Dnevnik Drčnog Domaćina 1 - Posteljina
Sve počne još u mašini. Ono kad ti poplun popapa svu ostalu robu, pa onda sa stotinjak upitnika nad glavom vadiš ručnike i majice iz mokre mu utrobe. Nakon toga ti plahte i poplun veličinom i širinom podlo zauzmu sve raspoložive štrikove na par dana, a kako u svom rokerskom brlogu ne dužim peglu, svježe osušenu posteljinu stavljam drito na krevetac kako se ne bi dodatno zgužvala mojim nemuštim slaganjem. Postoji li tečaj za slaganje posteljine, ili to onim tetama u čistionici rade strojevi?
Mama me kupala nedjeljom za vrijeme dnevnika. Ne do faksa, samo do drugog osnovne. I dok bi ja svježe propran grickao jabuke na šnite i sa starim gledao dramske serije od Otpisanih do Povratka Otpisanih, mama bi promijenila posteljinu. Tada bih u svježoj pidžami legao na štirkanu, kao snijeg bijelu plahtu. Mrzio sam to spavanje s nedjelje na ponedjeljak jer me uvijek nešto grebalo od te svježine. Loš deterdžent? Jeftine plahte? Čista razmaženost? Jedinac na zrnu praška? Nikad nisam saznao. Ali kao da sam na kartonu ležao…
Pa sam tako u pubertetu rekao mami da ću od sada posteljinu mijenjati sam i to uspješno činio svaki drugi tjedan. I dalje me smetalo, ali barem rjeđe. I činio sam to ofrlje i preko volje jer mi se nikad nije dalo saginjati i uvlačiti plahtu pod madrac. A onda je došla JNA i bacanje kreveta na kocku. Za sve sretnike koji su izbjegli prisilnih 365 dana po pripizdinama bivše države, samo da znaju da je mlad vojnik kad bi došao na dril morao u dvije minute spremiti krevet napravljen od tri platnene kocke, plahte, druge plahte, deke, jastučnice i jastuka - od nule do savršenstva. I ako kovanica bačena s visine od jednog metra nije odskočila sa zategnute plahte, postupak se ponavljao. Više puta. Dok nadrkani desetar nije imao pametnijeg posla. Da, klasično iživljavanje starijih nad mlađim generacijama nakon kojeg je potvrđena moja vječita mržnja prema slaganju ikakvih kreveta.
Stvari sam prepustio mami dok mamu nisu stisnula leđa i ona otišla svojoj mami na more, a ja bahato od ušteđevine kupio krevet bez ikakvih utora sa strana za lomljenje zanoktica te megamadrac dva puta dva metra i plahte na gumicu, odlučivši se jednom zauvijek osloboditi posteljinskog problema! Naravno da sam i zadnju kintu ostavio u dućanu i nemilo se iznenadio kad su sve tri preskupe plahte bile 180x180, šlifer 220x240, a poplun 200x180. Zašto bi muško gledalo na takve sitnice? Kako me povišice nekako čudno zaobilaze, i kako uvijek imam barem 17 bitnijih stvari od kupovanja posteljine, a kako sam bodulski škrt i ništa se ne baca, tako svaki drugi tjedan imam mini-slet u svojoj spavaćoj sobi.
