08.07.2009., srijeda
Povijesni Isus i Krist vjere
|
1. Potraga za povijesnim Isusom Tijekom povijesti se, sve do prosvjetiteljstva, u kršćanskom svijetu općenito smatralo kako je sam Bog autor svetopisamskih tekstova, dok su ljudski pisci bili tek pasivni instrumenti kojima se Bog poslužio. Ukoliko je autor Pisma savršeni Bog, dok su ljudi tek nesvjesni notari Duha Svetoga, smatralo se logičnim da u Bibliji, a posebno u Novom zavjetu, nema nikakvih grešaka ili nesavršenosti. Stoga se pri tumačenju biblijskih tekstova nije vodilo računa ni o povijesnom i kulturološkom okruženju u kojem je nastali, jer se držalo da su oni kao riječ Božja izdignuti iznad prostora i vremena. U skladu s tim, biblijski su pisci u umjetnosti bili prikazivani uz anđela koji im diktira ili nadzire pisanje teksta. Logično je da se tada pitanje odnosa povijesnog Isusa i Isusa kakav je prikazan u Novom zavjetu se nije ni postavljalo, budući se držalo da je povijesni Isus bio baš onakav kakav je opisan u Bibliji.  Rembrandt: Sveti Matej i Anđeo Prva osoba koja je dovela u pitanje takve postavke bio je njemački filozof i teolog Hermann Samuel Reimarus (1694.-1768.). On je striktno lučio izvorni Isusov nauk i kasniji nauk njegovih učenika. Smatrao je da Isus nije naučavao "velike tajne ili predmete vjere", nego "samo moralne nauke i životne dužnosti". Isusov navještaj kraljevstva Božjeg bio je u zemaljsko-političkom smislu u skladu s predodžbama ondašnjeg židovstva, a što su apostoli kasnije tumačili u duhovnom smislu. Naime, budući da Isus nikada ne tumači značenje pojma kraljevstva Božjeg, mora se pretpostaviti da je pod time smatrao isto ono što i tadašnji Židovi, a to je oslobođenje od rimske vlasti i uspostava židovske države na čelu s Mesijom koji će obnoviti Davidov tron. Isus prema Reimarusu nije htio da se njegovo učenje naviješta drugim narodima, što je vidljivo iz evanđelja gdje on učenicima brani da idu u poganske krajeve, te iz Djela apostolskih gdje Petar oklijeva oko primanja pogana u zajednicu. Jednako tako, Isus nije htio donijeti novu religiju, pa je i završetak Matejeva evanđelja gdje on poziva učenike da krste u ime Oca, Sina i Duha Svetoga očito kasniji dodatak, budući se u prvim kršćanskim zajednicama i kod Pavla krstilo samo u Isusovo ime. Isusova čuda je Reimarus smatrao nepovijesnim, vjerujući kako su ih evanđelisti izmislili radi vlastite promocije. Jadnako tako, Isus nikada nije predviđao svoju smrt ni uskrsnuće, već su te izreke kasnije dodane u evanđelja, budući da u se u suprotnom učenici ne bi tako kukavički ponijeli kod njegove osude, niti bi ih toliko iznenadilo njegovo navodno uskrsnuće. Njegov krik s križa: ''Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?'' za Reimarusa je dokaz da Isus nije uspio u svojoj namjeri. On je bio židovski politički Mesija koji je htio svoj narod osloboditi od tuđeg ropstva, ali u tome nije uspio. Učenici se međutim nisu s time pomirili. Ukrali su mrtvo tijelo, izmislili poruku uskrsnuća i nastavili okupljati pristaše. Blagdan Duhova zapravo označava 50 dana koliko su učenici čekali do objave navodnog uskrsnuća, a iz razloga što su željeli da tijelo, ukoliko se pronađe, bude neprepoznatljivo.  Hermann Samuel Reimarus Reimarus je svoju argumentaciju o neosnovanosti kršćanstva u značajnom dijelu bazirao na načelima prirodne religije koju je kao deist podržavao, a za postojanje koje su prema njemu potrebne dvije esencijalne istine – postojanje mudrog i dobrog Stvoritelja i besmrtnost duše. Stoga je Reimarus odbacivao religiju otkrivenja, budući da ona nikada ne može postati univerzalna, tj. shvatljiva i vjerodostojna svim ljudima. Tako je smatrao da Stari zavjet govori o istinskom Bogu malo, a i to malo je beskorisno budući da starozavjetni pisci nisu vjerovali u besmrtnost duše, a što je, kako je rečeno, jedna od