::ribafish - čovjek krnje jetre::

utorak, 20.01.2015.

Zašto ću tražiti da postanem počasni građanin Slavonskog Broda...

U Brodu se svakoga siječnja održava turnir u curlingu.
Nazvali su ga "Trofej kutija čvaraka", jer smo upravo to Ogi, Puf i ja dobili za nagradu kad smo ga pred sedam godina osvojili.
A dijeli se i danas, bez prekida...

Igralo se dijagonalno, bilo nas je desetak, i staza je bila izorana kao stadion FK Nižerazrednog Vratnika, ali smo doslovno umirali od smijeha dok nas je šačica navijača zezala s galerije, a kako su nas domaćini i prije i poslije toga počastili – ne moram ni spominjati...

Sedam godina kasnije, osam ekipa i oko pedesetak polu i aktivnih curlaša došlo je u suncem okupan Brod na Klasije i polako krenulo zagrijavajuće gurati kamenje po friško napravljenom ledu.
Kapetan brodskih curlaša BK Legije, izvjesni gospodin Soja, inače moj nenadoknadivi reprezentativni (i doslovno i preneseno) cimer s europskog prvenstva u Turskoj, nadgledao je debljinu i temperaturu terena, Džoni je grijao kobase, Martina je skakutala i dovršavala sve poslove, Marin hendlao gradonačelnike i svitu, Ines se hvalila dečkom, Medo pijuckala...
Svi su bili tu, i sve je funkcioniralo kak Bog zapoveda.

A onda smo izašli na led i dobili juniore Čunjaša 8:1 (obzirom koliko piju, mi smo za njih bebe), ali onda su se niotkud stvorili Buketa, Vora, i sva brodska homebrewing ekipa pojačana gostima iz Požege i Bosne i otvorila svojih devet vrsta piva + naše, Pufovo, odnosno Čunjaško (mi smo jedini curling klub na svijetu koji ima svoje pivo).
Kutija čvaraka se s godinama profilirala i kao sastanak brodskih pivara, pošto pola legije kuha svoje divote.
Kako me lijepo podsjetio Hrvoje, Pop je donio American Pale Ale, Zvonimir je imao neki pils, dečki iz Požege su imali Porter i Amber, Buki je imao Božićno, Stane iz Orašja Stout i American Pale Ale, dečki iz "Sve Za Pivo" su imali Porter. Dakle, armagedon...

Najbolje se sjećam Christmass Alea, iako sam probao sve, a onda je došla utakmica s Medicinarima.
Mićo, kapetan, je član hrvatske repke s kojom je bio sjajan 17. u Europi, i zgazio nas bez imalo milosti 8:0.

Onda smo počeli pit, našla se i rakija od 40% ili stara 40 godina, dobra enivej (hvala care, zaboravih ti ime), i neka slanina i češnjak koji su mi vratili njuh, vid, vjeru, osjet i želju, pa sam lupio šakom o stol i rekao Pufu, Kolaru i Petri, dakle Čudnovatom Čunjašu Veterani – idemo po pobjedu!

Pivica se hladila na mantineli – šanku, ali protiv nas je igrao legendarni Ogi s tri mlade Zagrebašice.
Domaći teren, desetljeće iskustva, sjajno držanje našeg vrsnog reprezentativca, i eto ti 5:2 za njih nakon pet endova.
A igra se šest.
I maksimalno se može osvojiti 4 u jednoj igri.
Dakle, šanse ko da se žak sam od sebe okrene u onoj stolici...

Kucamo se pivom koja dolazi kad podviknemo nekom od nevjerojatnih dvjestotinjak navijača, pivopija, rođaka...
I igramo najbolji end cijelog turnira.
Petra je stavila kamen u house.
Oni ne.
Ja sam ga tutnuo di treba.
Oni za dlaku fulali.
Kolar ga je stavio savršeno.
Ali ga je Ogi metnuo u sredinu, dakle, ako ga se ne makne – bod za njih.

Puf, naš kapetan, vozač, Krist i mecena je duboko uzdahnuo, napravio poznati potez stjuardese amaterke kao i prije svakog bacanja, odgurnuo se i...
...i savršeno izbio Ogijev kamen, dok je njegov ostao upravo na tom mjestu.
Pobjeda - četiri boda i ukupno 6:5 za nas!