Krevet je s dvije strane oslonjen o zid pa moram leći na isti kako bih skinuo najudaljeniji kut plahte. Ne ide na trzaj, džaba mi škola pecanja. Kad krenem otkopčavati poplun, iako pri oblačenju uvijek ostavim dva gumba otkopčana (ne da mi se do kraja, nije to seks), kada ih skidam - pronađem sve zakopčane!? Pa sve traje duže. Da, dobri stari Murphy… Prljavo na podu, luftanje i lupkanje madraca i jastuka, odmor, stavljanje novog. Čista plahta je stara drolja koja se uvijek izmakne s jednog kuta kad natežeš onaj zadnji, pa se opet moraš rasprostrijeti po krevetu kao žaba pred obrok. Sljedeći je problem - kako ugurati šlifer u djevičanski stisnuti poplun dok ti Junior nemilosrdno skače po istom jer je nanjušio da nešto radiš. A ti si sretan jer si ga maknuo s kompjutera i Wii-ja, pa nek se dijete veseli. Onda se mlatimo jastucima, gađamo zagubljenim pidžamama i umotamo u poplun-roladu, sve dok zajapuren ne ogladni ili ode nazad na komp. Damn, sve ispočetka…
Uglavnom sam s godinama shvatio trik za punjenje popluna šliferom, o divnih li hrvatskih izraza… Fora je da ljevicom primiš gornji desni vrh šlifera i onda desankom s obje strane navlačiš poplun dok ne dođeš do kraja i tamo napipaš pravi kut. Onda brzo promijeniš ruku i nadaš se da nešto nisi fulao te uvučeš i drugi dio, primiš oba kraja, rastegneš i protreseš. Svaki treći put uspije! Mašina mi inače svaki put otme jedan gumb i nakon zakapčanja mi se uvijek ili jastuk ili šlifer onako podmuklo krezubo kese, a meni se ne da šivati, jer znam da će drugi put ionako otpast neki drugi. Kad broj rupa postane ekvivalent broju zuba Thompsonove publike, onda se suču rukavi, ali pritom pazim da Junior spava ili nije u blizini. I muškarci plaču...
A danas, danas me više ne smeta toliko kad legnem u friško. Toliko sam umoran za zakrmim sekundu prije diranja jastuka. Mislim da sam ipak mrvicu odrastao…
Uploaded with ImageShack.us
U Sičicama na domaćem pivu kod majstora Bošnjaka, u ruke mi je došla etiketa s mostarskim mostom i po pola Vuka napisanim imenom Oldbridž ale. Okus, aroma, miris, sve je bilo sjajno, a najviše od svega - priča. Pa da počnemo, kako je sve krenulo, napišem Arssu na fejs, a on će meni iz Amerike:
Uploaded with ImageShack.us
Jednostavno, kvaliteta pive koja se komercijalno pravi na području bivše Juge je katastrofa. U većini gradova to je jedini izbor. I tamo gdje ima importa u pitanju je uglavnom komercijalno Evropsko smeće koje nije puno bolje od domaćeg nam smeća. Jedini izlaz, sada svima očigledan, je bio da se stvari uzmu u svoje ruke. Našli smo najbolji ječam u Njemačkoj, hmelj u Sloveniji, kvas je američki i za kraj - dobra stara mostarska voda. Dodaj tome puno ljubavi i želje za uspjehom i krajnji rezultat je prekrasni nektar zvani Oldbridz Ale! Prvo kuhanje je bilo početkom Juna, a prva promocija sredinom Augusta 2012.
Tko je uopće kuha, navodno ti i tvoj brat? Jel se ideja rodila u Mostaru, ili gdje? Kako ste naučili kuhati pivo?
Ja sam u Americi počeo kuhat pivo prije par godina s kolegom koji je imao malo prijašnjeg iskustva. Poslje drugog kuhanja jasno mi je bilo da 5 galona (18 litara) po kuhanju nije dosta, te smo udružili financije i uzeli profesionalnu opremu za praviti uzorke i razvoj recepata. Kapacitet 30 galona (114 l) http://www.blichmannengineering.com/brew_stand/brewstand_modular.html. S dobrom opremom je i kvaliteta piva postala daleko bolja od kupovne tako da sam odlučio promjeniti karijeru! Planiram otvoriti pivnicu u Oaklandu, a ideja za Mostar je bila očigledna jer stvarno ne volim lagere ni pilsnere.
Bio sam u Mostaru tri mjeseca prošlo ljeto i pokrenuo proizvodnju. Već nekoliko ljudi u Mostaru sad zna napraviti pivo da valja, a momentalno su najviše uključeni moj otac Omer i brat Edo. Omer je naučio zanat ovdje u Americi dok je bio u posjeti.
Blichmann Brewstand
www.blichmannengineering.com
Blichmann Engineering, engineering the finest Brew Pots, Fermentors and Accessories. Brew with a Champion! Located in Lafayette Indiana, 47909
Ja sam im naravno uvjek na raspolaganju putem Skypea, i stalno sastavljam nove recepte po uzoru na lokalne Američke pivare. Tu sam na izvoru informacija i često sam u kontaktu s lokalnim pivarima.