baza prirodne religije prema Reimarusu. Jednako je tako pojam čuda neprihvatljiv u Reimarusovoj prirodnoj religiji, budući je besmisleno da savršeni Bog naknadno intervenira u ono što je sam stvorio, kao što je besmisleno da favorizira jedne ljude nad drugima čineći im čuda. I kršćansku doktrinu o vječnoj kazni u paklu Reimarus je držao nepomirljivom s idejom o Bogu. Nakon Reimarusa, kasniji kritičari svoju su argumentaciju bazirali na sve konkretnim dokazima. Oni tako istražuju vrijeme nastanka pojedinih knjiga, njihove autore, okruženje u kojima nastaju i sve drugo što bi moglo pomoći u otkrivanju izvorne povijesti. To su Ferdinand Christian Baur (1792.-1860.) i drugi liberalni protestanti okupljeni u Tubingenškoj teološkoj školi, zatim David Friedrich Strauss (1808.-1874.), Ernest Renan (1823.-1892.) i William Wrede (1859.-1906.). Svi su oni svoje tumačenje Biblije gradili ne više na autoritetu tradicionalnog mišljenja, već na tradiciji prosvjetiteljskih i racionalističkih mislioca poput Lockea, Humea, Kanta, Fichtea, Hegela i francuskih racionalista. Također, razvoj i popularizacija orijentalistike, povijesti, filologije, komparativne povijesti religija i općenito prirodnih znanosti dovodili su postepeno do novih otkrića bitnih za povijesno tumačenje evanđelja. Tako se otkriva da nitko od novozavjetnih pisaca nije bio neposredan očevidac događaja iz Isusova života. Najraniji spisi u Novom zavjetu su Pavlove poslanice, koje su nastajale od oko 50. godine nadalje, a od evanđelja je najstarije Markovo nastalo oko 70. godine, dok Matej i Luka nastaju desetak godina kasnije, a Ivan na prijelazu stoljeća. Kasnije će se otkriti i da su prije samih evanđelja nastali pojedini njihovi dijelovi, pa je tako izvještaj o muci koji je inkorporiran u sva četiri evanđelja nastao vjerojatno nedugo nakon Isusove smrti. Tzv. zbirka izreka Q, koja sadrži Isusove izreke koje nemamo kod Marka, a imaju ih Matej i Luka, nastala je negdje između 40. i 80. godine, a otprilike u istom razdoblju nastala je i zbirka Isusovih čudesa koju koristi samo Ivan. Analizom Markovog evanđelja došlo se do otkrića da njegov autor slabo poznaje palestinski zemljovid, kako se vidi iz brojnih geografskih pogrešaka (5,1; 7,32; 8,10.13.22; 10,1; 11,1). Jednako su tako uočljive i Markove greške pri citiranju Starog zavjeta. Na samom početku Evanđelja (Mk 1,2-3) nalazi se starozavjetni citat za kojeg Marko tvrdi da je iz Knjige proroka Izaije. No, prvi dio citata nije iz Izaije, već iz Mahalije: ''Evo, ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti pripravi put'' (Mal 3,1).Tek drugi dio Markova citata potječe iz Izaije: ''Glas jednoga koji viče u pustinji: pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze!'' (Iz 40,3). Jednako tako, u Mk 2,26 Isus svoje učenike koji su trgali klasje subotom opravdava pred farizejima pozivajući se na starozavjetni izvještaj o kralju Davidu koji je sa svojim pratiocima jeo kruhove koji su bili postavljeni u hramu za vrijeme velikog svećenika Abijatara. No, ukoliko pogledamo taj starozavjetni tekst (1 Sam 21,2-7) vidimo da Markov Isus netočno navodi ime velikog svećenika. To naime nije bio Abijatar, već njegov otac Ahimelek, a uz to nijedan od njih nije bio veliki svećenik, već su bili obični svećenici. Uspoređujući pak pojedina evanđelja, jasno je da između Ivana i sinoptika (Matej, Marko i Luka) postoji velika razlika u prikazivanju Isusova nastupa pred ljudima i njegova propovijedanja. Govor o kraljevstvu Božjem, koji kod sinoptika predstavlja srž Isusova naviještanja, kod Ivana uopće ne postoji. Kod sinoptika je sve usmjereno na ostvarenje kraljevstva Božjeg, a kod Ivana je u središtu pozornosti Isus sam, koji dolazi od Oca da ga objavi ljudima i da im daruje život vječni. Dok Ivan spominje najmanje tri Isusova dolaska u Jeruzalem na blagdan