18.09.2008., četvrtak
Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
|
Možemo li opravdano prigovoriti zbog činjenice da Isus u Bibliji nigdje ne govori o potrebi ukidanja robovlasništva, koje je bilo razvijeno u doba Rimskog Carstva?  Pitanje robovlasništva nije bilo od velikog značenja u ondašnjoj Palestini, pa ga se Isus izravno ne dotiče, ali je zato smisao Isusove poruke o ljubavi prema bližnjem morao utjecati i na tu vrstu međuljudskih odnosa. To se ubrzo i pokazalo, u vrijeme kada se kršćanstvo izravnije susrelo s izazovom robovlasništva, prilikom širenja u helenistički svijet. Sv. Pavao se, kao tada najznačajnija figura, nije borio protiv robovlasništva, ali ga je radikalno relativizirao u duhu Isusa Krista, primajući u kršćansku zajednicu gospodare i robove, muškarce i žene, te naglašavajući ravnopravnost svih ljudi pred Bogom. Na sličan način je npr. i budizam djelovao u odnosu na kastinski sustav u Indiji, koji se nije mogao ukinuti ali ga je Buda faktički relativizirao primajući u svoju redovničku zajednicu muškarce (i žene, što će kasniji budisti izmijeniti) iz svih kasta. Isus dakle nije bio društveni revolucionar, ali je u velikoj mjeri izmijenio čovječanstvo. Evanđelje naviješta preobražaj svijeta, no taj preobražaj nije sociološke već eshatološke naravi. Međutim, iako Evanđelje nije socijalna poruka, ono zasigurno djeluje kao socijalni zahtjev. Tako u Novom zavjetu ne postoji razrađena teorija dokidanja ropstva, kao ni teorija opravdanja njegova postojanja. Robovi su u antičkom društvu bili datost koja se podrazumjevala i koja je bila od svih prihvaćena, pa i od samih robova. Učestali ustanci robova u vrijeme kasne Rimske republike između 150. i 70. godine pr. Kr. nisu imali kao vodeću misao ukidanje samog ropstva, nego stjecanje većih građanskih prava i mogućnost povratka u svoj zavičaj. Niti poznati Spartakov ustanak nije u tome iznimka. Čak kada bi pobunjeni robovi formirali prolazne tvorvine slične državama, u njima je opet postojalo ropstvo. Inače, položaj židovskih robova koji su u to stanje zapali zbog duga bio je povoljniji od položaja robova u rimskom društvu, budući je Mojsijev zakon naređivao njihovo oslobođenje svake sedme (jubilejske) godine. Nama suvremenim ljudima je razvoj društva kroz stoljeća pokazao kako se promjene ne postižu mijenjanjem imena ekonomskog sustava ili formalnim proglasima. Odnosi slični robovlasništvu nerijetko postoje i u modernom kapitalizmu, gdje se potplaćeni radnici iskorištavaju, ne poštuju se njihova prava, onemogućuje im se dostojan život. Isus je zato tražio korjenitiju promjenu, a to je promjena svijesti u odnosu prema drugom čovjeku, gdje nam je svaki čovjek bližnji, te odnos prema njemu definira naš odnos s Bogom. Jednako tako i Pavao u Poslanici Filemonu poručuje gospodaru da mu je njegov rob "ne kao rob, nego više od roba, kao brat ljubljeni" (Flm 16). Stoga su i prvi kršćani tražili bratsko postupanje s robovima, koji su tako mogli postati i svećenici, pa čak i rimski biskupi, kao u slučaju otpuštenog roba Kalista (217. god. postao papa, 222. god. mučen i ubijen zbog svoje vjere, te je proglašen svetim). Pozitivne promjene antičkog svijeta koje su poduzeli kršćani obuhvaćaju i nadvladavanje obogotvorenosti vladara i apsolutiziranja političke sile. Suočena s propadanjem ćudoređa u velegradovima iz doba kasnog Rimskog carstva, Crkva je naglašavala elementarne Božje zapovijedi. Tako se stvarao novi etički ideal djelovanja ne jednostavno po zakonu ili klasnom moralu u kojem je podređenost bila prirodna pojava, nego djelovanja iz nepatvorena srca, s pogledom na Krista i bližnje. U doba poganstva moral je viših društvenih razreda bio takav da bi na blagdane za svoj grad, a na svoju slavu, izdvajali velike svote novca za kruh i cirkuske igre (panem et circenses). Kršćanstvo je pak zahtijevalo da se moral svakog pojedinca koji ima više sredstava no drugi sastoji u tome da se neprestano zauzima za siromahe i patnike, a takvih posebice u kasnoj antici nije manjkalo. Za mnoge je bio začudan i mentalni sklop kršćana koji je dolazio do izražaja prvenstveno u euharistiji, gdje su svi vjernici braća i sestre, bez razlike u klasi, rasi i naobrazbi. Upravo su se kod tih Božjih službi prinosili znatni dobrovoljni darovi, koji su omogućili nastanak dobrotvornih ustanova za siromašne, bolesne, siročad i udovice, starce, putnike i zatvorenike. |
- 11:40 - Komentari (56) - Isprintaj - #
09.09.2008., utorak
Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
|
