Helmut Krätzl

»Pod utjecaje liberalizma 19. stoljeće na izmaku dovelo je Crkvu i teologiju u jako sučeljavanje s modernim znanostima i novijom filozofijom. Teolozi su nastojali nuditi odgovore koji su odstupali od tradicionalnog nauka Crkve. Osobito je bila riječ o odnosu teologije prema njezinim izvorima, kao što je Biblija, prema dokumentima stare predaje i odlukama crkvenog učiteljstva te o tome kako bi se oni trebali slagati s božanskom Objavom. Egzegete su nastojali na nov način tumačiti Sveto Pismo pomoću povijesno-kritičke metode te tako bolje zahvatiti njegov izričaj. Znanstvenici su u svojim novim tezama išli različito daleko. Lav XIII. stvorio je 1902. vlastitu Biblijsku komisiju koja je očito trebala stvoriti ravnotežu u odnosu prema radikalnijim krugovima. Franjevac o. Fleming bio je njegov prvi tajnik, savjetnici su dolazili iz redova naprednih egzegeta. Za vrijeme Pija X. porastao je strah od novih teoloških nazora koji su se posvuda širili. Papa je sve te pokušaje 1907. sažeo pod ime „modernizam“ i osudio ga najoštrije u enciklici „Pascendi dominis gregis“. Konzervativni krugovi su se osjećali ohrabreni time i, zajedno sa službenim gušenjem modernizma od strane crkvenih vlasti, počela je kampanja denunciranja koja je sve više teologa dovodila u nesigurnost. Već 1905. Biblijska komisija je popunjeno drugim ljudima. O. Fleminga zamijenio je Dom L. Jannsens, konzervativni teolog koji jedva da je bio kompetentan na području egzegeze. Novoimenovani savjetnici dolazili su isključivo iz konzervativnog tabora i posve su promijenili teološki smjer. Na fiktivne upite sada su dolazili obvezujući „odgovori“ Biblijske komisije, koji su neposredno i odlučno zahvaćali u biblijsko istraživanje. Tako je zanemarena kritika Mojsijeva autorstva Petoknjižja, neko drugo tumačenje prvih triju knjiga Postanka, osim doslovnog i povijesnog, bilo je odbačeno i čvrsto je određena ivanovska autentičnost četvrtog evanđelja. O povijesnosti izvješća o djetinjstvu nije se smjelo sumnjati, i čak su se pastoralne poslanice i dalje pripisivale Pavlu kao autoru. Još je, naime, veću težinu imalo to što je Pio X. tim „odgovorima“ svojim osobnim potvrđivanjem davao najveći autoritet i sve obvezao u savjesti „da se podvrgnu odlukama toga Papinskog biblijskog vijeća“ (Motu proprio „Praestantia scripturae“, 18. studenog 1907.). To je imalo kao posljedicu da se mnogi egzegete ili više nisu osuđivali istraživati ili nisu mogli objavljivati svoje rezultate. To mukotrpno vrijeme, u kojem je katolička biblijska znanost bila osuđena gotovo na nedjelatnost, trajalo je sve do Koncila. Enciklika „Divino afflante Spiritu“ Pija XII. 1943., u kojoj je prvi put povijesno-kritička metoda, premda vrlo ograničeno, bila priznata, nekima je ulijevala nadu. No, u kurijalnoj praksi to nije mnogo promijenilo stvari, bilo je čak ponovno zabrana poučavanja i oštre polemike protiv „modernih“ katoličkih egzegeta.

U ovom povijesnom pregledu očituje se značajan primjer novije crkvene povijesti kako se o odlukama učiteljstva može dalje misliti i kako se mogu promijeniti čak i odluke jednog Pape, kojeg Crkva inače štuje kao sveca. Razumljivo je, dakako, da egzegete tog „svetog Pija X.“ ne štuju baš kao zaštitnika biblijske znanosti.