Pashe, sinoptici spominju samo jedan dolazak u Jeruzalem, pa bi prema njima proizlazilo da je Isusovo javno djelovanje trajalo svega nekoliko mjeseci, za razliku od 3 godine kod Ivana. Ivan Krstitelj svoje djelovanje kod Ivana završava prije Isusovog nastupa, dok u sinoptika njih dvojica neko vrijeme istovremeno djeluju. Također, Ivan na drukčiji način opisuje pozivanje prvih učenika, no kod oba opisa je teško vjerovati da su učenici pošli za Isusom bez da su ga pobliže poznavali, pa su evanđelisti te događaje vjerojatno modelirali prema starozavjetnom Ilijinom pozivu Elizeja. Isus kod sinoptika ne proglašava javno svoje mesijanstvo, što nije slučaj kod Ivana, gdje on čak govori i o svojoj preegzistenciji. Izvještaj Isusove muke je većinom podudaran, no postoji razlika u načinu na koji je prikazan Isusov lik. Kod Ivana on nije predstavljen kao čovjek boli, kao Sin Čovječji koji mora trpjeti (usp. Mk 8,31; 9,31; 10,33), nego kao Očev objavitelj koji se ne bori sa samim sobom u Getsemaniju, već koji zna ''da mu je došao čas kada će otići s ovoga svijeta k Ocu'' (Iv13,1), a taj čas jest čas njegova uzdignuća (8,28) i njegove proslave (17,3). Osim toga, značajno je da kod Ivana Isus biva razapet dan uoči Pashe, a kod sinoptika na sam dan Pashe. U vezi opisa Isusova začeća, rođenja i djetinjstva, koje ne donosi Marko, već ga nalazimo u kasnijim evanđeljima po Mateju i Luki, istraživači su većinom zauzeli stajalište da je riječ o mitskim opisima preuzetima iz Starog zavjeta. Oni su trebali poslužiti da se Isusa prikaže kao pravog Mesiju, koji ispunjava starozavjetna proročanstva. Tako je djevičansko začeće i rođenje u Betlehemu preuzeto iz Izaijinih proročanstava, bijeg u Egipat je preslika Mojsijevog puta, pokolj nevine dječice je preuzet od proroka Jeremije, veza Marije i Elizabete je iskonstruirana kako bi se pokazalo da je Isusova sudbina vezana sa sudbinom Ivana Krstitelja, itd. Zapravo, svi događaji do Isusova krštenja se tumače kao mitski, a iz same činjenice krštenja se zaključuje da je Isus isprva bio učenik Ivana Krstitelja, te da ga Ivan prilikom krštenja nije priznao za Mesiju kako to izvješćuju evanđelja, jer se kasnije spominje da nije bio siguran u to. Isus je samog sebe smatrao grešnim jer se inače ne bi podvrgao krštenju, dok je kasnije nastalo tumačenje evanđelista da je on tim činom želio ispuniti Pismo. Vrijedi napomenuti kako među znanstvenicima o mnogim od ovih teza nije postojala suglasnost, a i mnogi njihovi stavovi su danas napušteni. Tako je npr. od većine napuštena Reimarusova teza da je Isus bio politički revolucionar jer se spoznalo da se socijalno agitiranje u ono doba vršilo na drugi način, tj. da su postojale strenke zelota, farizeja, saduceja i esena, a svi su oni imali različit odnos spram okupatorske vlasti od Isusa. Jednako tako, Baur je pogrešno smatrao da su Pavlove poslanice nastale tek u 2. stoljeću, Strauss je vjerovao da je Markovo evanđelje napisano poslije Matejevog, dok Renan je u svom "Životu Isusovom" nije uviđao teološki razvoj evanđeoskih opisa, već je vjerovao u njihovu povijesnost, pa ih je pokušavao pomiriti na pomalo nezgrapan način.  Albert Schweitzer Stavove svih ranijih tragatelja za povijesnim Isusom sumirao je i produbio poznati teolog, filozof, liječnik i nobelovac Albert Schweitzer (1875.