Istina, većina ljudi nema pojma da su Amerikanci broj jedan u svijetu mikropivovara... Kako naše ljude ne zanima puno što ćeš otvoriti pivnicu u Americi, nego ti samo iskreno zavidimo, koji su sve načini da se u Hercegovini popije dobro pivo.
Uploaded with ImageShack.us
Kakva je uopće situacija na vašem tržištu, kakva među kućnim pivarima?
Nisam ekspert ali kolko znam, komercijalno dobro pivo pravi samo Oldbridz. Većina u pivo stavlja kukuruz i ostale gluposti da bi uštedili na sirovinama. Kod nas toga nema. Kupujemo najkvalitetnije sastojke i pravimo pivo vrhunske svjetske kvalitete. Što se tiče lokalnih kućnih pivara, situacija je puno bolja nego što sam pretpostavljao. u BiH imamo nekoliko vrlo dobrih pivara i polako naša komuna raste. S tim u vezi planiramo napraviti nekoliko video zapisa koji će objasniti do najmanjih detalja kako pravimo naše pivo. Planiramo također otvoriti trgovinu za sastojke i opremu, tako da se nadam da će nas u budućnosti biti još više.
Uploaded with ImageShack.us
Planirajte vi rađe neki mini festival s pokojim janjetom kao u Slavonskome brodu! Možemo li dobiti kakve kontakte za narudžbu/posjetu, sugestije... Gdje se vidite za pet godina?
Ja dolazim kući u septembru pa bi svakako mogli organizirati kakav veći skup u to vrijeme. Janjetina je u Bosni, naravno, neizbježna, a do tada ćemo imati još par vrsta piva. Za sada pravimo samo pale, red and smoked brown ale. Uskoro cemo praviti i imperial stout, nekoliko portera i najjači - black ale. Takozvani un-fucking-real, po uzoru na El Camino Un-Real - http://www.ratebeer.com/beer/21st-amendment--firestone-walker--stone-el-camino-unreal-black-ale/119723/
Za pet godina se nadam da cemo imat jednu pivnicu u Mostaru, jednu u Sarajevu, u Tuzli i po svoj prilici na još par mjesta u BiH. Do tada ćemo imati i sour beer, barrel aged strong ales, itd... Ideja je da se pivo pravi i prodaje lokalno, kako bi se uštedjelo na prijevozu i smanjio ekološki impact te da bi se zaposlilo više ljudi. Također nam je plan da od potrošenog ječma pravimo kolačiće za pse, power-bars za sportaše te raznorazne krekere i slično. Narudžbe je najlakše prosljediti ovdje na FB. Malo je problem poslati preko granice veće količine, ali jednu gajbu bi trebali moći poslati autobusom. U procesu su pregovori s lokalnim vozačem! Točnu adresu ću, zbog selidbe, staviti na fejs za koji dan. Ja sam inače Arslan (Arss) Mesihović, a u igri su buraz Edo i, naravno, The brewer - tata Omer.
Uploaded with ImageShack.us
Još bih dodao da su svi recepti u potpunosti javni i postavljeni su na naš FB page, a uskoro će biti i na oldbridz.com. Nemamo nikakovih tajni i svim zainteresovanima nudimo besplatan trening. U budućnosti se nadamo otvarati nove i u potpunosti nezavisne podružnice. Što će reć, vrlo rado ćemo pomoć motivisanim osobama da otvore pivnicu u svome gradu bez ikakvih novčanih dužnosti prema nama. Jedini uslov da se koristi naše ime je da se održi kvaliteta proizvodnje. Takozvani komunistički "franchise"!
Kako je naš najjači pivski kušač, legenda DPP-a, Ognjan Šolaja nedavno proslavio jubilej sa pettisućitim testiranim pivom (5.000!),
Uploaded with ImageShack.us
bila mi je čast s njim i još desetak članova Društva Prijatelja Piva, neki dan u Češkoj Besedi popiti po dva Oldbridža od svake vrste.
