ponedjeljak, 27.01.2020.
Nomen est omen, po drugi put...kao odgovor na @adminovo pitanje: "Kako je bilo nekad na blogu"...i kao podsjetnik sebi samoj
 (photo by Mayday) Imala sam taj jedan blog, tada rođen dveisedme crn kao ponoć, a zapravo rasvijetljen i razigran poput Las Vegasa energijom su ga napajali uglavnom nebitni postovi i - najbitniji od svega - komentari pun smajlića je bio, prokletinja šaren i vječito u pokretu ciganskoj čergi najviše nalik putovalo se, puno pjevalo i plesalo još i više fotografiralo, glupiralo razmjenjivalo padobrane i poljupce recepte za preživljavanje kao i one za višnjevaču s rakijom ili rumom često se dim raspaljenog roštilja dizao do zvijezda i pune Lune, zavodljive i zavadljive (ne, nismo bili svađa i čerupanja lišeni ni tad no nekako bi se sve riješilo i na valcer, tango ili dance osamdesetih okrenulo) bili smo Ekipica, s velikim E (jedan od nas napravio nam je chat tek tada nije bilo spavanja, od jutra do sutra kuhali smo zajedno kasne gulaše, dodavajući puno previše crnog vina u njih i u prateće im bambuse i rane kavice budilice zajedno smo kuhali, jer i na posao je valjalo ići) daleko od avatara, bili smo jedni drugima ponajprije ljudi od krvi i mesa i osjećaja i potreba radili ponoćne premijere i koncerte za tamburaše & prvi alt kojima ujutro, osim u šašavim, za ostatak svijeta potpuno nerazumljivim komentarima, nije bilo ni traga ni glasa i ljubavi je bilo, kako onih besmrtnih, realnosti sasvim nedohvatnih tako i smrtnih, stvarnim životom zaživljenih prijateljstava do groba, kakva je samo možda Balašević u onoj jednoj pjesmi uspio opjevati (to sam tek kasnije uistinu spoznala) vrtio se taj moj karusel do jedne točke (iz ove je udaljenosti točno vidim, ali dok se crtala nisam, zaista nisam opazila nikakve neobičnosti u tkanju) linija života skrenula je niz moj dlan i nastavila kliziti, nezaustavljivo u svega par mjeseci ostala sam bez troje najdražih i najbližih ljudi, s kojima sam isti krov dijelila dvoje sam dugo, grčevito nastojala održati na životu nepokretne polusvijesne hraneći ih žličicom i mijenjajući im pelene kao što su oni meni mijenjali tada, kad sam im kćerkom jedinicom postala moji prsti, urinom, fekalijama i antisepticima nagriženi, nisu više imali snage letjeti tipkovnicom moj duh više nije mogao ostati na onom rascvjetanom, raspjevanom mjestu napustila sam ga, zauvijek. Bdjela sam nad životima i gledala jebenoj smrti ravno u oči zahtijevala ne moja, nego njihova prava pred ravnodušnim, neljudskim institucijama smijala se kroz suze s medicinskim sestrama, od kojih mi je jedna i sestra po duši ostala, bez zadrške urlajući i lupajući šakom o stol nedodirljivih liječničkih veličina tražila sam ne živote, nego makar samo kap-dvije izmičućih života ništa nije pomoglo, naravno čempresi i vijenci - dva puta u nešto više od mjesec dana - potpuno su zakrilili moje nekad vedro nebo. Onaj koji mi je obećao sebe dok nas smrt ne rastavi, u međuvremenu se skroz bezbrižno sastavio sa svojom novom/starom ljubavi (jer ja sam tamo negdje mijenjala podbradnike i pelene, pobogu, nije on takvu suprugu uz sebe, najvažnijeg na svijetu, zamislio) otišao je i pokušao mi usput odnijeti i taj roditeljski krov s glave nije uspio, po cijenu mog zdravlja, nije uspio nikad ne bih mogla zapaliti svijeće na onim grobovima, da sam mu dopustila da sruši nešto što su moji gradili čitavog života ostala sam sama na svijetu napokon, slomila sam se ne na komadiće, na subatomske čestice sam se raspala na podu ostala rasuta, tri duge godine nesvjesna života koji je pored mene jurio, tri duge godine očima od pustih suza obnevidjelim gorko, jecajući, ravno iz raspukle duše plakala, tri najduže godine ipak nisam mogla ne osjetiti dodir krila anđela mojih vrlo konkretnih anđela čuvara, među kojima se našlo i dvoje blogera on, koji je svakog vikenda sjedao u bus, noseći meni, stotinama kilometara udaljenoj, najveći mogući rupčić za brisanje suza i ona, hraneći me malo kod mene na kopnu, malo kod nje na otoku svojim nadaleko čuvenim čokoladnim kukizzzima (a zapravo čistom ljubavlju duše koja je istu kalvariju prošla) Imala sam taj jedan blog, jednom ne idite tamo, sva su svjetla ionako pogašena i nikog više na tom mjestu nema nekad, moje je ime bilo raspon svih veličina, od minimalne do maksimalne i nijedna mi više nije odgovarala, morala sam ga odbaciti prirodno, kao leptir kukuljicu danas, moje je ime službeno poziv u pomoć, zamišljeno davne dveidesete, kada mi je pomoć bila nasušno potrebna a zapravo, za vas i za sebe ja sam may kao maj, najljepši proljetni mjesec nanovo rođena oda crvenim ružama i mirisu jasmina i jorgovana koju sunce piše po nebeskoplavom crtovlju ja sam may i drago mi je što sam vas upoznala ;) (vrijeme je da ponovo zapjevam; nisam vjernica, ali mislim da je ovo najbolji izbor, za početak; moj nekadašnji zbor u zagrebačkoj katedrali, amaterskom ali dobronamjernom blogerskom rukom & fotićem sniman; zato - nemojte ča zamerit, ako i nije baš savršeno) |