-1965.). Schweitzer je smatrao kako do istinskog Isusa možemo doći samo u svjetlu Isusovih uvjerenja, a koja su bila karakteristična za doba židovske kasne eshatologije. Držao je kako su Isus i njegovi sljedbenici očekivali skori svršetak svijeta. U tom smislu ukazuje na redak iz Markovog Evanđelja (13,30), gdje se drugi Kristov dolazak očekuje još za života učenika ("Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude"). Iz 4. poglavlja Prve poslanice Solunjanima Schweitzer zamjećuje kako je i Pavao vjerovao u takav ishod događaja, te konačno zaključuje kako su kršćani 1. stoljeća doslovno vjerovali u brzo ispunjenje Isusovih riječi. Kada se pak ispostavilo da se to obećanje neće ostvariti, izvorna teologija se promijenila i prilagodila novim uvjetima. Schweitzer je smatrao kako sve kršćanske denominacije namjerno ignoriraju ono što je bilo izvorno značenje Isusove poruke. A samu Isusovu etiku vidio je kako "privremenu etiku", tj. način dobrog života koji je bio primjeren za period prije kataklizmičkog svršetka, odnosno eshatona. Tako je prema Straussu bez vrijednosti ostalo jedino ono što je još vrijedilo od povijesnog Isusa, i na čemu su liberalni protestanti 19. stoljeća bazirali svoje kršćanstvo, a to su Isusova moralna učenja. Sljedeći veliki korak naprijed u potrazi za povijesnim Isusom učinio je njemački luteranski teolog Rudolf Bultmann (1884.-1976.). U proučavanju novozavjetnih tekstova Bultmann je razradio metode pomoću kojih je postalo moguće razaznati iz kojeg perioda potječu pojedini slojevi tradicije koja je zapisana u Novom zavjetu. Proučavajući tri sinoptička evanđelja uočio je da se u njima nalaze ugrađene manje literarne cjeline koje su bile na početku, te su kasnije u konačnom obliku evanđelja preoblikovane i proširene. To je tzv. metoda povijest oblika (Formge-schichtliche Methode). Osim toga, budući se zna kako je Markovo Evanđelje najstarije, Bultmann je, uspoređujući ga s dodatcima koje nalazimo kod Mateja i Luke, položio temelje svakom daljnjem novozavjetnom kriticizmu i pokušaju da se dođe do povijesne Isusove osobe. Bultmann tako zamjećuje postupak diviniziranja Isusove osobe. Npr. dok se u starijoj predaji Isusa oslovljava s "rabi" tj. učitelju (Mk 9,5; 10,51; 11,21; 14,45), taj naziv grčki evanđelisti na paralelnim mjestima gotovo uvijek zamjenjuju naslovom "Gospodine". Slično tome, Marko piše kako se Isus u zgodi kada učenici ne puštaju djecu k njemu "ozlovoljio" (Mk 10,14), dok Matej i Luka izostavljaju tu primjedbu te kod njih Isus samo kaže "pustite dječicu neka dolaze k meni" (Mt 19,14; Lk 18,16). U istoj prilici Marko dodaje: "Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke" (Mk 10,16). No i ovaj gest afektivne nježnosti drugim evanđelistima se činio pretjeran pa ga izostavljaju. Postoje i druge prilike kada se vidi postepeno prilagođavanje Isusove poruke od strane osoba ponesenih idealizatorskim tendencijama. Tako Marko spominje Isusovu naklonost prema mladiću koji ga je došao pitati što treba činiti "da baštini život vječni" (Mk 10,17). Marko opisuje kako "Isus ga na to pogleda, zavoli ga" (Mk 10,21). Za Mateja i Luku ovaj izraz zadovoljstva i afektivnosti je neka vrsta "slabosti" koju ne vrijedi ni spominjati. Jednako tako ne govore o Isusovoj "srdžbi" izazvanoj od strane određenih farizeja: "A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom" (Mk 3,4-5).  Rudolf Bultmann Takvi redakcijski zahvati nalaze se u mnogim mjestima kod sinoptika. Tako npr. Matej ispušta sve izraze koji govore o Isusovim naglašenim ljudskim osjećajima kao što su izljevi sažaljenja ili srdžbe. Dok Marko u retku 1,41 kaže: ''Isus se sažali, pruži ruku, dotače ga se i reče mu…'', Matej izostavlja spominjanje sažaljenja i u retku 8,3 kaže: ''Tada Isus pruži ruku i dotače ga se govoreći…'' Isto tako on ne preuzima Markovu vrlo "tvrdu" rečenicu koja govori o tome što je u jednom trenutku Isusova rodbina mislila o njemu: ''Kad za to čuše njegovi, dođoše da ga se domognu, jer se govorilo da je izvan sebe'' (Mk 3,21). Čini se da je za Mateja bila preoštra i Markova rečenica kojom on komentira Isusov neuspjeh u Nazaretu: ''I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke'' (Mk 6,5), pa ju je znatno ublažio: ''Zbog njihove nevjere tu ne učini mnogo čudesa'' (Mt 13,58). Time je uklonjena teškoća za kršćanske čitatelje koja je postojala u obliku pitanja: Kako to da Isus nije mogao učiniti ni jedno čudo? Idealiziraju se i sami učenici u odnosu na ono kako su oni prikazani u Marka. Matej prešućuje njihove mane i nedostatke. Isusov ukor učenicima: ''Ne razumijete ove prispodobe? Kako ćete onda uopće prispodobe razumjeti?'' (Mk 3,13), Matej je pretvorio u neku vrst blaženstva: ''A blago vašim očima jer vide i ušima jer čuju! Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, ali ne vidješe; čuti što vi čujete, ali ne čuše'' (Mt 13,16s). Markova rečenica, koja je kao popratni komentar Isusova čuda kad je po vodi došao k učenicima: ''Oni se našli u čudu i prepasti… srce im je bilo zaslijepljeno'' (Mk 6,52), u Mateja je zamijenjena čak poklonstvom i priznanjem Isusa sinom Božjim: ''A oni što bijahu u lađici padoše preda nj ničice govoreći: Ti si uistinu Sin Božji!'' (Mt 14,33). Jednako je tako u evanđeljima zamjetna tendencija da se Isusova čudesa uvećavaju i umnožavaju. Prema Mk 1,34 Isus je ozdravio mnoge bolesnike, prema paralelnom mjestu Mt 8,16 ozdravio je sve. Kod Marka Jairova kći je na umoru, kod Mateja djevojčica je već mrtva. Od ozdravljenja jednog slijepog i jednog opsjednutog postaju dva slijepa i dva opsjednuta, od 4000 nahranjenih postaje 5000, od 7 preostalih košara preostaje 12, od jednog satnika koji priznaje Isusa Bogom krug se širi i njegovi kolege. Slično kao što čini Matej, i Luka je u Markovom tekstu promijenio sve što je moglo biti sablažnjivo za njegove čitatelje s obzirom na Isusovu osobu: ni u njega nema pokazivanja Isusovih osjećaja (usp. Lk 6,10; 18,22/Mk 3,5; 10,21); ispustio je mišljenje njegove rodbine da je ''izvan sebe'' (Mk 3,20), te liječenje dodirom (Lk 4,39; 9,42/Mk 1,31; 9,27). Isusov krik s križa: ''Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?'' (Mk 15,34) zamijenjen je riječju Isusova smirenog predanja Ocu: ''Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj'' (Lk 23,46). Osim toga, Isus se u Luke od samog početka priznaje Mesijom (4,41) i zato se Petar Isusu obraća s ''Gospodine'', a tako ga i evanđelist u svom pripovijedanju više puta titulira (7,13; 10,1.41; 12,61). Ukoliko je taj postupak idealizacije toliko očito prisutan u evanđeljima, za vjerovati je da je on bio na djelu i prije nego su ona nastala. Stoga Bultmann zaključuje bi da sve što sa sigurnošću možemo znati o povijesnom Isusu stalo na jednu razglednicu. Od značajnijih događaja iz Isusova života koje je Bultmann osporio valja izdvojiti krštenje i Posljednju večeru. Naime, ističe kako je predaja po kojoj se Isus sam krstio (Iv 3,22) kasnija i jamačno nepouzdana. Ivanovo krštenje vjerojatno je bilo eshatološkim otajstvom i teško da je Isus u njemu vidio više od priznanja pokore pred nadolazećim kraljevstvom Božjim. U svakom slučaju, tvrdi Bultmann, sam Isus se nije služio krštenjem kao otajstvenim sredstvom, kako to prenosi legendarno izvješće (Mt 28,19) i kako je to bio običaj u helenističko-kršćanskim zajednicama. Prema Bultmannu su, jednako tako, tek helenistički kršćani u Isusu vidjeli utemeljitelja otajstvene Večere Gospodnje, te je pod utjecajem toga kasnijeg nazora u evanđeljima preinačeno i izvješće o Isusovoj Posljednjoj večeri s učenicima (Mk 14,22-25 i dr.). Tu se radi o izobličenju izvorne predaje pod utjecajem nazora helenističkog kršćanstva o otajstvu, dok je Isusovu navještaju i najstarijoj zajednici njegovih sljedbenika takva otajstvena misao u cijelosti tuđa. Naime, u Isusa izostaju same pretpostavke te misli, tj. misao o prirođenoj nižoj vrijednosti ljudskog bića odnosno prirođenoj kakvoći božanske svetosti. Isus ne poznaje odnosa prema Bogu koji bi bio posredovan bogoštovljem i otajstvom. Bultmann je ukazivao i na problematičnost teze o spasiteljskoj ulozi Isusove smrti i uskrsnuća. Naime, tvrdi da Isus nije nigdje govorio o svojoj smrti i