Marketing
Dnevnik Drčnog Domaćina 1 - Posteljina
Dnevnik Drčnog Domaćina 1 - Posteljina
Sve počne još u mašini. Ono kad ti poplun popapa svu ostalu robu, pa onda sa stotinjak upitnika nad glavom vadiš ručnike i majice iz mokre mu utrobe. Nakon toga ti plahte i poplun veličinom i širinom podlo zauzmu sve raspoložive štrikove na par dana, a kako u svom rokerskom brlogu ne dužim peglu, svježe osušenu posteljinu stavljam drito na krevetac kako se ne bi dodatno zgužvala mojim nemuštim slaganjem. Postoji li tečaj za slaganje posteljine, ili to onim tetama u čistionici rade strojevi?
Mama me kupala nedjeljom za vrijeme dnevnika. Ne do faksa, samo do drugog osnovne. I dok bi ja svježe propran grickao jabuke na šnite i sa starim gledao dramske serije od Otpisanih do Povratka Otpisanih, mama bi promijenila posteljinu. Tada bih u svježoj pidžami legao na štirkanu, kao snijeg bijelu plahtu. Mrzio sam to spavanje s nedjelje na ponedjeljak jer me uvijek nešto grebalo od te svježine. Loš deterdžent? Jeftine plahte? Čista razmaženost? Jedinac na zrnu praška? Nikad nisam saznao. Ali kao da sam na kartonu ležao…
Pa sam tako u pubertetu rekao mami da ću od sada posteljinu mijenjati sam i to uspješno činio svaki drugi tjedan. I dalje me smetalo, ali barem rjeđe. I činio sam to ofrlje i preko volje jer mi se nikad nije dalo saginjati i uvlačiti plahtu pod madrac. A onda je došla JNA i bacanje kreveta na kocku. Za sve sretnike koji su izbjegli prisilnih 365 dana po pripizdinama bivše države, samo da znaju da je mlad vojnik kad bi došao na dril morao u dvije minute spremiti krevet napravljen od tri platnene kocke, plahte, druge plahte, deke, jastučnice i jastuka - od nule do savršenstva. I ako kovanica bačena s visine od jednog metra nije odskočila sa zategnute plahte, postupak se ponavljao. Više puta. Dok nadrkani desetar nije imao pametnijeg posla. Da, klasično iživljavanje starijih nad mlađim generacijama nakon kojeg je potvrđena moja vječita mržnja prema slaganju ikakvih kreveta.
Stvari sam prepustio mami dok mamu nisu stisnula leđa i ona otišla svojoj mami na more, a ja bahato od ušteđevine kupio krevet bez ikakvih utora sa strana za lomljenje zanoktica te megamadrac dva puta dva metra i plahte na gumicu, odlučivši se jednom zauvijek osloboditi posteljinskog problema! Naravno da sam i zadnju kintu ostavio u dućanu i nemilo se iznenadio kad su sve tri preskupe plahte bile 180x180, šlifer 220x240, a poplun 200x180. Zašto bi muško gledalo na takve sitnice? Kako me povišice nekako čudno zaobilaze, i kako uvijek imam barem 17 bitnijih stvari od kupovanja posteljine, a kako sam bodulski škrt i ništa se ne baca, tako svaki drugi tjedan imam mini-slet u svojoj spavaćoj sobi.
Krevet je s dvije strane oslonjen o zid pa moram leći na isti kako bih skinuo najudaljeniji kut plahte. Ne ide na trzaj, džaba mi škola pecanja. Kad krenem otkopčavati poplun, iako pri oblačenju uvijek ostavim dva gumba otkopčana (ne da mi se do kraja, nije to seks), kada ih skidam - pronađem sve zakopčane!? Pa sve traje duže. Da, dobri stari Murphy… Prljavo na podu, luftanje i lupkanje madraca i jastuka, odmor, stavljanje novog. Čista plahta je stara drolja koja se uvijek izmakne s jednog kuta kad natežeš onaj zadnji, pa se opet moraš rasprostrijeti po krevetu kao žaba pred obrok. Sljedeći je problem - kako ugurati šlifer u djevičanski stisnuti poplun dok ti Junior nemilosrdno skače po istom jer je nanjušio da nešto radiš. A ti si sretan jer si ga maknuo s kompjutera i Wii-ja, pa nek se dijete veseli. Onda se mlatimo jastucima, gađamo zagubljenim pidžamama i umotamo u poplun-roladu, sve dok zajapuren ne ogladni ili ode nazad na komp. Damn, sve ispočetka…
Uglavnom sam s godinama shvatio trik za punjenje popluna šliferom, o divnih li hrvatskih izraza… Fora je da ljevicom primiš gornji desni vrh šlifera i onda desankom s obje strane navlačiš poplun dok ne dođeš do kraja i tamo napipaš pravi kut. Onda brzo promijeniš ruku i nadaš se da nešto nisi fulao te uvučeš i drugi dio, primiš oba kraja, rastegneš i protreseš. Svaki treći put uspije! Mašina mi inače svaki put otme jedan gumb i nakon zakapčanja mi se uvijek ili jastuk ili šlifer onako podmuklo krezubo kese, a meni se ne da šivati, jer znam da će drugi put ionako otpast neki drugi. Kad broj rupa postane ekvivalent broju zuba Thompsonove publike, onda se suču rukavi, ali pritom pazim da Junior spava ili nije u blizini. I muškarci plaču...
A danas, danas me više ne smeta toliko kad legnem u friško. Toliko sam umoran za zakrmim sekundu prije diranja jastuka. Mislim da sam ipak mrvicu odrastao…
Post je objavljen 30.05.2013. u 09:19 sati.