Mile voli nisko – moja prva i zadnja o izborima
U vruću ljetnu noć sedmoga kolovoza 1970. svijet je u rađaonici Petrove bolnice ugledala moja smežurana njuška. Kasnije sam saznao da je te večeri Toma Bebić prvi put otpjevao Neveru, i da ću po svemu sudeći kosti ostaviti negdje na moru, no bitno je da je sljedećeg dana, na putu od rodilišta do mog sivozelenog kvarta krenulo moje djetinjstvo, kojeg sam provodio uglavnom po parkićima na potezu između Tomislavca, Trga Republike do Ribnjaka i Lenjinca. Ljeta su bila rezervirana za Korčulu, ostale tri četvrtine u rodnom gradu, nazovimo ga ovom prilikom Cleveland – da ne bi bilo tužakanja. Nismo imali viksu, sve rjeđe bi odlazili baki u Križevce, pa sam s prvom neplastičnom loptom koju sam dobio u ruke i bio uljudno potjeran vani na igru – postao pravi mali Clevelanđanin.
Doma se govorilo književno, tada se još cijenilo učitelje, pa sam samo na ulici pričao blago purgerski, dok sam doma bio pristojniji. Polako sam sve više cijenio škvadru, nove livade, parkove, igrališta, a opet se veselio svojoj zgradi i maminom grizu s Kraš expressom… Od tromog klinca postao sam kilavi tinejdžer i uporno dalje istraživao kvartove trenirajući odbojku i pingić. I neuspješno pratio potencijalke do njihovih zgrada i kuća, te se polako navukao na cugu. Netom prije odlaska u vojsku upoznao sam srž današnje škvadre i počeo lutati po Vukomercima, Žitnjacima i općenito svim dijelovima grada u kojima je pilo bilo jeftinije nego u centru, a to se nastavilo i poslije vojske. A tada se krenulo u potpuno osvajanje, komadi, nova ekipa s faksa, parkovi i bambusi, tulumi i kasna pješačenja iz svih smjerova, spuštanje s Jabukovca… Uskoro sam znao cijeli Cleveland, nije bilo kvarta u kojem se nije tulumarilo, čak je i Medvednica pokorena raznim terenima s Geografima. Tada me počelo ozbiljnije smetati kad netko tko nije iz Clevelanda neartikulirano i iz čiste zlobe pljuje po njemu. Uvijek sam bio apolitičan, ali znao sam da su hadezeovci čiste lopine i tiho glasao za opoziciju, sa svakim novim izborom, nažalost, sve zreliji i sve manje uvjeren da se išta može promijeniti nabolje. Nada je zatinjala s pobjedom esdepeovaca, ali se nije promijenilo baš ništa. Nikad si neću oprostiti što sam na maturalcu odabrao plavušu a ne crnku, kao i što sam na izborima za gradonačelnika te godine zaokružio esdepeovca samo da ne pobijedi hadezeovac. Da nije dobio te izbore, ne bih ni dan danas znao da se zove John Doe, ali ih je eto – dobio. I tada počinje nova era Clevelanda. Šarmantan, inteligentan i sposoban Hercegovac od partijskog je sitnog činovnika zasjeo na drugu po jačini fotelju u ovoj prekrasnoj banani od države, i nakon par beskičmenjaka i lopina na istoj funkciji, naslućivale su se konačno nekakve promjene. I dogodile su se. I John prelazi u urbanu legendu, ne pada, odolijeva svim napadima, Uskocima, Remetincima… Pa je i ova moja kolumna sazidana na tračevima, pričama, slušanjima. Johna sam vidio jednom, kad je izvodio početni udarac utakmice Američkog nogometa pa mu je cipela vrijedna koju tisuću eura otpizdila na drugi kraj terena. Zapuhnuo me neki hladan zrak kad je prošao kraj mene, ali nikad nisam pričao s njim…
Vrlo brzo se nakon pobjede ovo mudro zlo okružilo moćnim pametnim ljudima iz sjene, i počelo stvarati betonsku bazu za godine pred njima. Slizan s povlaštenom elitom koju drži u šaci nevjerojatnim ustupcima i zatvorenim ustima, istovremeno savršeno krotko i lukavo podilazi najbrojnijem glasačkom tijelu kojem se da izlaziti na izbore – sirotinji. I tako, kroz godine ovaj lokalni šerif koji se izdignuo do statusa mini Tita vješto barata masom, savršenim tajmingom tumarajući prije izbora po nabrzaka sklepanim WC-ima, stajalištima, svježe loše asfaltiranim cestama, nefunkcionalnim igralištima, prewskupim parkinzima, ukradenim parkirnim mjestima… Novac se nekako pere, njega gaze svi odreda, ali on ne tone. Nikad, ni nakon bijega s mjesta prekršaja, ni nakon sređivanja otkaza tom poštenom policajcu, ni nakon kopanja nosa pred milijunskim auditorijem, ni nakon jezivih pogrešaka u bilo kojem jeziku na kojem se obrati, ke, kaj, vot… Ne, on je heroj sirotinje jer ih podraga po glavi na placu, prošeta pored gradilišta onako sav ulašten i skup, stavi ruku u šaht, ili primi zubima grudu, obeća radna mjesta, tvornice, čokolade… I raja popuši, i opet mu da glas, a novac svih nas debila koji pošteno plaćamo račune završi u nečijim tuđim džepovima. Nešto što košta milijun kuna grad na natječaju kupi za dva, a poslovi se podijele rodijacima i, opa, milja u džep. I onda mi srednjoslojni, koji još nismo sirotinja, a uskoro ćemo biti, gledamo kao imbecili u dvostruke i trostruke račune za vodu, struju, plin, tramvajske karte, parking i tko zna što sve ne, svjesni kako do grla tonemo u septičku jamu koju smo sami izglasali. I ne bunimo se, nego samo jamramo i kenjuckamo, i tu i tamo se ovako obrecnemo, ali zbog dugova, alimentacija i još samo par godina do zadnje rate kredita – nikad ne izlazimo na ulice i na glasanje.
