Alone

Nikad, ali nikad u životu se nisam osjećala usamljenije, jadnije i izoliranije.
Nekako, nesvjesno, sama a i uz malu pomoć ostalih okrenula sam više manje
sve i svakoga protiv sebe. I kažem vam da je to najlošiji osjećaj na svijetu.
No dobro, sama sam si kriva, kao i uvijek, i čini se da je došlo ono vrijeme u
kojem ja plaćam za svoje pizadrije.

Sjedim u sobi prepunoj ljudi koji se smiju, zbijaju šale, uživaju u zadnjoj
godini srednje škole, koji imaju nekamo i nekome otići nakon tih par sati,
druže se prije i poslije škole...jedino ja šutim i osjećam neki grč u želudcu.

To nisam ja. To nikad nisam bila ja. U najgorem slučaju bi glumila sreću,
navukla bi osmijeh, smijala se na silu i nakon što zavaram sve oko sebe, s
vremenom bi zavarala i samu sebe i bila, nekako, sretna.

Probudim se u 7:30. U 8:00 sam već u busu. Radim do 13:30. U 14:00 sam
u školi. U 18:20/19:10 izlazim iz škole. Dolazim doma. Večeram. Kupam se.
Čitam nešto ili visim na fejsu. Oko 22:00 sam već u krevetu. I to je to.

Osjećam se kao najgluplja, najružnija, najnesposobnija, najlošija, najmanja,
najbezvrijednija i najusamljenija osoba na ovom svijetu.

I dalje je jače od mene, http://www.youtube.com/watch?v=XDMWZOSCrBw&feature=related.