Svi urlaju, vesele se, Marin za mikrofonom zasjenio Mladena Delića nakon Radanovića, čestitke, skakanje, pivo i zasjedanje sudaca koji zaključuju da Ogi i Žohari (CK Zagreb) imaju više endova od nas, i prema tome idu u finale.
Pružamo ruke zadovoljni broncom, navijamo u finalu za sve, jer danas je pobijedio samo curling, Ogi i djevojke dobivaju mješovitu ekipu CK Visa i CK Legije, i zajedno s CK Crolingom i drugom ekipom Čunjaša na kraju svi jedni drugima čestitamo na igrama i želimo što bolju pripremu za prvenstvo Hrvatske u ožujku i travnju u Budimpešti.
Hrvatska još nema curling dvoranu, igralište u Brodu je provizorno, ali dok je ovakvih ljudi i atmosfere – nema straha.

Pozdravljamo se s homebrewerima i nastavljamo putešestvije u Kući piva divnih zidova i bogatog izbora piva, naravno i lokalnog Bošnjaka, pa pijuckamo kod Tomija u podrumu, duboke isprike kobasama, i uz pjesmu u kombiju na povratku nekako dolazimo kući nakon 18-satnog izleta iz snova.

Vidljivo pripit sam Soji bio zapovijedio da Brod MORA imati dva turnira, makar dva dana za redom, zahvaljujem ovom prilikom organizatorima i drugim dragim ljudima na fotografijama, i počinjem s odbrojavanjem do jubilarne međunarodne osme Kutije čvaraka. Gregor je obećao svratiti iz Slovenije, neka vidi što je tulum.
Ponovilo se.

Svi zainteresirani za ovaj Olimpijski sport neka se nacrtaju svake nedjelje u 22.00 na klizalištu zagrebačkog Velesajma – led nije pravi, ali je atmosfera na visini! Mi Čunjaši, ove godine smo prvaci!

Evo i službenih podataka:

Slavonski Brod, 17. siječnja 2015.
SEDMI TROFEJ „KUTIJA ČVARAKA“
Pobjedom sastava Curling cluba Zagreb koji je nastupio pod imenom „Gombači“, protiv ekipe sastavljene od igrača Curling kluba Vis i Curling cluba Legija, rezultatom 4:3, završeno je 7. Otvoreno prvenstvo Slavonskog Broda u curlingu.

Slavonskobrodski curlingaši ponovno su, uz promoviranje tog zimskog olimpijskog sporta, slavonskim specijalitetima počastili natjecatelje, ali i publiku.

Ovogodišnji Trofej „Kutija čvaraka“ okupio je osam ekipa, veliki broj gledatelja te, što je još jedna karakteristika natjecanja na Gradskom klizalištu na Klasijama, čak deset „homebrewera“ (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine), koji su na kušanje ponudili svoja domaća piva.

Poredak:
1. CC Zagreb – Gombači
2. CK Vis + CK Legija
3. CK Čudnovati čunjaš 1 – veterani
4. CK Croling
5. Medicinski fakultet Zagreb 1
6. CK Čudnovati čunjaš 2
7. CK Čudnovati čunjaš 3
8. Medicinski fakultet Zagreb 3

Pobjednička ekipa CC Zagreb: Antonia Maričević, Lucija Fabijanić, Iva Roso, Ognjen Golubić
Finalisti, CK Vis + CC Legija: Alberto Skendrović, Mladen Domazetović, Hrvoje Tolić, Bruno Samardžić, Ante Baus, Ines Mišanec.

Oznake: curling, SPORT, čunjaš, Ribafish, Zagreb, brod, čvarci, rakija, pivo

ponedjeljak, 19.01.2015.

Ribafishov ultimativni test zagrebačkih ćevapa u somunu (broj 44. i 45.)

Ribafishov ultimativni test zagrebačkih ćevapa u somunu (broj 44. i 45.)

Život je prekratak da bismo jeli loš fast food, i u tu svrhu redakcija punkufera tumara svijetom, kako biste vi jeli samo najbolje. U potrazi za najboljim ćevapima u somunu grada Zagreba i okolice, ocijenili smo još dva mjesta!