Detalje možete potražiti na njegovom Ratebeer profilu, a iako se nismo složili u detaljima, neki opći zaključak je sljedeći.
Riječ je nesumnjivo o jako finim pivima, svijetlo je mirisno, nježno, meko, ali Ogiju mrvicu nedorečeno. Crveno ima 6,66% alkohola (sic!), ali je dotični malo previše izražen, što nije smetalo članu Dompi da se zaljubi u njega.
Za kraj, tamno je pobralo sve lovorike i odnijelo većinu glasova, domaći dimljeni zloćko, nježnija varijanta u društvu iznimno popularne Schlenkerle.
Ukratko, ponovit će se, a vi željni novih izazova, odma na fejs i kontaktirajte vjerojatno najbolju BiH mini-pivovaru!
Mile voli nisko – moja prva i zadnja o izborima
U vruću ljetnu noć sedmoga kolovoza 1970. svijet je u rađaonici Petrove bolnice ugledala moja smežurana njuška. Kasnije sam saznao da je te večeri Toma Bebić prvi put otpjevao Neveru, i da ću po svemu sudeći kosti ostaviti negdje na moru, no bitno je da je sljedećeg dana, na putu od rodilišta do mog sivozelenog kvarta krenulo moje djetinjstvo, kojeg sam provodio uglavnom po parkićima na potezu između Tomislavca, Trga Republike do Ribnjaka i Lenjinca. Ljeta su bila rezervirana za Korčulu, ostale tri četvrtine u rodnom gradu, nazovimo ga ovom prilikom Cleveland – da ne bi bilo tužakanja. Nismo imali viksu, sve rjeđe bi odlazili baki u Križevce, pa sam s prvom neplastičnom loptom koju sam dobio u ruke i bio uljudno potjeran vani na igru – postao pravi mali Clevelanđanin.
Doma se govorilo književno, tada se još cijenilo učitelje, pa sam samo na ulici pričao blago purgerski, dok sam doma bio pristojniji. Polako sam sve više cijenio škvadru, nove livade, parkove, igrališta, a opet se veselio svojoj zgradi i maminom grizu s Kraš expressom… Od tromog klinca postao sam kilavi tinejdžer i uporno dalje istraživao kvartove trenirajući odbojku i pingić. I neuspješno pratio potencijalke do njihovih zgrada i kuća, te se polako navukao na cugu. Netom prije odlaska u vojsku upoznao sam srž današnje škvadre i počeo lutati po Vukomercima, Žitnjacima i općenito svim dijelovima grada u kojima je pilo bilo jeftinije nego u centru, a to se nastavilo i poslije vojske. A tada se krenulo u potpuno osvajanje, komadi, nova ekipa s faksa, parkovi i bambusi, tulumi i kasna pješačenja iz svih smjerova, spuštanje s Jabukovca… Uskoro sam znao cijeli Cleveland, nije bilo kvarta u kojem se nije tulumarilo, čak je i Medvednica pokorena raznim terenima s Geografima. Tada me počelo ozbiljnije smetati kad netko tko nije iz Clevelanda neartikulirano i iz čiste zlobe pljuje po njemu. Uvijek sam bio apolitičan, ali znao sam da su hadezeovci čiste lopine i tiho glasao za opoziciju, sa svakim novim izborom, nažalost, sve zreliji i sve manje uvjeren da se išta može promijeniti nabolje. Nada je zatinjala s pobjedom esdepeovaca, ali se nije promijenilo baš ništa. Nikad si neću oprostiti što sam na maturalcu odabrao plavušu a ne crnku, kao i što sam na izborima za gradonačelnika te godine zaokružio esdepeovca samo da ne pobijedi hadezeovac. Da nije dobio te izbore, ne bih ni dan danas znao da se zove John Doe, ali ih je eto – dobio. I tada počinje nova era Clevelanda. Šarmantan, inteligentan i sposoban Hercegovac od partijskog je sitnog činovnika zasjeo na drugu po jačini fotelju u ovoj prekrasnoj