Zanimljiv je i koncilski put do donošenja Konstitucije Dei Verbum. Odmah u prvom koncilskom razdoblju bila je predložena shema o “izvorima Objave”. Pisac je bio o. Sebastijan Tromp DI. Težište je bilo na “nauci o dvama izvorima” koja Pismo i Predaju gleda kao izvore Objave koji teku paralelno i međusobno se nadopunjuju. Zastupala se nezabludivost Svetog Pisma u najstrožem smislu i povijesnost evanđelja, uključujući i izvješće o djetinjstvu. Moglo se pritom pozivati na prijašnje papinske odluke te osobito na encikliku „Humani Generis” Pija XII. , koju je Ratzinger jednom nazvao „posljednjim bljeskanjem munja antimodernističke krize” (Jospeh Ratzinger: „Prvo koncilsko zasjedanje”). Ozlojađenost tim prijedlogom u koncilskoj auli bila je velika, mnogi su, naime, imali dojam da bi tu polemiku protiv moderne biblijske znanosti Koncil sada trebao svečano potvrditi. Osobito su se kardinali Lienart i Frings teološki borili protiv „nauke o dvama izvorima” koja bi u tom obliku tek postala „novovjekom”. Mnogi biskupi, među njima kardinal Leger, König, Alfrink, Suenens i Bea, kritizirali su duh straha i nepovjerenja prema egzegetama te osobito nedostatak pastoralnog i ekumenskog usmjerenja, koje potpuno protuslovi glavnoj misli govora Ivana XXIII. prilikom otvaranja Koncila. Za mladoga koncilskog teologa Josepha Ratzingera načelno je bila riječ u tom sučeljavanju o sljedećem: „Treba li se nastaviti antimodernistički stav duha, linija zatvaranja, osuđivanja, defenzive sve do gotovo tjeskobnog odbijanja, ili Crkva želi, nakon što je osigurano potrebno razgraničenje, okrenuti novi list i stupiti u novi, pozitivni susret sa svojim izvorima, sa svojom braćom, s današnjim svijetom?” (J. Ratzinger: “Prvo koncilsko zasjedanje”).

Ta je rasprava najprije završila grotesknim glasovanjem. Koncilsko vodstvo nije naime, kako se očekivalo, dalo glasovati o tome treba li tu shemu supstancijalno zadržati kao radnu podlogu, nego o tome treba li prekinuti raspravu. Koncilski oci bili su vidno zbunjeni, tako da nije bila postignuta dvotrećinska većina potrebna za prekid. No, time je shema, koju je većina odbila, praktički dobila odobrenje za daljnju doradu. Ivan XXIII. uključio se odmah sljedeći dan, povukao shemu i potaknuo da ju strogo paritetski sastavljeno povjerenstvo s kardinalima Ottavianijem i Beom te tajnicima Trompom i Willebrandsom potpuno preradi. Tri godine kasnije iz toga je nastao konačni dokument, koji je od petoga nacrta (Tekst E) nosio naslov „De ipsa relevazione”, dakle „O objavi”. Sadržaj je pokazao da je antimodernistički duh izbačen, da je Koncil, dakle, smogao hrabrosti odmaknuti se od tradicije koja je bila utvrđena mnogim papinskim izjavama, a time i od žalosne polemike protiv novog gledanja na Bibliju. Biblija je sada posve stavljena u središte crkvenoga života, a suvremena biblijska znanost rehabilitirana. Načelo je bila riječ o slobodi istraživanja i konačno o odnosu teologije i učiteljstva. Time je upravo taj dokument pokazao koliko se Crkva htjela pokrenuti naprijed i u kojem smijeru treba ići njen razvoj.

Na Koncilu su konačno skupljeni plodovi neumornoga rada mnogih biblijskih znanstvenika. “A budući da je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumačitelj Svetoga pisma, da bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti” (DV 12). Konkretno to znači da treba nastojati pronaći namjeru pisaca, ono što su oni htjeli izreći. A to uspijeva samo ako se spoznaje literarna vrsta u kojoj su htjeli pisati, je li povijesna, proročka ili pjesnička. Uz to treba točno poznavati situaciju na koju se nešto odnosi, što zahtijeva proučavanje tadašnjeg vremena, kulturnoga kruga, formi mišljenja, govora i propovijedanja koje su uvjetovane okolinom. Konačno, pojedini tekst može se posve shvatiti samo u cjelokupnosti Biblije, pa i uzimajući u obzir živu predaju Crkve. Egzegetama, tumačima Svetog pisma, službeno se pridaje odgovornost da svojim znanstvenim radom stvore preduvjete da sazrije sud Crkve za ispunjenje njezine zadaće da Riječ Božju čuva i tumači (DV 12,5). A time je Koncil nove metode biblijske znanosti, pa i povijesno-kritičkog istraživanja, ne samo priznao, nego ih, dapače, učinio obvezom za budući biblijski rad.

Teološko je vrlo bitno da u članku 10 Konstitucije Dei Verbum po prvi put u povijesti Katoličke crkve tekst crkvenog učiteljstva naglašava podređenost učiteljstva riječi Božjoj i time njegov karakter služenja: „To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano; time što - po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga - to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže.”« (Helmut Krätzl: "Zaustavljena u letu", Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006.)