Američki predsjednik George W. Bush rekao je kako mu je najbolji trenutak njegovog predsjedničkog mandata bio ulov 3,5 kilograma teškog pastrvskog grgeča.Tokom više od pet godina mandata Bush je proputovao najimpresivnije gradove svijeta, susreo se sa brojnim svjetskim vođama i slavnim osobama.

No, kada ga je novinar njemačkog lista Bild upitao za najbolji i najgori trenutak njegovog predsjedničkog mandata, Bush je na pitanje o najboljem trenutku dao taj iznenađujući odgovor, dok je odgovor o najgorem trenutku bio predvidljiviji. "Najstrašniji trenutak bio je 11.rujna 2001. godine", rekao je Bush te dodao da je trebalo vremena da se shvati sva dubina terorističkih napada na Sjedinjene Države:
Bush je priznao da mu nije bilo lako odabrati najbolji trenutak jer je imao mnogo sjajnih trenutaka, stoji u intervjuu koji je Bild objavio u nedjelju. "Rekao bih da je najbolji trenutak bio kada sam ulovio 3,5 kilograma teškog pastrvskog grgeča na mom jezeru", izjavio je Bush uz smijeh



"Pjesnici su čuđenje u svijetu" napisao je A. B. Šimić, a po mnogima, ribolovci su još veće.
Zašto je to tako i zašto ribolov nije "normalan" kao npr. nogomet. Ako napravimo bitnu podjelu između ribolovca i neribolovca i poslušamo argumente ovih drugih, onda ćemo doći do zaključka da su ribolovci dosadni ljudi koji se bave još dosadnijim hobijem,



jer tko bi lud cijeli dan buljio u vodu i smrzavao se na nekih "minus beskonačno", a rezultat je nekakva bijedna ribica, prehlada i normalno, gubitak novca i vremena.



Sad poslušajmo prvu stranu, tj. ribolovce koji su, kad opravdavaju svoj hobi, u prvom redu rekreativci, a tek onda lovci na plijen. Dakle, najbitnija im je priroda, boravak na svježem zraku, druženje, pa čak i čuvanje okoliša, a tek onda ulov, tj. kvaliteta ulova. Ali, ne vjerujte im jer to nije istina. Ulov je na prvom mjestu, a sve ostalo dolazi poslije, eventualno. Tragično je to što ribe ima sve manje i manje, a samim tim sve više i više neuspješnih ribičkih dana. Kad im nešto u ribolovu ne polazi za rukom, tada se ribolovci slikovito izražavaju, sočno psuju ribu i na neki se način "intimno" vezuju za riblju vrstu. Ponekad, ako ne i često, u toj im čudnoj simbiozi protekne i cijeli ribolovački dan. Uvečer dolaze kući umorni, gladni, jadni, pokisli i što je najvažnije praznih ruku.



Ali, nema problema. Osušiti se mogu pokraj peći, utjehu dobiti od ukućana, a umjesto ribe, u tavicu mogu staviti svoj argument o druženju s prirodom i začiniti je s već spomenutom ekologijom. I to je to. Život ide dalje i svi su sretni i zadovoljni. Ali šalu na stranu. Mnogim bi ribolovcima život bez tog lijepog hobija bio nepotpun, prazan čak. Nema toga što bi im ga moglo nadomjestiti i uvijek jedva čekaju da se ponovno sastanu s prirodom i suoče s ribom. To je tako i tako mora biti. Vjerujte mi... jer i ja sam ribič.



BISTRO VAM BILO