banani od države, i nakon par beskičmenjaka i lopina na istoj funkciji, naslućivale su se konačno nekakve promjene. I dogodile su se. I John prelazi u urbanu legendu, ne pada, odolijeva svim napadima, Uskocima, Remetincima… Pa je i ova moja kolumna sazidana na tračevima, pričama, slušanjima. Johna sam vidio jednom, kad je izvodio početni udarac utakmice Američkog nogometa pa mu je cipela vrijedna koju tisuću eura otpizdila na drugi kraj terena. Zapuhnuo me neki hladan zrak kad je prošao kraj mene, ali nikad nisam pričao s njim…
Vrlo brzo se nakon pobjede ovo mudro zlo okružilo moćnim pametnim ljudima iz sjene, i počelo stvarati betonsku bazu za godine pred njima. Slizan s povlaštenom elitom koju drži u šaci nevjerojatnim ustupcima i zatvorenim ustima, istovremeno savršeno krotko i lukavo podilazi najbrojnijem glasačkom tijelu kojem se da izlaziti na izbore – sirotinji. I tako, kroz godine ovaj lokalni šerif koji se izdignuo do statusa mini Tita vješto barata masom, savršenim tajmingom tumarajući prije izbora po nabrzaka sklepanim WC-ima, stajalištima, svježe loše asfaltiranim cestama, nefunkcionalnim igralištima, prewskupim parkinzima, ukradenim parkirnim mjestima… Novac se nekako pere, njega gaze svi odreda, ali on ne tone. Nikad, ni nakon bijega s mjesta prekršaja, ni nakon sređivanja otkaza tom poštenom policajcu, ni nakon kopanja nosa pred milijunskim auditorijem, ni nakon jezivih pogrešaka u bilo kojem jeziku na kojem se obrati, ke, kaj, vot… Ne, on je heroj sirotinje jer ih podraga po glavi na placu, prošeta pored gradilišta onako sav ulašten i skup, stavi ruku u šaht, ili primi zubima grudu, obeća radna mjesta, tvornice, čokolade… I raja popuši, i opet mu da glas, a novac svih nas debila koji pošteno plaćamo račune završi u nečijim tuđim džepovima. Nešto što košta milijun kuna grad na natječaju kupi za dva, a poslovi se podijele rodijacima i, opa, milja u džep. I onda mi srednjoslojni, koji još nismo sirotinja, a uskoro ćemo biti, gledamo kao imbecili u dvostruke i trostruke račune za vodu, struju, plin, tramvajske karte, parking i tko zna što sve ne, svjesni kako do grla tonemo u septičku jamu koju smo sami izglasali. I ne bunimo se, nego samo jamramo i kenjuckamo, i tu i tamo se ovako obrecnemo, ali zbog dugova, alimentacija i još samo par godina do zadnje rate kredita – nikad ne izlazimo na ulice i na glasanje.
Prizemno je tvrditi da John ne može voljeti Cleveland kao ja, koji sam ga upoznavao i upijao desetljećima, i upoznavat ću ga istraživačkim dječjim očima do smrti. Pa kako ga i ne bi volio, donio mu je milijune kuna koje je uzalud utrošio za pokušaj uguravanja na čelo države. Džaba. I glupo je reći da nikoga nije usrećio, niti baš ništa napravio za građane. Ali toliko je tu mutnih, sumnjivih, niskih radnji, dokazanih i snimljenih, da pošten čovjek ne zaključi kako će za dvadeset godina u našoj maloj Ruandi biti 2% prebogatih mafijaša, sve sa zgradama, rančevima i privatnim otocima, te gomila bijedne bagre na rubu gladi koja će kad tad poput zombija krenuti očajna jesti srca i pluća gadova koji su je do toga doveli. Doe tada vjerojatno neće biti među živima, ili će uživati s desetak crnkinja na Karibima, skupa s Berlusconijima i Rumketima, i brdom sličnih uništavača ljudi, gradova i država.
I zato bi trebalo dati šansu nekom drugom, poštenijem i ne toliko luđački željnog moći i novca, nekome tko će ovaj grad voljeti zato jer voli i njegove ljude, starosjedioce i doseljenike, sve koji žele u njemu živjeti i truditi se da im bude dom. A onda pogledaš što ti se nudi od protukandidata, shvatiš da je bolje bilo da nisi pogledao… U nedjelju ćete svi izaći na plac, u šetnju, na planinu, more. Na glasanje će izaći 45% ljudi, 55% neće, jer zna da smo narod kukavica koji voli da ga se gazi, a oni onako pametno, iz prikrajka jamraju, šapću i mrze susjeda s većim jabukama. Tračat ćete na sve skupljim kavicama marketinške cice Angeline Jolie, Ligu prvaka, komentirat prolaznike i uvaliti se prešutno u govna za još četiri godine, gledati kako rastu cijene komunalija, broj paukova i kontrolora, i sve manje uživati u životu i raditi vikendima i noćima…
Kad sam odrastao osamdesetih, Cleveland je imao parkove, igrališta, sretne ljude koji su imali slobodno vrijeme, hobije i život. Danas će Denver ponovo dobiti Busha, Cleveland Johna Doea, Ruanđani će dokazati da su mediokriteti puni jala i mržnje, dobit ćemo na vlast ljude sa sela koji na silu žele voditi gradove. Cleveland će ponovo dobiti populističkog diktatora koji će zaduživanjem i dalje kupovati prividni socijalni mir, onih koje štiti i onih koji ništa ne shvaćaju. Pa eto, gradonačelniče, uvijek ću glasati protiv tebe i nikad mi nećeš uspjeti ogaditi moj rodni grad, koliko god ti i tvoj služni aparat to pokušavali. I radi stvari poput Bundeka, a ne poput fontana, dovrši bolnicu, stadion i smetlište za što nam otimaš lovu, a ono što si sačuvao za svoje stare dane – podijeli onima kojima treba. Pa da te pamte po nečemu dobrom, a ne po krađi, nekulturi i prijevari. I ne zaboravi da srednji sloj još uvijek postoji, prevaren, slagan i ponižen, ali s dobrim pamćenjem, pa i mi zaslužujemo da nas ostaviš na životu. Ako imaš savjesti. Ugodno ti vladanje ovcama i pokojom drčnom vidrom…
P.S. Na listi sam Piratske stranke. Ako glasate za nas, obećavam da ću izvještavati pošteno iz Gradske skupštine i boriti se za svoj grad. Ajd prošećite, ljubi vas Riba…
Intervju s Backom, zagrebačkim kraljem maketa
Najveća kompjuterizirana maketa željeznica u Hrvatskoj nalazi se u strogom centru grada!
Apsolutno ništa ne odaje da se u prizemlju dvorišne zgrade u Gundulićevoj ulici broj 4, krije golema zmijurina tračnica, žica, dasaka, kompozicija i maketa željeznica.
Tek skromno isprintan komad papira na vratima, nakon duže potrage, ukazuje nam da smo na pravom mjestu, Meki, Medini i Međugorju svakog hobista koji se jednom u životu zakačio za vlakiće.
Jer te to više ne pušta, objasnio nam je u razgovoru vlasnik i idejni začetnik vjerojatno najveće, i definitivno prve kompjuterizirane makete u Hrvatskoj ovakve veličine, Antun Urbić – Backo.
U ugodnom razgovoru uz mali milijun vlakića svih boja, vrsta i fela, budi se dijete u meni i neka luđačka želja da se tu zabijem i ne mičem danima
Gospodine Backo, upoznajte nas s nekim osnovama ove Boe-Konstruktor, moramo priznati da je stvarno impresivna!
Pa sama maketa nažalost još nije dovršena.
Iskreno ne znam koliko smo metara drveta ispilili za poglogu, ali trenutno je u pogonu oko 650 metara tračnica i barem deset kilometara žica.
Nadam se da će kad sve bude gotovo biti okuglih kilometar tračnica.
Otkuda ljubav za ovakav hobi? Sjećate li se točno trenutka kada je puštena prva para?
Mislim da je to bilo 1958., kada sam imao pet godina.
Otac je donio prvu maketu željeznica s dvije skretnice koju je sastavio sam i nikada mi nije dao da se igram. Smio sam samo gledati, i bilo mi je grozno, ali danas ga shvaćam.