uskrsnuću, niti o njihovu značenju za spasenje. U evanđeljima je nekolicina izreka takva sadržaja njemu metnuta u usta, no one potječu tek iz helenističkog kršćanstva. Tako npr. Bultmann ukazuje da je Isusova izreka iz Mk 10,45 ('Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.') zapravo helenistička preformulacija starije izreke sačuvane u Lk 22,27 ('Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.'). Zahvaljujući radu Bultmanna i drugih teologa postalo je moguće s popriličnom razinom sigurnosti zaključivati o pojedinim izvještajima iz evanđelja kao izvjesno povijesnim, djelomično izmijenjenim, ili pak kao plodom teoloških refleksija koje su se razvile u zajednicama kojima su pripadali pisci evanđelja. Kao primjer jednog takvog novijeg istraživanja može nam poslužiti tzv. Jesus Seminar. Čini ga grupa znanstvenika iz SAD-a koja se od 1985. godine aktivno bavi izučavanjem povijesnosti biblijskih (ali i gnostičkih) izvještaja o Isusu, kao i arheoloških, kulturoloških i drugih otkrića o Palestini 1. stoljeća. Isusa oslikavaju kao mudraca koji je propovijedao "socijalno evanđelje" u iznenađujućim parabolama i aforizmima. U svom učenju i ponašanju raskinuo je sa etabliranim židovskim teološkim dogmama i socijalnim konvencijama. Boga je opisivao kao dobrog oca, te se priklanjao strancima, a kritizirao domaće. Pripadnici Jesus Seminara, za razliku od gotovo svih ranijih novozavjetnih kritičara, drže kako Isusov pogled na svijet nije bio apokaliptičan, odnosno da on nije očekivao skori svršetak svijeta. Naime, nakon 1960-ih razvilo se mišljenje kako reference o nadolazećem Sinu Čovječjem ne potječu od Isusa, već su umetnute od strane prve kršćanske zajednice. Nasuprot apokaliptičnoj eshatologiji, Jesus Seminar drži da je Isus zastupao tzv. razboritu eshatologiju (sapiential eschatology). Naime, dok se u apokaliptičnoj eshatologiji očekuje neposredna Božja intervencija kako bi popravio svijet, u razboritoj eshatologiji potiče se svu Božju djecu da se sami trude oko popravljanja svijeta. Inače, sličnu ideju je prvi uveo velški protestantski teolog C. H. Dodd (1884.-1973.), te ju nazvao ostvarena eshatologija (realized eschatology), smatrajući kako Isusove reference o kraljevstvu nebeskom označavaju sadašnju stvarnost koju je Isus svojim učenicima ostavio u nasljeđe, a ne nekakvu buduću apokalipsu.  Najzanimljiviji aspekt djelovanja Jesus Seminara je pokušaj raspoznavanja koji događaji i izreke potječu stvarno od Isusa, a koji su mu naknadno pripisani. Pri tome su se držali nekoliko kriterija autentičnosti. Tako npr. kod Isusovih govora, budući su se oni usmeno prenosili kroz razdoblje od najmanje 20 godina (od 30. kada je Isus ubijen do 50. godine kada nastaju prvi novozavjetni tekstovi), veća je vjerojatnost da kraća, pamtljivija i šokantnija izreka potiče od stvarnog Isusa, kao. npr. "Okrenite drugi obraz", "Ljubite svoje neprijatelje". Drugi kriterij proizlazi iz gore spomenutih težnji ka idealizaciji Isusova lika, pa su događaji gdje se spominje njegova frustriranost, začuđenost, afektivnost i privrženost zacijelo povijesno vjerodostojni. Treći kriterij autentičnosti je prisutnost određenih ideja u mnogim tekstovima različitih autora, pa bi tako npr. Isusov poziv na povjerenje u Boga bio sigurno autentičan. S druge strane, Seminar navodi nekoliko kriterija koji po njihovu mišljenju ukazuju na povijesnu neautentičnost. Prvo, to je referiranje na samog sebe, odnosno, smatraju se neautentičnim Isusove izjave u kojima on spominje samog sebe, kao što je npr. "Ja sam Put i Istina i Život" (Iv 14,6). Prema drugom kriteriju neautentičnima se smatraju one scene koje služe kao objašnjenje drugih. Tako npr. u Lukinom 10. poglavlju autentičnom se smatra iznošenje parabole o milosrdnom Samarijancu, dok se rasprava sa zakonoznancem unutar koje Isus pripovijeda