Vjernici tvrde da je Bog milostiv i pravedan. Međutim, u Bibliji, tj. u Knjizi Izlaska (Izl 20,5; 34,7), piše da Bog “krivca nekažnjena ne ostavlja nego kažnjava opačinu otaca na djeci - čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.” Dakle, po tome ispada da se Bog zbog grijeha umrlih osvećuje na njihovim potomcima. Kako vjernici mogu prihvatiti takvog Boga? Oni tako za svaku bolest ili nesreću kojima ne mogu naći uzrok, smatraju da se radi o kazni zbog grijeha predaka. Čak su razvili i molitve za ozdravljenje obiteljskog stabla, gdje se osoba moli da Bog oprosti grijehe njenim precima zbog kojih ona sada trpi.” Biblija nije knjiga iz koje možemo vaditi pojedine citate prema svom interesu i smatrati ih apsolutnima i svevremenskima, iako nažalost na tu praksu nailazimo kod sekti i pojedinaca koji žele dokazati neke svoje teze. Nasuprot tome, kršćani (uz iznimku nekih fundamentalnih grupacija) Bibliju smatraju knjigom koja kroz mnoštvo stoljeća pokazuje put razvoja čovjekove spoznaje Boga, sve do pojave Isusa Krista u kojem se konačno Bog sam otkriva čovjeku. Stoga ako želimo tražiti biblijske odgovore na pojedine probleme, trebamo promatrati cjelinu razvoja misli o tom pitanju. Evidentno je kako je u Bibliji problem trpljenja povezan s problemom grijeha. Tako je isprva u židovskoj povijesti vrijedilo načelo da su sve nevolje koje su zadesile narod zapravo zaslužena kazna za njegove grijehe. Krivnja je ispočetka bila smatrana kolektivnom, pa se prema tom načelu zlo kažnjavalo do trećeg i četvrtog koljena kako je navedeno u citiranom retku iz Knjige Izlaska. No, kasnije se dolazi do spoznaje kako je to načelo u suprotnosti s Božjom pravednošću, pa se sve više javlja princip individualnosti kazne, čime se isključuje mogućnost da potomak bude kažnjen za grijehe pretka. Tako već u knjizi Ponovljenog zakona nalazimo sljedeći citat: “Neka se očevi ne osuđuju na smrt zbog sinova ni sinovi zbog očeva; neka svatko za svoj grijeh gine” (Pnz 24,16). Načelo osobne odgovornosti potvrđuje i prorok Jeremija naviještajući: “U one dane neće se više govoriti: »Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.«” (Jr 31,29). Konačno, čitava Knjiga o Jobu govori o problemu patnje nedužnih, te izriče načelo kako te patnje nisu nužno plod grijeha.  Einar Hákonarson: "Zašto ja?, Knjiga o Jobu" Do daljnjeg razvoja dolazi kod proroka Ezekiela, koji prvi jasno navodi da čovjek, ne samo da nije osuđen zbog grijeha predaka, nego ne mora biti osuđen ni poradi vlastitih grijeha. Dakle, time je ublaženo i načelo osobne odgovornosti. Tako se došlo do spoznaje da se čovjek može pokajati zbog svojih grijeha, te tada neće biti osuđen, budući da Božji sud određuje samo sadašnje vladanje. ”Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini, i bude čuvao sve moje naredbe i vršio zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti. Sve njegova nedjela što ih počini bit će zaboravljena: zbog pravednosti što je čini živjet će. Jer zar je meni do toga da umre bezbožnik - riječ je Jahve Gospoda - a ne da se odvrati od svojih zlih puteva i da živi?” (Ez 18,21-23). Osim ovog prijelaza od trajne kolektivne odgovornosti ka poništivoj osobnoj odgovornosti, značajno je primijetiti i da biblijski pisci nikada ne doživljavaju Boga isključivo kao strogog osvetnika, već se trpljenja i kušnje tumače odgajanjem naroda kako bi ga se privelo boljim mislima i osjećajima (usp. 2 Mak 6,12-16). Osim toga, milosrđe uvijek uvelike nadilazi gnjev, pa se čak i u navedenim odlomcima iz Knjige Izlaska kaže da ako kazna ide do trećeg i četvrtog koljena, Božje milosrđe ide tisućama. U Novom zavjetu Isus odlučno odbija načelo isključivog pripisivanja nesreće grešnosti onoga koji je žrtva. Kad on govori o kazni za grijeh, pritom uvijek misli na posljednji sud koji slijedi nakon smrti čovjeka. Trpljenje ponekad može biti posljedica grijeha, međutim to tada nije kazna zbog grijeha, već poticaj za napuštanje grešnog života. Tako će Isus ozdravljenom bolesniku reći: "Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!" (Iv 5,14). U drugim zgodama Isus izričito negira princip po kojem su nesreće zemaljskog života odmazda za grijeh. Govoreći o Galilejcima što ih je Pilat dao poubijati, izjavljuje: "Mislite li da ti Galilejci bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam" (Lk 13,2-3). Slično tome, govori i o nesretnom događaju koji se zbio za njegovih dana: "Ili onih osamnaest, na koje se sručila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam" (Lk 13,4). Takvo je protivljenje Isus iskazao i u vezi sa slijeporođenim, kod kojeg učenici pogrešno primjenjuju nadvladano starozavjetno načelo o vezi bolesti i kazne: ”»Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?