Vi naravno dopuštate svojim sinovima danas da slažu...
...apsolutno ne. Neka gledaju. Nema diranja i točka! Taj tatin vlakić je išao u jedan jedini mali krug, ali je ljubav ostala zauvijek.
Maketiranje se pretvorilo u hobi 1965. kad smo išli u Klagenfurt na servis našeg Rovera, pa kad su mi roditelji vidjeli nosić zalijepljen na izlog trgovine u kojoj je bilo maketa – kupili su mi je na dar.
Sa sedamnaest sam opet u Klagenfurtu kupio svoju prvu maketu od vlastite ušteđevine (dobro, sitniš koji bi pospremio kad sam se vraćao iz dućana u koji su me poslali starci), a kasnije kad sam se oženio i napravio kuću, najveću sobu s najljepšim pogledom namijenio sam – željeznici.
Sva sreća da imam predivnu suprugu koja je uvijek bila uz mene i pustila me da se igram.
Iako su se oba moja sina morala stisnuti u nešto manjoj sobi, danas su sjajni momci...
Kako ste se iz tog manjeg prostora na vašem tavanu ipak odlučili preseliti u ovaj današnji?
Pa, nije bilo lako, ali toliko sam nadograđivao maketu, a bogami i sebe u širinu, tako da je postajalo sve tjesnije u toj sobi.
Paralelno sam dobio ovaj prostor od 75 metara kvadratnih i odlučio da krenem ispočetka, ali da sad bude dovoljno mjesta i za mene, ali i za sve znatiželjnike koje zanima ovakva vrsta trošenja slobodnog vremena. Osim toga, moja stara maketa 480 x 210 cm (koja je rastavljena poslužila kao temelj ovoj novoj – pruga, kuća, kolodvor, vozni park), bila je analogna, a na tri trafostanice s tri strujna kruga moglo je voziti samo pet željeznica.
S digitalnim mogućnostima taj broj je umnogostručen, pa bi osam sati dnevno paralelno istovremeno moglo voziti 10-16 kompozicija. Kad bude gotova, nadamo se dogodine, trebala bi zauzimati 55 kvadrata, ići tri metra u visinu i imati 260 skretnica.
Ovo se ne može napraviti sam?
Naravno, više je ljudi u igri. Marin Brekoc, Domagoj Terzić i ja smo tu od 9-17 svakoga dana, elektroniku nam, kad stigne, sređuje Željko Matočec.
Sve ljude koji su uključeni, kao i sve informacije o projektu možete potražiti na našoj stranici www.backo.hr. Osim toga sam već šest godina u Klubu željezničkih modelara Zagreb (sastanci su svaki utorak od 19 sati u Ilici 35 b, potražite nas na webu ), kao i u klubu zagrebačkih Merklinaša (svaki zadnji utorak u mjesecu).
Merklinaši su ime dobili po vrsti vlakića, nešto kao Kalodont i Radenska, jednostavno se vremenom upije naziv. Tamo popričam s istomišljenicima, saznam što ima novo u svijetu, a dogovorimo se i za posjete tvornicama i shopping u Njemačkoj.
Maketarenje željeznica je prekrasan, dugotrajan i skup hobi i traje dugo, godinama, pa i cijeli život.
Teško se skinuti s njega, iako je cijena nove lokomotive 350 eura (naravno da svaka ima svoje ime, tako je recimo ova iz Nizozemske – Marco Van Basten), a putničkog vagona 40...
Postoji burza u Grazu i Klagenfurtu, kao i ebay kupnja, ali ja ipak preferiram originale.
Nekako je ljepše to sam vaditi iz celofana. Uglavnom, ako nemate puno novca, puno prostora i suprugu s nevjerojatno puno razumijevanja – maketarenje baš i nije hobi za vas.
I zato puno hvala mojoj najdražoj na strpljenju, a sada, ako me razumijete, moramo nastaviti sa slaganjem!
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sitne vaginarije:
Privatni mail:
ribafish@gmail.com
Ribafishov najopširniji hrvatski test ćevapa u somunu
Ljudi koje cijenim:
ZDENKOV KULTURNI KOMBI - Kum 1, bez njega ne bi bilo ni mamurluka, izleta, Levellersa, Modre Špilje...
SVIJET U BOCI - Kum 2, moj uzor, svjetlo na početku tunela, pivopija, erudit, laki centar i uholaža
SISAJED- Lud čoek. Da je više takvih, ne bi Hateveja bilo
KAZZO MORTALE- Ponekad još luđi čovjek. Riznica pornografije, zlatan dečko
ČAČINAČKI ALKOSI - To je navijač, a ne ja. A i obećo je čvarke. A, bogami, i poslo je čvarke. I to čvarke koji su više špek nego čvarci
YELLENA – Mudro zbori
ANALNA CARICA- Oralna kontesa, Vaginalna vojvotkinja, Barunica Međice, Pazušna vikarica... Ma božanstvo!
AMBER - Kraljica dizajna!
JAZZIE - Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive
RUDARKA - Kratko, jasno i u vugla
APARATCZYK - Legenda, ljudina, kralj!
DIVLJA SKUŠA - Voli ćevape
ORGANIZAM - Luda ko šlapa
PKLAT - Čovjek otišao na posudbu u centralnu Kinu, jede paradajz sa šećerom, ima tuš iznad čučavca, svaki dan prolazi pokraj kuraba u vunenim štramplama, i tak...
SONJECKA - Moja strip b(l)oginja!
AMY DAMON - Kupila me tekstom o birokraciji!
PARLIAMENT - Uf, kako lijepo izvuče rečenicu
KAKO JE POČEO (S)RAT U MOM POTOKU - Totalno pitak i zanimljiv početak jednog sjajnog romana
MUFASA - Lud
RUTVICA - Ko da sebe čitam...
KEKS UND SMRAD - Dobro...
SAROUKH - Čovjek putuje tamo gdje bi i ja htio...
KULTPUBLISHER - Sam pokrenuo magazin i živi od toga što ga uređuje! Kapa dolje!
PAJO PAKŠU - Vinkulja do Szekesfehervara! Paju za Bana! Živijooo!!!
UMORNI KONJ - Roker!
LEZI LEBE DA TE... - Doktor is back. Čovjek koji što god da napiše ima glavu i rep!
BEERLOVER - Jes da je mlad, ali zna, hoće i može. Popit. Recenzije piva a la carte!
MAXTURBATOR - Turbopervertit!!!
ZRINSKO PISMO - Zna se ko je u Kulturu išo!!!
PERO PANONSKI - Mladić koji obećava
POKOJNI TOZA - Poznati kantautor lakih nota
FRKACHU - Moj osobni bowling trener
TAJPVRAJTER - Pivopija i pisac
GURWOMAN - Recenzira pive, putuje i kuha po svojim receptima. Ideal!
DIDA 99 - Klopica, cugica, putovanja, koncerti... Hedonist
ATHENA AIR - Iako je zrak iznad Atene - smog, ova koka je dokaz da su Riječanke najbolje cure u Rvata!
NEMETZ - Istomišljenik, placeni ubojica (s placa)!!!
STRIPTIIIIIZ - Liftboy odlijepio i crta stripove!
MOSOR - eto, tako ja vidim posljedice pozara na Kornatima. Sjajan tekst!
BEGIZMI - da sam iz Splita, da se nisam šišo i da znam svirat, mislim da bi se družio s čovjekom!
BRAK, SEKS... - četri kuta kuće, luster i još štošta!
ARHIVA
dnevnik 1 - Prije poroda...
dnevnik 10 - Dan De
dnevnik 20 - Rodija se sin!
dnevnik 30 - I mi bi spavali
dnevnik 40 - Zašto plače?
dnevnik 50 - Prvi zub!
CRO TRASH ENCIKLOPEDIJA!
Svezak 1: A - B
Svezak 2: C - D
Svezak 3: E - F
Svezak 4: G - H
Svezak 5: I - J
Svezak 6: K - L
Svezak 7: M - N
Svezak 8: O - P
Svezak 9: R - S
Svezak 10: Š - T