tu parabolu smatra nepovijesnom. Treći kriterij neautentičnosti tvrdi da Isusove riječi koje se odnose na ranu kršćansku zajednicu, poput uputa za misionare i govora o vodstvu, nisu povijesni, već su nadodani od strane te zajednice. Tu bi npr. spadala teza o Petru kao stijeni na kojoj će Isus sagraditi svoju Crkvu (Mt 16,17-19). Konačno, kao neautentični se smatraju oni dijelovi u kojima se iznos teološki program pojedinih pisaca, pa se tako npr. proročanstvo o ovcama i jarcima (Mt 25,31-46) smatra Matejevim programom protiv nevrijednih članova kršćanske zajednice. Tako možemo izdvojiti neke od dijelova iz evanđelja koje Jesus Seminar smatra (ne)autentičnima. Gotovo sigurno autentičnima smatra: okretanje drugog obraza, prepuštanje i gornje haljine, blago siromasima, blago gladnima, blago tužnima, poći i dvije milje, ljubav prema neprijateljima, usporedba Kraljevstva nebeskog s kvascem i s gorušičinim zrnom, dati caru carevo a Bogu Božje, davati svakome tko ište, milosrdni Samarijanac, prispodoba o nepoštenom upravitelju, o radnicima u vinogradu, te zvanje Boga Abba, tj. Oče. Vjerojatno autentičnima smatra se: ne biti zabrinut za jelo i pilo, prispodoba o izgubljenom novčiću, o izgubljenom sinu, lisice imaju jazbine, bez poštovanja u zavičaju, prijatelj o ponoći, služenje dvojici gospodara, usporedba Kraljevstva nebeskog s blagom na njivi, izgubljena ovca, ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nepravedni sudac, ostaviti svoje mrtve, onesposobiti se za ženidbu poradi Kraljevstva nebeskog, prepoznavanje po plodovima, prispodoba o svadbi. Sumirajući sve Isusove izreke iz 4 kanonska evanđelja, te gnostičkog Tomina evanđelja, Seminar drži kako tek je 18% od njih autentično, tj. da potječu izravno od Isusa, dok su sve ostalo dodatci rane kršćanke zajednice. Praktički sve autentične izjave sadržane su u sinoptičkim evanđeljima, kod Ivana gotovo i da nema ničeg autentičnog, a u gnostičkom Tominom Evanđelju su vjerojatno autentičnim procijenili dvije Isusove izreke. To su retci 97 i 98 koji glase: »Isus reče: "Kraljevstvo Božje isto je što i žena koja nosi ćup pun brašna. Dok je hodala dugim putem, drška čupa puče, a brašno se za njom rasu po putu. Nije to znala, nezgodu nije primijetila. Kada dođe kući, stavi čup na pod i otkrije da je prazan." Isus reče: "Kraljevstvo Božje je kao čovjek koji hoće ubiti moćnika. Izvuče mač u vlastitoj kući, zarije ga u zid kako bi doznao je li mu ruka dovoljno snažna. Zatim ubije moćnika."« Zanimljiv je način na koji Seminar posmatra središnji dio Isusova nauka, a to su blaženstva. Tri blaženstva koja su paradoksalna i koja nalazimo u dvostrukom izvoru se smatraju gotovo sigurno autentičnima i to onako kako ih donosi Luka (6,20-21): "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!" Ova blaženstva karakterizira dramatska prezentacija i preokret očekivanog, a to su karakteristike koje Seminar drži tipičnim za povijesnog Isusa. No, blaženstvo koje slijedi u nastavku ("Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!") Seminar smatra vjerojatno neautentičnim. Naime, iako ono potječe iz autentičnog blaženstva za one koji pate, u tom slučaju je kršćanska zajednica zacijelo naknadno, suočena s progonima, iskazala svoju poruku. Slično tome Seminar smatra kako je Matej sam spiritualizirao svoje blaženstvo govoreći o siromasima "duhom" i o onima koji su gladni "i žedni pravednosti". Matej također spominje blaženstvo krotkima, milosrdnima, čistima srcem i mirotvorcima. Tim blaženstvima nedostaje dvostruki izvor (Luka ih ne spominje) i element ironije, pa ih Seminar drži neautentičnim.  