44: Pečenjara Plac
Dolac 2

Cijena: 33 kune
Ćevapi oblik: Deset majušnih komada
Ćevapi okus: Mesan, ali nedotjeran
Luk količina, okus: Bez pretjerivanja
Lepinja: Između pergamenta i kaogume

Pečenjara plac smjestila se odmah do najbolje buregdžinice u gradu, na platou ispod Dolca. I dok prostor u kojem je bio Rubelj grill polako truli i umire od neiznajmljivanja, Plac je krenuo dosta agresivno s Facebook kampanjom, koja me osobno privukla kad je već na tako dobroj lokaciji. Pokušao sam iznenaditi sebe blasfemijom u vidu prevare piva vinom, i pijuckao sasvim solidni crni Pilato. Brzo je stiglo, konobar uljudan, terasica zanimljiva, glazba ništa posebno, i onda iznenađenje. Siroti ćevapčići su se poput goluždravih ptića skutrili u krilo velike lepinje, koja je gore bila pretanka, a dolje taman. Čak i fino žilava. Malenost je problematična, ali isto tako je i okus. Svaka čast za nedostatak masti, loja, soje i sode, dakle, čisto meso, ali nit mirisa, nit okusa. Super struktura, ali fali mesa u mesu. Kako su tek počeli, pripisat ćemo ovo prvim mačićima, i nadamo se da uskoro svi jedemo u Placu na Dolcu.

Ocjena: 6,5


45. Bistro Accubo
Odranska zavrtnica 5

Cijena: 30 kuna
Ćevapi oblik: Deset solidnjara
Ćevapi okus: Mesan, ali nedotjeran
Luk količina, okus: Sasvim solidno
Lepinja: Debelo, puno, korektno

Vozeći se stotinama metara uz carstvo gospodina Fiolića, jednog od onih koji su se naglo obogatili i netragom nestali kad je premijer završio u pržunu, došli smo i do kuće koja nosi ime Accubo i miriše na meso. Koje nisam nikako uspio zapamtiti, ali čemu služe računi! Sve u drvu, prostrano i lijepo, nije dugo trebalo da dođu i ćevapi, a bogami ni pomfrit. Ispričavam se, bio sam jako gladan. Pomfrit je bio za čistu devetku, slan, hrskav, ne previše mastan, poput mekovog, ali s dušom. Luka i kajmaka (8 kn) koliko treba, lepinja čista klasika, a ni ćevapima se nema što pretjerano prigovoriti. Solidnoj ocjeni veliki plus daje mogućnost naručivanja Gričke vještice (18 kn), meni trenutno jednom od omiljenih domaćih piva. Prekrasno upakirana jačina u mekoću okusa gričke divno je oplahnula ne previše ljute ćevose. Uglavnom, fenomenalna kombinacija

Ocjena: 7,5

Oznake: ćevapi, somun, Zagreb, Ribafish

srijeda, 14.01.2015.

Moja Domovina, 12 godina nakon Japana...

Pred dvanaest i pol godina sam povukao najhrabriji potez u životu. Zadužio se, digao čekove, skupio 600 dolara i otišao na mjesec dana na svjetsko prvenstvo u nogometu u Japan i Koreju. Išli smo avionom, sreli luđake koji su došli Transsibirskom, pjevali i svirali po trgovima, ne družili se s bogatunima koji su Sevki trpali dolare u grudnjak i razbacivali se pršutom... Jeli smo konzerve, snalazili se za pive, spavali pod mostovima, u podzemnima, na plažama.

Knjaz je snimao, mi kao da smo bili svjesni da nam je ovo avantura života. Tumarali smo Niigatom, Ibarakijem, Yokohamom, Kyotom, Tokijom, i općenito, tih stotinjak luđaka se uvijek kasnije, kad god se srelo, nasmijalo onako od srca i izgrlilo do boli, jer smo se zarazili adrenalinom, veseljem i avanturom.

U Japanu je bio i Brane, autor skoka u pijesak umjesto u Ocean, zbog kojeg je do kraja prvenstva imao pečat na čelu, glasan i nasmijan, uvijek spreman za pivu kad god bi se kasnije sreli, od Osijeka do Andore, ili tko zna gdje više. Brane je bio jedan od tih stotinjak luđaka koje ti je uvijek bilo drago sresti bilo gdje na svijetu, jer znaš da je dobar, i da ćete uvijek imati o čemu srat, makar o onom golu Mikija Rapajića, kad je ovaj u biti slučajnim udarcem matirao Bufona, a mi zagrljeni skoro upali u teren od nevjerojatnoće...

Brane je bio i u Brazilu sa Sašom, ja zbog nekih prioriteta nisam, i žao mi je ko psu, jer nismo zajedno proslavili pobjedu, neriješeno ili poraz. Mi smo išli putovati i uživati, ako se i izgubi, sutra je novi dan, nova tekma, novi ciklus, novo putovanje. Ali Brane je u ponedjeljak izgubio utakmicu. Utakmicu protiv, nogometnim rječnikom, malog, ali uvijek neugodnog raka.