Prizemno je tvrditi da John ne može voljeti Cleveland kao ja, koji sam ga upoznavao i upijao desetljećima, i upoznavat ću ga istraživačkim dječjim očima do smrti. Pa kako ga i ne bi volio, donio mu je milijune kuna koje je uzalud utrošio za pokušaj uguravanja na čelo države. Džaba. I glupo je reći da nikoga nije usrećio, niti baš ništa napravio za građane. Ali toliko je tu mutnih, sumnjivih, niskih radnji, dokazanih i snimljenih, da pošten čovjek ne zaključi kako će za dvadeset godina u našoj maloj Ruandi biti 2% prebogatih mafijaša, sve sa zgradama, rančevima i privatnim otocima, te gomila bijedne bagre na rubu gladi koja će kad tad poput zombija krenuti očajna jesti srca i pluća gadova koji su je do toga doveli. Doe tada vjerojatno neće biti među živima, ili će uživati s desetak crnkinja na Karibima, skupa s Berlusconijima i Rumketima, i brdom sličnih uništavača ljudi, gradova i država.
I zato bi trebalo dati šansu nekom drugom, poštenijem i ne toliko luđački željnog moći i novca, nekome tko će ovaj grad voljeti zato jer voli i njegove ljude, starosjedioce i doseljenike, sve koji žele u njemu živjeti i truditi se da im bude dom. A onda pogledaš što ti se nudi od protukandidata, shvatiš da je bolje bilo da nisi pogledao… U nedjelju ćete svi izaći na plac, u šetnju, na planinu, more. Na glasanje će izaći 45% ljudi, 55% neće, jer zna da smo narod kukavica koji voli da ga se gazi, a oni onako pametno, iz prikrajka jamraju, šapću i mrze susjeda s većim jabukama. Tračat ćete na sve skupljim kavicama marketinške cice Angeline Jolie, Ligu prvaka, komentirat prolaznike i uvaliti se prešutno u govna za još četiri godine, gledati kako rastu cijene komunalija, broj paukova i kontrolora, i sve manje uživati u životu i raditi vikendima i noćima…
Kad sam odrastao osamdesetih, Cleveland je imao parkove, igrališta, sretne ljude koji su imali slobodno vrijeme, hobije i život. Danas će Denver ponovo dobiti Busha, Cleveland Johna Doea, Ruanđani će dokazati da su mediokriteti puni jala i mržnje, dobit ćemo na vlast ljude sa sela koji na silu žele voditi gradove. Cleveland će ponovo dobiti populističkog diktatora koji će zaduživanjem i dalje kupovati prividni socijalni mir, onih koje štiti i onih koji ništa ne shvaćaju. Pa eto, gradonačelniče, uvijek ću glasati protiv tebe i nikad mi nećeš uspjeti ogaditi moj rodni grad, koliko god ti i tvoj služni aparat to pokušavali. I radi stvari poput Bundeka, a ne poput fontana, dovrši bolnicu, stadion i smetlište za što nam otimaš lovu, a ono što si sačuvao za svoje stare dane – podijeli onima kojima treba. Pa da te pamte po nečemu dobrom, a ne po krađi, nekulturi i prijevari. I ne zaboravi da srednji sloj još uvijek postoji, prevaren, slagan i ponižen, ali s dobrim pamćenjem, pa i mi zaslužujemo da nas ostaviš na životu. Ako imaš savjesti. Ugodno ti vladanje ovcama i pokojom drčnom vidrom…
P.S. Na listi sam Piratske stranke. Ako glasate za nas, obećavam da ću izvještavati pošteno iz Gradske skupštine i boriti se za svoj grad. Ajd prošećite, ljubi vas Riba…
Post je objavljen 17.05.2013. u 14:15 sati.