Što se tiče Isusova života, znanstvenici iz Jesus Seminara su ustvrdili kako opisi iz evanđelja sadrže znatan broj mitoloških elemenata, ali su sljedeći događaji sigurni: Isus je rođen za vrijeme kralja Heroda; majka mu se zvala Marija, a ime oca vjerojatno je bilo Josip; rođen je u Nazaretu a ne u Betlehemu; bio je putujući mudrac koji je dijelio obroke s društvenim izopćenicima; liječio je bez uporabe antičke medicine ili magije bolesti koje danas nazivamo psihosomatskima; nije hodao po vodi, hranio mnoštvo umnoženom hranom, mijenjao vodu u vidno, niti uskrsnuo Lazara; uhićen je u Jeruzalemu, te su ga Rimljani razapeli; pogubljen je zbog društveno štetnog djelovanja, a ne zato jer je tvrdio da je Sin Božji; prazan grob je fikcija, Isus nije tjelesno ustao od mrtvih; vjerovanje u uskrsnuće je bazirano na vizionarskim doživljajima Pavla, Petra i Marije Magdalene. Lista sigurno autentičnih događaja iz Isusova života prema Seminaru je sljedeća: rođenje od Marije i Josipa, Ivanovo krštenje (iz Ivanovog života se autentičnim smatra propovijedanje u pustinji i pogubljenje od strane Heroda, ali ne zbog Herodijadine želje), proglašavanje radosne vijesti, objedovanje s grešnicima, pratnja žena, kontroverza oko Beelzebula, razapinjanje i smrt na križu. Vjerojatno autentičnim ili vrlo bliskim stvarnosti smatraju se: događaj s Petrovom punicom, s gubavcem, s uzetim na nosiljci, poziv Leviju, obdržavanje subote, dolazak Isusovih rođaka po njega, govor o istinskoj rodbini, događaj sa ženom koja je bolovala od krvarenja, nepoštivanje u zavičaju, jedenje s nečistim rukama, traženje znaka, slijepac iz Betsaide, slijepi Bartimej, incident u hramu, govor o Bogu i caru, te uhićenje, saslušanje pred velikim svećenikom, Vijećem i Pilatom, iako detalji oko tog postupka nisu autentični. Suosnivač i najpoznatiji član Seminara je John Dominic Crossan drži da je Isus bio nepismeni „židovski cinik“ (pripadnik ciničke filozofske škole) koji je rođen u okruženju seljaka bezemljaša. Isprva je bio sljedbenik Ivana Krstitelja. Bio je iscjelitelj i čovjek velike mudrosti i hrabrosti, koji je iznosio poruku neisključivosti, tolerancije i oslobođenja, ali nije začet po Duhu Svetom, niti je uskrsnuo. Isusovo tijelo nakon razapinjanja nije ni položeno u grob, već su ga rastrgale životinje, što je u ono doba bio redovit tijek stvari. Crossan smatra da evanđelisti niti nisu pisali evanđelja da budu doslovno shvaćena. Tako na primjeru Isusovog hodanja po vodi ukazuje na to da je besmislena rasprava o tome je li se to stvarno dogodilo, već je bitna poruka koju ta scena donosi. Nastavak |
- 14:15 - Komentari (52) - Isprintaj - #
Svibanj 2011 (1) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (4) Svibanj 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (3) Veljača 2010 (1) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (2) Studeni 2009 (3) Listopad 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (12) Lipanj 2008 (12) Svibanj 2008 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju. kontakt: responder.hr@gmail.com Drugi o Responder blogu: “Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.” "Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu." Anonimac "Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima." Supek “Čini se pomalo modernistički inficiran.” Toma Blizanac “Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.” ProtestantZg “Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.” My Exercises "Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa." Pavaogc “Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!” demokracija Katkad svratim na: Portali → Spiritus movens → National Catholic Reporter → Clerical Whisper Progresivizam → Young Adult Catholics → The Progressive Catholic Voice → J. Cecil's Progressive Catholic Reflections → Vatican II Voice Tradicionalizam → Toma Blizanac → Romancatholicism → Tradition in Action Ekumenizam → Faith and Theology → The Piety That Lies Between Tiskovine → Svijetlo riječi  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||