Neću psovati, jer nema smisla, neću ići na sprovod jer sam kukavica, ali ću otići na prvu utakmicu, zavuć se u kut i isplakat se pošteno. Kurac. Već sad i psujem i plačem...

I onda ću popiti jedno pivo, i zapjevati Moju Domovinu za one dane u Japanu. Brane, svoje si obavio ovdje, putovao, veselio se, uživao. Vidimo se gore jednog dana, a ti nam osiguraj tribinu iza talijanskog gola. Počivao u miru.



P.S. Ima li netko Knjazov Navijački dnevnik da ga ubacim ovdje. Nekako je to kao kruna... Thx

Oznake: Ribafish, japan, nogomet

ponedjeljak, 12.01.2015.

Bowling on the river – kako ove godine nisam osvojio turnir

Dobro, nisam ga osvojio ni prošle. Ni ikad. Jer bowling je sjajan sport za zezanciju, i pijuckanje, i teambuilding, i puno smijanja... Ali za osvojiti turnir – treba jako, jako puno vježbati.

No, kako mi i ovako i onako nije ni na kraj pameti bilo da ću osvojiti Novogodišnji turnir BK Nomad, čiji sam i ponosni član, trudio sam se da zabavim i sebe, a i prisutne bowlingaše, kojih je na stazama i oko njih u tri dana turnira bilo sveukupno pedesetak. Pa sam pijucnuo dva Paulanera, obukao kilt, i krenuo se zabavljat. Inače, turnir je kao otprilike ovako...

Dok je bowling bio jedino na Glavnom kolodvoru, visio sam tamo svaki četvrtak, i uživao u opuštenoj atmosferi i pokojoj pivici. Onda je vlasnik umjesto bowlingane stavio butik, pa smo igrali u Sloveniji, pa sam nakon Grmoščice i Purgera potpisao za Nomad, i kad su konačno napravili pet bowlingana u Zagrebu – opet je sve spalo na jednu, BK 300 kod CC Onea...

A kako je to daleko za pit, sad igram nezapaženu ulogu u BK Nomad jer ne treniram, i nisam talentiran, ali su ljudi sjajni i uvijek padne pivkan kad završimo s rušenjem. Ali tijekom igranja – nema alkohola. Ni traperica. Jer je to sport, a ne Big Lebowski. I kako sam ja ipak samo Ribafish, a ne Jesus Quintana, tako i dalje ponosno rušim prosječno 150 čunjeva, i imam status sedmog igrača ekipe i 36-og u prvenstvu, što je sve super dok smo mi drugi na tablici, ponajviše zahvaljujući Alfi i Omezi turnira i kluba - Saši Petkoviću.

No, kad dođe turnir, e onda je sve dozvoljeno. Pa sprdam ekipu i sebe, i krećem s igrom. Izvukoh Juru Novoselca, mladog, jakog, puno boljeg, ali i nedovoljno zagrijanog. Digao sam se iz mrtvih i dobio ga 7:6 u novim pravilima, takozvanim penalima, gdje se gledao samo bolji prvi hitac. Objasnim uz pivu. U osmini finala naletio sam na Juku Cikojevića, veterana iz BK Telekom, koji igra isto ravno kao i ja, i koji je imao upalu mišića. Sve se potrefilo da izgubim kao beba 7:2 i nastavim navijati za svoje Nomade.

No, redom su gubili i Alan, i Marko, na kraju i Tomo u polufinalu, pa je šačica od tridesetak bowlingaša i navijača gledala dvoboj Marka Špiljara Špica (onaj koji ručetinom ruši ekrane iznad staze, i koji je pred tri dana kao treći Hrvat srušio svih 300 čunjeva u jednoj igri), i Damira Brnića Brne, čovjeka s najjačom i najluđom rotacijom Europe. Gusto, zabavno, veselo, i Brna osvaja za dlaku.

Osim turnira, osvojio je i tjedan dana na moru, Špic je dobio kuglu, ja rakiju na tomboli, i sad jedva čekam nastavak prvenstva. Kad nema curlinga u Hrvatskoj, dobar je i bowling, dapače, bowling je divotica! Ako želite naučiti više, prijavite se u

Školu bowlinga BK Nomad


Saša


Brna

A za igru u pivkana se uvijek možemo dogovoriti! Ajd pivili!

Oznake: Bowling, nomad, Ribafish

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv