::ribafish - čovjek krnje jetre::

petak, 13.02.2015.

Čudnovati Čunjaši donijeli led za curling u Hrvatsku!!!

Zagreb uskoro očekuje mjesec dana natjecateljskog leda za curling. Dok ne saznamo više detalja, pročitajte pismo idejnog začetnika Nevena Pufnika nama Čunjašima, hrvatskim curlašima i svima onima koji će se tek zaljubiti u ovaj sport!

Dragi moji Čunjašice i Čunjaši!

Dugo, predugo sam čekao trenutak da napišem ovaj mail. Prepun emocija, adrenalina, nisam cijelu noć spavao, vrtio se u krevetu i smišljao kako da vam priopćim ovu radosnu vijest. Napravio sam skicu kao da ću vam napisati roman, a ne kratku obavijest da ćemo za dva tjedna imati svoj vlastiti, naš, čunjaški led! I vjerojatno bi trebalo, da podsjetimo stare članove i osnivače, a i sve vas nove koji ste se posljednju godinu pridružili Čunjašima, da je klub osnovan 2004. kao četvrti curling klub u Hrvatskoj, da smo na prvo prvenstvo Hrvatske otišli 11.3.2006. nakon svega tri ili četiri treninga na ledu zagrebačkog velesajma, da smo mislili da je curling led zamrznuta oranica koja izgleda kao zaleđeni Balaton iza naših leđa na slici koja je nastala tog ranog jutra kad smo putovali u Budimpeštu da bi klubovima Zagrebu i Visu osigurali legalitet prvenstva koje mora imati bar tri ekipe, da smo bili predodređeni za treće mjesto i broncu, a da smo, vidi čuda, na sveopće iznenađenje svih, osvojili svoje prvo srebro! Da smo imali svoje navijače i žestoku podršku s tribina, da smo popili puno, puno piva tog vikenda i da smo se vratili u Zagreb unatoč nevremenu i olujnom vjetru koji je rušio stabla na cestu i pokušao nam prepriječiti put kući, u naš grad gdje smo radosni, ponosni, punih srca nosili srebro ali i tugu zbog toga sto u Hrvatskoj nema leda za curling i znajući da ćemo na novu priliku za uživanje na ledu morati čekati do novog prvenstva koje će se opet za godinu dana održati na ledu u Budimpešti.

Valjda smo već tada osjetili da će nam se curling uvući pod kožu, postati dio naših života, ali ne na način da ga shvatimo preozbiljno, nego kao sport koji je nastao tamo negdje na zaleđenim škotskim jezerima iz potrebe ljudi da se druže a usput i malo natječu. Taj iskonski duh curlinga, to druženje, ta iskrena želja za igrom u kojoj nije važno pobijediti već igrati i upoznavati nove ljude, popiti s njima pivo ili bilo što drugo, pojesti, uživati život, to je onaj pravi duh Čunjaša. Zbog takvog hedonističkog pristupa curlingu bili smo proglašavani divljacima, pijancima, nedovoljno ozbiljnima, nesportašima. Neki nas i danas smatraju takvima. A varaju se. Naravno da smo i mi u početku sanjali o olimpijskim igrama, svjetskim prvenstvima, o svojoj curling dvorani, a sanjamo i danas. U tom smislu nismo drugačiji od svih onih koji se u svijetu bave curlingom. Ali za razliku od nekih, kojima skidamo kapu što su pokrenuli curling pokret u Hrvatskoj, što su pokušavali napraviti led i dvoranu u Hrvatskoj, uložili svoje vrijeme i svoju ozbiljnost, mi svoje snove ostvarujemo! Kad sam 2012. otišao na svoj prvi curling seminar, gdje su mi rekli da sve što radim na ledu radim krivo, da moram promijeniti tehniku bacanja, da moram naučiti taktiku, da moram ovo, da moram ono i kad sam upoznao neke izvanredne ljude, vrhunske curlingaše i instruktore kojima nije bilo ispod časti i problem raditi individualno sa mnom da bi me naučili da ću savladavanjem prave tehnike još više uživati u curlingu, onda sam im u znak zahvalnosti rekao da ću napraviti led u Hrvatskoj i da će oni biti prvi koji će doći u Zagreb podučavati nove i mlađe generacije.