« »Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.«” (Iv 9,2-3). Kršćanin se dakle ne može vratiti na predrasude o nepravednom Bogu, protiv kojih se sam Isus snažno postavio. U skladu s time se postavila i Katolička crkva, pa je tako papa Pio V. 1567. godine bulom ”Ex omnibus afflictionibus” osudio nauk belgijskog teologa Baiusa, među čijim je tezama bila i ova: ”Sve boli pravednika, bez izuzetka, jesu kazna za njihove grijehe. Tako su Job i mučenici trpjeli zbog svojih grijeha.” Papa Klement XI. je pak 1713. bulom ”Unigenitus” osporio tezu francuskog teologa Pasquiera Quesnela prema kojoj ”Bog nikada ne kažnjava nevine, te nevolje uvijek služe da kazne ili da čiste grješnike”. Nažalost, teza o povezanosti grijeha i trpljenja u 20. se stoljeću ponovno snažno afirmirala u pentekostalnom pokretu, a takve je teološke nesuvislosti preuzeo i dio katoličkog karizmatskog pokreta. Tako se ondje govori o naslijeđenim prokletstvima, tj. o grijesima predaka koji uzrokuju patnje potomaka. Taj potomak može biti i savršeno pravedan, no on svejedno grca pod teretom svoga obiteljskog stabla, makar za njega ni ne znao. Kao rezultat takvog nauka stvoren je niz različitih molitava i praksi za ozdravljenje obiteljskog stabla, kojima uvaženi suvremeni teolozi poput profesora s Papinskog sveučilišta Gregorijana, isusovca p. Mihályja Szentmártonija ili propovjednika Papinskog doma, kapucina fra Raniera Cantalamesse niječu biblijske korijene, te u njima vide ezoterijske elemente.  Molitva u pentekostalnoj zajednici Prikladno je još na ovome mjestu nešto više reći o novosti koju je donijelo kršćansko gledanje na odnos trpljenja i grijeha. Isus se nije samo teoretski usprotivio tumačenjima koja su bila tekuća u židovskom mentalitetu, već je donio božansko rješenje tog problema ostvarivši ga na svom vlastitom tijelu. Svojom je mukom na najjasniji način dao do znanja da zemaljsko trpljenje nije kazna. On je na sebe uzeo teret svih posljedica grijeha ljudskog roda, osobito trpljenja što ga je grijeh zaslužio. Na taj je način mukama dao novi smisao, tj. vrijednost otkupljenja. Isus nas svojom mukom nije oslobodio od trpljenja i smrt, već je učinio da nas oni ujedinjuju s njegovim otkupiteljskim djelom. Trpljenje zato više ne može biti kazna za naše grijehe, nego spasonosno sredstvo kojim mi sudjelujemo u otkupljivanju svijeta. Stoga nijedno ljudsko trpljenje nije Božja kazna, već je određeno da nas pridruži Kristovom otkupiteljskom prinosu. Čak ni u okolnostima koje bi davale izgled da je netko kažnjen zbog svog evidentnog grešnog ponašanja, ne možemo tumačiti da se tu radi o Božjoj kazni. Iako se sa stajališta naravnih zakona čovjek može suočiti s posljedicama vlastitih čina (npr. bolest može biti rezultat različitih pretjerivanja ili zanemarivanja), u nadnaravnom božanskom planu nesreća koja se dogodi dobiva uzvišenije značenje, gdje se ne radi o kazni već o našem pridruživanju Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Trpljenje je, dakle, sjedinjenje sa spasiteljevim prinosom za spas svijeta, te postaje otkupiteljskim činom. |
- 10:39 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Svibanj 2011 (1) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (4) Svibanj 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (3) Veljača 2010 (1) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (2) Studeni 2009 (3) Listopad 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (12) Lipanj 2008 (12) Svibanj 2008 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju. kontakt: responder.hr@gmail.com Drugi o Responder blogu: “Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.” "Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu." Anonimac "Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima." Supek “Čini se pomalo modernistički inficiran.” Toma Blizanac “Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.” ProtestantZg “Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.” My Exercises "Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa." Pavaogc “Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!” demokracija Katkad svratim na: Portali → Spiritus movens → National Catholic Reporter → Clerical Whisper Progresivizam → Young Adult Catholics → The Progressive Catholic Voice → J. Cecil's Progressive Catholic Reflections → Vatican II Voice Tradicionalizam → Toma Blizanac → Romancatholicism → Tradition in Action Ekumenizam → Faith and Theology → The Piety That Lies Between Tiskovine → Svijetlo riječi  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||