, ni posjet zubaru.
Provjerite zube, jer kažu da zdravlje uvelike ovisi o zubima.
I ljepota jasno...


Dragi moji BISTRO vam bilo...

E tako...
Premostili smo još jednu godinu.
Sve u svemu, kad se osvrnem, moram primjetiti još
neke stvari.A na to me podsjetila 2mama.

Naime idemo redom...prvo sam zaboravio reći da sam prestao pušiti
09.01. i za koji dan će biti godina...bravo ja...
Zatim sam na Jarunu upoznao Kljuna.Doš'o čovjek iz Osijeka upoznati
Zagrebačke blogere...i blogerice.
E pa upozn'o ih je.Jedino nisam siguran što mu je značilo ono kolutanje oćima kad smo ja i Gajo ulazili...
E onda tamo negdje u ožujku upoznah Dvojčicu. Došla ona s familijom tražit auto u moje Sesvete, i popili mi kavu...
Pa sam ja onda u svibnju bio na kavi u Požegi.

U lipnju sam otišao u Osijek upoznati tamošnje blogere.
I usput malo pecat, jer je bilo svjetsko ribolovno prvenstvo u Bilju na staroj Dravi.
Pa sam tako na svoju radost, i veliko zadovoljstvo upoznao Rajnu,
Goldy-a, Sitkea, i naravno bio je uvijek sveprisutni Kljun.
Navratio je između dviju utakmica, s tim da je drugu išao gledati u Njemačku, uživo...i taj isto nije nikad doma, a nije ribič...ccc...
Nekako u to vrijeme u velegrad nam dolazi Pjesma o jednoj mladosti.
Iz Umaga.Upoznamo se, popijemo kavu, i već za mjesec dana eto mene u Umagu na kavi u njenom omiljenom kafiću...

Potom DarkWolf povodom rođendana i godišnjice postanja organizira
još jedno blogersko okupljanje, na kojem upoznajem porodicu mamas&papas&Damjen, i Indianwoman.
U studenome povodom dana Sesveta okupismo se i u mom gradu, te upoznah Mladena,Xavadre,Cranberie(koju znam od malena),te Nightsabera. Polovicom istog mjeseca upoznah i Baća Ivu.
Popili smo jednu kavicu i malo popričali, ali zbog obaveza, nismo mogli duže,i tih tri sata koliko smo pričali prošlo je u trenu.

Neka se ne naljute Gajo, Koki, Plava zvjezdica,TLO,DarkWolf,Slatka žvakica,Bedaček,Divljakuša,Mafija,ddedda,i Đuro ali njih sam upoznao pretprošle godine...
Poanta današnjeg posta je zapravo kako sam ja sretan čovjek jer sam upoznao toliko dragih ljudi.Ako sam nekoga slučajno izostavio neka se ne ljuti, jer nije namjerno,ipak sam ja jedan stariji gospon, i valjda sam dobar još samo za neke stvari.
E pa ako ste pomislili na nešto što ima veze sa sisama, pogriješili ste.
Mislio sam na kuhanje. Jer kako drugačije protumačiti ovaj Kljunov poklon koji sam dobio nekoliko sati prije Nove godine, znamenitog naziva Karanac...

I još se nadam upoznati mnoge blogere,i popiti kavu s njima....
Toliko za ovaj put. Ujutro idem na ribolov, i nosim fotić sa sobom.
Dragi moji ...Bistro vam bilo...

Evo mene konačno na blogu.Nije me bilo od petka.
Razlog? Jednostavan. Obišao sam familiju u Slavoniji, Podravini, Zagorju, i
Sloveniji. Naime došla mi je sestrična iz Švicarske, a koja nije bila u Hrvatskoj već
10 godina. Ona i roditelji su našli tamo svoj život, i ostali.

Dakle ona je došla pa sam je vozio njenim autom diljem Lijepe naše,
a i šire. Pred veće, ili noću kad bi se vratili, nije bilo vremena za blog, i pisanja.
Danas je ona otišla, i od danas sam opet s vama. Moji blogeristi…
Koliko imam za čitati, koliko sam propustio, sad ću vidjeti jer idem redom…
Kako ste se proveli za doček? Gdje ste bili i tako dalje…ali prije ću krenuti od sebe…
Na staru sam godinu bio povremeno uz computer kod nećaka u Slavoniji,
pa sam i ostavio par slika i par komentara kod Ledene i njenog za tu prigodu
otvorenog partyblogera…

Ja sam dočekao ponoć kod kuće u čvrstom (možda i prečvrstom)
zagrljaju moje Šnajderice.
Klinci (koji to već dugo nisu) su bili, na dočecima svatko sa svojom ekipom.
Švicarka kod mog starog, a ja i Šnajderica solo…
No dobro bio je i Ben, ali to se ne broji…
On je jadan bio uznemiren tolikom pucnjavom i tolikim vatrometom.
Mislim da je ove godine bilo do sada najviše raketa ispaljeno u mom naselju.
Od kad ja pamtim. A pamtim dugo…hihihi…
Poslije ponoći otišli smo do mog starog koji je u istoj ulici, čestitali svima
koje smo susreli, popili po jednu i vratili se kući.

Taman mislili leći kad zvono na ulaznim vratima najavi još jednu burnu noć.
Došao je susjed sa ženom i malom kćerkom, čestitati novu.
Naravno oko četiri smo išli spavati. Sretni i zadovoljni…
Rezime (kod mene stalno neki rezime),ili suma-sumarum…
Lijepo je bilo. Dobro se jelo i pilo. Posjetila se sva rodbina, i nisam se udebljao.
Obično dobijem koju kilu od Božića do Tri kralja, a ovaj puta sam čak i kilu lakši…
Ako se po jutru poznaje dan, ova godina bi mogla biti dobra za mene po pitanju
skidanja kilograma.

Pogledali smo nekoliko filmova, popili dosta moga vina (onog sa brajde), i
tonu i pol kolača, koje je ispekla moja vrijedna Šnajderica…
Dragi moji toliko za početak ove Nove godine.
Želim vam još jednom sve ono čega ste si sami poželjeli, neka vam se

ostvare svi snovi…i…Bistro vam bilo…