U tom trenu to je bilo malo neozbiljno obećanje, ali ponovio sam ga šest mjeseci kasnije u Pragu dobivši podršku i od nekih čelnika svjetske curling federacije. I da ne duljim previše, radilo se na tome, kalkuliralo, tražio prostor, ali nikako nije bilo prave prilike i lokacije da se to realizira. Tako su me već i protekle godine pitali neki, što je s time.. ispao sam čovjek koji kako bi rekli za pčelu.. puno zuji, malo meda daje. Ali valjda je trebalo proteći neko vrijeme, trebala se desiti veljača prošle godine kada su čunjaši okupili novu generaciju, kada smo eksplodirali u broju članova, kada smo organizirali prvo prvenstvo kluba, kada se pojavio jedan novi entuzijazam. I reći ću i to, kada sam čudom izbjegao smrt u prometnoj nesreći krajem lipnja prošle godine i samo dva nakon toga, još pod stresom i u šoku, sudionicima seminara za pravljenje leda u Füssenu rekao da me neka providnost spasila valjda s jednim jedinim ciljem da napravim prvi pravi curling led u Hrvatskoj ! A i meni je postalo teško uvoditi nove ljude u curling, držeći predavanje i onda ih izvodeći na led, govoreći, to nije pravi curling led, zamislite si da imate linije, da imate haus, zamislite da je dugačko 45 metara, da se kamen idealno kreće po pravom ledu.. sve to nema smisla i potpuno sam razumio ljude koji su došli, probali i otišli. Kao i one koji ne dolaze na treninge jer ne vide smisla u tome. A ima smisla. Jer to što postojite razlog je zašto sam toliko zapeo da napravimo taj led. I namjerno kažem, da napravimo. Ne da ja napravim nego da ga MI napravimo. Sve ovo nema smisla bez VAS, bez onih novih koji će doći na taj led i na koje računamo.

Ne radim ovo zbog sebe i isto tako želim da znate da ovo ne bi mogao napraviti bez VAS. Kao ni bez slovenaca koji su zdušno prihvatili ideju i uključuju se u projekt kao da je njihov vlastiti. Spremni su dati svoje vrijeme, opremu, znanje. A sve to za koje pivo koje će popiti s nama.

Zato i vas pozivam da se u ovom, reći ću patetično, povijesnom trenutku, aktivno uključite u projekt "Dva mjeseca curlinga u Zagrebu". Uključite se u okviru svojih mogućnosti i raspoloživog slobodnog vremena. Za taj rad nećete biti plaćeni, ili bolje reći nećete biti plaćeni u novcu, jer je financijska konstrukcija prokleto nategnuta i oštrica bankrota nam visi nad vratom. Dobit ćete slobodne sate na ledu, dobit ćete opremu ako ostane nešto novca, ali dobit ćete i nešto puno više što se novcem ne može platiti. A što to, najbolje da otkrijete sami. Nisam demagog koji kaže da novac u životu nije važan. Je, jer bez njega ne bi bilo ni ovog leda koji ćemo napraviti. Ali kako sam već proživio dosta godina mogu vam reći, da kad se osvrnem unatrag, malo analiziram svoj život, mogu zaključiti da je puno novca prošlo kroz moje ruke, moje račune, ali da me to zapravo ni malo ne uzbuđuje. Ono što nakon svega ostaje, su ljudi, druženja, događaji, trenuci koji ostaju u sjećanju. Od toga se živi! To tjera da stalno idete dalje i naprijed. Ja se nadam da ćete i vi to osjetiti, bez obzira kolika je razlika u godinama među nama i koliko ste možda u nekim fazama života kad vas muče i zaokupljaju neke druge stvari. Ali uvjeren sam da ćete se kad tad sjetiti ovih mojih riječi i priznati mi da sam bio u pravu :)

Ipak se ovo pretvorilo u mali roman! Isprika što sam bio dug, što sam počeo pisati svoju knjigu, koju ću očito morati napisati jednom. Ali vremena nema. Treba zaboraviti priče o svim medaljama, svim turnirima, Europskom prvenstvu u Erzerumu, intoniranje himne za treće mjesto u Brašovu...... Vremena je malo i puno je posla pred nama da bi sredinom veljače službeno otvorili naš čunjaški led. Nadam se da ćete se uključiti, voljom, znanjem, vremenom a ponajviše srcem, i da ćete mi zapljeskati kad ću, kao što je slučaj htio da one davne 2006. budem lead u ekipi i bacim prvi kamen na prvom prvenstvu Hrvatske u Budimpešti, tog dana. baciti prvi službeni kamen na zagrebačkom ledu... koji ću onda prepustiti vama....


....ili je možda sve trebalo biti ovako suhoparno... i kratko...


Obavještavam vas da uskoro počinje:

Projekt "Dva mjeseca curlinga u Zagrebu"
Prostor: Podrumsko parkiralište Arene Zagreb
Organizator: Curling klub Čudnovati Čunjaš - Zagreb
Sponzor: Kelonio d.o.o. - Zagreb
U utorak, 10.2. počinje stvaranje prvog curling leda u Hrvatskoj. Napravit ćemo dvije staze.

Za desetak dana biti će službeno otvorenje i nakon toga ćemo 60 dana imati svoj led.
Ako projekt uspije, nastavljamo u jesen, s ledom za cijelu sezonu.
Svi zainteresirani neka se jave na mail, kako bi ih volonterski uključili u projekt.
Broj telefona za kontakt je 091 36 98 379.

Mi Čunjaši!!!

Oznake: Ribafish, curling, čunjaš

četvrtak, 05.02.2015.

Kako nisam shvatio knjigu '50 nijansi sive'

Nakon što je ona još odjevena svršila na sisanje bradavice, on se svukao i uz klesano tijelo isukao i pripadajući mu impozantan hektorast penis.

Nakon obostranog orgazma koji je uslijedio ni nepunu minutu nakon te, inače njene prve penetracije u životu, ona je blažena zaspala, a on gol otišao na mjesečinu svirati klavir na terasi svoga dvorca. Ali to nije sve!

Ona je inače 21-godišnja nevina Amerikanka, on 26-godišnji milijarder i predsjednik tvrtke do koje je netom došao svojim trudom sasvim legalno i pošteno. A usput je i dobrotvor. I koristi kondome, čak i kada skida jumf, pa i u kadi.

No, problem nastaje jer nju pak vrijeđa što joj je on nakon što ju je dovezao doma svojim helikopterom, na drugom dejtu poklonio novi crveni Audi…

Koji crni penis!?!

Sav unezvjeren zaklopio sam knjigu na stotoj stranici i ostao blejati u ormar ne pomičući pogled. Što je ovo!? Krv nije voda – počeci? Ono iz sredine Glorije? Laso roman!? Čekaj, pa je li stvarno moguće da se ovo prodalo u pedeset milijuna primjeraka i još nestaje po stotinjak tisuća dnevno u cijelome svijetu? Pa rađe ću ispišat kamenac nego ovo pročitat do kraja, hiljadu mu retorti, pa i Petar Pan je realniji od ove nadnaravne bajketine.

Odlazim na zahod i primjećujem poluerektivno stanje svog najboljeg prijatelja, očigledno probuđenog tijekom čitanja zadnjeg poglavlja. Čovječe, pa takve gluposti nisam čitao od onih dana kad sam mijenjao Zagore za Erotike, pa kad sam zapamtio sve fotke krenuo probati čitati i jezive erotske priče. Ali, što jes, jes, scena je baš hercih. Bit će da je autorica, potpuno anonimna engleska domaćica E. L. James vjerojatno sama napisala prvih (bezseksnih) osamdeset strana, otišla zamijesiti tijesto za orahnjaču, a onda je za komp sjeo suprug i napisao stvarno kvalitetno štivo za napaliti se. I tu su žene, one tete od 30-50 godina koje su totalno popušile '50 nijansi', u biti zagrizle za knjigu i pretvorile je u mit… One nikada ne bi kupile ili pročitale čisto erotsko štivo u kojem se počinje ševiti već na kraju prve stranice, nego im to isto moraš fino upakirati, poput skupog bombona u tri sloja.

Tako autorica prvih 80 stranica plete bajku s prebogatim Apolonom kraljevskih manira, koji je usto i najbolji svjetski ljubavnik. Pa kad si već preživjela 80 stranica, a onda ćeš i pročitati scenu seksa, ujebote kakvu scena seksa. Kao da vidim neku gospođu kojoj djeca trčkaraju po stanu, a ona se crveni iza knjige i točkastom Podravka ili Faks Helizim pregačom briše zamagljene naočale! Poput svake dokone kućanice, skidam juhu s vatre, promiješam pečenje i vraćam se knjizi. Ono, možda ima još koja scena karačine, ovo između je vjerojatno razmišljanje glavne junakinje kako da se ševi, a da joj ne uđe…

Ali, vraga… Apolonije joj nudi ugovor po kojem mu ona mora biti podanica/sluškinja/pokorna/Isaura i potpisati da je frajer može mlatiti, mučiti i vješati poput pršuta na buri. Pa sad ona ne bi, ali buraz, milijuni dolara, kuća na ladanju, limuzine, helikopteri... Moš mislit kako bi glavna junakinja razmišljala o potpisu ugovora da je frajer profesor zemljopisa, knjigovođa ili kotlokrpa, makar i Scarlattija svirao u sumrak… Ali, ona razmišlja, iako ju batinjanje i 'Ličko rukovanje' uopće ne pale. Možda zato što je u svoju dvadeset i drugu ušla nevina, dakle još jedan prilog pepeljugastom scenariju.

I sad počinje biti zanimljivo. Ona bi i ne bi. Godi joj pažnja, ne godi joj mlaćenje po guzi. Najviše ju nervira što ne smije lajat okolo o ugovoru i sadomazo perverzijama od kojih se sastoji, jer je i to jedna od točaka ugovora. Zamislite kad se nakon skidanja jumfa u dvadesetidrugoj s tipom bogatijim od Keruma, Sanadera i Todorića skupa vratite cimerici u stan i o tome ne smijete pričati… Bajka, totalna bajka, u kojoj bi se ona sve više normalno fukala i vodila ga na romantične komedije i čajanku s frendicama, a on bi je tretirao kao vratinu za pohanje… Da, bolesno, ali zarazno, ne znaš za koga bi navijao – za nju da progleda i shvati da nije u šoldima sve, ili za njega da se sruši s helikopterom i pogine u mukama - mlati si mater, idijote! A onda dođe i do te scene koju vam naravno neću ispričati, patite se sami s 486 stranica, luzeri…

Nisam bio zadovoljan kad sam pročitao zadnju stranicu. Dapače, bio sam ljut. Sori, realist… Ovo je prvi dio trilogije, sada slijede nastavci sage o savršeno uspješnome mužjaku koji boluje od toga da mora imati kontrolu te bistre ali zaljubive klinkice koja je svjesna da niti jedan poljubac, a kamoli seks nakon ovoga neće biti niti približan onome nastranog Christiana Greya. Bem ti sapuničastu epohu u kojoj živimo…

Od pedeset milijuna ljudi koji su pročitali '50 nijansi sive', mislim da smo suprug spisateljice, urednik izdanja i ja jedina tri penisoida koji su izdržali do kraja. Ipak, muškarci bi trebali baciti oko na ovaj bestseler iz tri razloga. Sjećate se one dobre stare da žena jedno misli, drugo govori, a treće radi? E, pa ovdje je taj mit kojeg se žene gnušaju, dobio jednu novu dimenziju. Naime, sve što bljedoputa, vampirasta (kako očekivano) Anastasia Steele izgovori, odmah je popraćeno njenim mislima, i otisnuto u italiku. Dakle, stvarno, rijetko se ono što izgovore poklapa s onime što žene uistinu misle. Druga je korisna informacija način pristupa Christiana Greyja djevojci koju želi osvojiti. Horny but sensitive, elegantno i elokventno - ali u glavu. Jes da je lako biti džentlmen kad imaš na računu milijardu dolara (i još redovito šalješ gladnima u Africi, jer si i sam bio u sirotištu, ljigavoooo!), ali vrlo lijepo opisano. Treći sam razlog već naveo, vrlo zgodne scene seksa, toliko drukčije od PornHuba, Tube8, i sličnih bezpredigriranih sajtova zabavnog sadržaja za dokone domaćine…

Mrzim mainstreem, ali želim biti obaviješten, pa je tako pala i '50 nijansi sive', šteta što nisam usamljena kućanica koja sanja o savršenom princu, jer bi mi ova moderna Pepeljuga/Pocahontas/Emperatriz totalno uljepšala duge usamljene jesenje večeri. I podsjetila s kakvim sam kretenima bila i mogla biti… Dakle, bacite oko, neobavezno, ali bacite.

Eto, a sad nastavljam čitati ranog Kokoruša, to je književnost, a ne ovo! Ajd pivili. Vidimo se na premijeri filma, to se ne propušta!

30.09.2012. Net.hr

Oznake: Ribafish, 50 shades, grey, 50 nijansi, knjiga, film

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv