Mayday of Maylandia

(photo & video by Mayday)

...i jedan od mnogih takvih susreta;


(s promocije prve od tri do sad objavljene knjige
mog prijatelja, pjesnika, blogera - KLIK)

riječi je bilo i nota je bilo
i vina i kroštula za polizat prste

i toplo je bilo
te ledene veljače, k'o usred ljeta
u najmanjem gradu na Zemlji
u najljepšem kutku svijeta
(s one strane Učke, ofkors;
ova je van konkurencije )

Malo mužike po domaću, od stare garde - Daniel Načinović, "Va Opatije":



i još malo, od mlađe - Bruno Krajcar, "Va Labine by night"
(u originalu s njim pjeva naše gore list, nekad slavni Bobby Solo):



No, dakle, to je to...blogerski susreti treće vrste.

Oči u oči.

Moj prvi...uh, davno je to bilo;

nakon cca tri mjeseca bloganja, lita gospodnjeg dveisedme, ta moja draga, bliska
- mada suhoparno, geografski gledano, zapravo 450 kilometara udaljena -
prva prava blog-prijateljica i ja nismo išle na tzv. blogersku kavicu
(jerbo vam ja nimalo ne volem te kafiće & srodne im priče)
doma, na mojoj terasi, bilo nam je baš lepe, pa smo to i obznanile, urbi et orbi

KLIK

Kasnije
mjesecima, godinama kasnije
imale smo još više materijala za brbljanja
i slavlja

KLIK

KLIK

a i lista moje ekipice blogooptimista poprilično se proširila u reali .

Raznorazna blogerska druženja und ruženja nastavila su se širom lijepe naše
(istinaiblog - i šire od širom )
promocije knjiga, koncerti, izložbe, ljudovanja, ludovanja...sve sam već napisala & opisala
tu (jopet klik!)
i
tamo (još jedan klik, ako vam se da, ako ne - a ča ću vam ja )
(i još ponegdje, ali...neee, tako znatiželjnih nema čak ni na blogu )

U ovih osam godina upoznala sam uživo dvadesetak blogera
sve redom staro društvance s 'ladnog mi bloga
možda ću uskoro, tko zna
- blogdaj sriće/zdravlja/dobre volje/šoldi/nafte/force u motoru mog bolida iz '84. -
upoznati još toliko s ovog friškog
sve u jednom danu, na promociji naše prve blogoknjige
koja je, nažalost, nekima "kost u grlu"
(ubijte me ako kužim zašto - poziv na sudjelovanje bio je upućen svim blogerima, javno, jasno i na vrijeme, a kad knjiga napokon ugleda svjetlo dana - tko neće, ne mora ju ni kupiti ni čitati )
meni će ostati - kako je jednom @Mela kod @Siniše lijepo rekla - krasna knjiga za uspomenu
na jedno okupljanje oko - u crnilu svakodnevice tako rijetke - pozitivne i kreativne ideje troje entuzijasta
na jedno zajedništvo u stvaranju
na jedno vrijeme provedeno ovdje, s vama.
Svatko ima svoje povode i razloge za sudjelovanje/nesudjelovanje
ovo su moji
drugih ambicija zaista nemam.
Tek toliko, kao informacija znatiželjnima - jer nije da nije bilo komentara
tipa - želiš među coolere preko blogoknjige .
Većina vas zna - imala sam post na zadanu temu, klik - od pisanja uglazbljenih riječi ionako živim već četvrt stoljeća
živjet ću i dalje, bilo bloga ili ne, tako da....
(tko je cool, tko je fresh...ajme, motivacije
stari blog, na kojem još uvijek imam pravo pisati - i ne, ne dam da mi itko izbriše drage tragove, na lijevoj je listi
ovaj na desnoj
pametnom dosta)


Čemu zapravo sva ova govorancija?

Hm...nisam neš naročito žurna, ažurna ni dežurna na blogu u posljednje vrijeme
(silom prilika ili neprilika, svibanjske akcije & atrakcije imale su prednost )
a i kad jesam bila tu - bolje da nisam
pa za početak, recimo:
šjor Blogeditor tvrdi da sam prije nekih godinu dana, točnije - 17.05.2014. u 07:36
objavila svoj prvi post na ovom blogu.

Prvi blogđendan, hja
kako doš'o, tako proš'o
neprimjećen, nevažan
jer jedini pravi za mene zauvijek ostaje onaj jedan četvrtak u ožujku 2007.
kad sam se prvi put u životu otisnula u šareni net-svijet
i to baš ovdje - na (nikad, pa ni sad) mirnim vodama Bloghaera.



(ovako smo počele Tonka i ja, na posuđenom laptopu Aceru zvanom Aco
i kilavoj, žičanoj und s malo, premalo kilogigameganečega strogo ograničenoj dial-up vezi;
sjeća li se još itko onog silnog kvrčanja i zvrčanja?)

Kako, zašto - sve lijepo piše
svakom tko čitati zna i želi;
linkova/klikova (to su ona žuta slova, jelte ) koliko hoćete u ovom postu.
I koliko nećete, pretpostavljam .

Postova, što tu, što na umirovljenom mi blogu, tek parstotinjak, doduše
(jer pišem kad mi puhne
a ne puše mi često, srećom po mene i po vas )
ali komentara...ajmeee...miljon
da miljon - iljadu!

Komentari su duša svakog bloga
i ne razumijem zašto, ooo, zašto su sad na sve većem broju blogova "skriveni"
nema čak ni onog ON/OFF botuna
zašto???

Jesmo li postali čitatelji, a ne (makar i samo virtualni) prijatelji?

Knjige su za čitanje, ljudi služe da se druže.

U ona nikad prežaljena vremena mojih blogopočetaka, svi smo imali komentare na izvol'te
zezali se, smijali, plakali, svejedno

(znalo se, istinaiblog, i onda naći rijetkih samoprozvanih veličina koje su izričito - pa i mailom, SMS-om ili telefonom, hehe - od svojih podanika naručivale kvalitetne komentare, ma što to značilo )

ali i dan danas, moji blogeri-prebjezi na kojekakve fejzbuke, povremeno ispuste poneki "ehhh..." i "ahhh..." za danima i noćima kad smo vještičarili & metlarili jedni kod drugih
(interna zafrkancija, teško opisiva )
i pisali si slova, slike, glazbu
a ne po inerciji lajkali
ili ostavljali instant "ha-ha vjeverice" i slične doskočice Fejzbukovčana današnjih iz Fejzbukovice Gornje ili Donje .
(cyber civilizacija na društvenim je mrežama napravila zaista veeeliki korak
unazad
u slikovno pismo pećinsko)

Blog, kakvog se ja sjećam
ipak je nešto drugo.

Zato i jesam još uvijek ovdje
- ljubaf je ljubaf -
svim burama i neverama usprkos .


P.S........eh........pa, P.S. ne morate čitati, jer vam se neće dopasti.
Predugačak je, preosoban, preizravan, a to na ovim prostorima nije popularno.
Slijedi druga strana medalje.

Blogobure u blogočaši blogovode...poznato?

Sve - srećom, rijetke, ali samim tim ne i manje žestoke - kojima sam zahvaćena od te dveisedme do danas prouzrokovao je jedan te isti kamenčić
(u)bačen u komentare davno
pod jedan, sad tek vidim, proročanski prigodno naslovljen post;
kamen smutnje, kamen spoticanja
kamen koji je glumio stijenu, uvijek
(mada u boksu, s desne strane, lijepo piše
da će jednog dana samo sitan pijesak biti)
osim kad je kao stijena - makar virtualna, jer nikad se ni čuli ni vidjeli nismo - u stvarnom životu
u one najteže tri godine mog nebloganja
trebao, mogao, morao (morao? ha, ma ništa se ne mora, ali...) stati i ostati tu.
A postao je i ostao samo kamen oko vrata.

Zašto, to samo on zna.

Vi, bezgrješni, koji se spremate prvi baciti kamen na mene
ili ste ga već bacili
pogledajte dobro što zapravo držite u ruci;

možda baš isti taj kamen.

Put do njega u jednom je od linkova, pod točkom 8.
Jedini siguran put, jer sve druge uglavnom briše
kako na blogu tako i na Fejsu, mailu, stvarnim ljudima - blogerima, svojim dugogodišnjim RL prijateljima i njihovim obiteljima, uživo - ispred nosa...

Svejedno, sretan mu put.

Uz još jedan KLIK na blog-kariku koja nedostaje
jednom ružnom, ama baš ničim
(s moje strane, jer - za one koji tad nisu bili ni blizu, a sad navodno sve znaju - ta štorija i počela je i završila još početkom lipnja prošle godine)
izazvanom hajkačkom postu izvjesne blogerice u kojem je raspisana tjeralica za
"dragom-iskrenom-duhovitom" osobom pod nickom @maydaymay (posljednji, krucijalni KLIK)
(iščupane iz konteksta, i vaše bi riječi mogle biti prezentirane revijalno
ili mislite da ste ovdje
bilo gdje
baš vi imuni na to?
jeste li zaista
jeste li baš uvijek pazili kamo i komu šaljete neka svoja slova...slike ...snove?
sjetite se
možda su i vama pripisivali - javno ili tajno - lik i nick negog drugog blogera/blogerice?
meni jesu, više puta, ma koliko tragikomično i besmisleno bilo
i to i još neke luđe stvari, npr. - ševiš se za naslovnicu s uredništvom ;
povremeno, kad bi se nešto moje nekim divnim čudom na istoj obrelo
dolepršao bi mi poneki mail sličnog sadržaja, anoniman, jasno
tako da imam čist' zgodnu & praktičnu zbirku "objavljenih radova" )

Tamo, na blogu na kojem sam optužena za sve životne nevolje jedne nedužne duše
još lani - kad je cijela kaša zakuhala - nestajali su, pa se volšebno vraćali neki bitni postovi, interesantno
neki su i bitno mijenjani - naknadno, nakon već ostavljenih komentara, interesantno
neki komentatori i njihovi komentari kao da su nestali, a nisu, interesantno
(za razliku od ozloglašene krvnice @maydaymay, za vijeke vjekova i krive i dužne)
ti neki - bitni, najbitniji dramatičari ovog dramoleta - preskočeni su, neprimjećeni, nedužni, nezapamćeni
kao da ih nikad nije ni bilo na zimzelenoj livadici skromne tratinčice, cvijetka-zanovijetka
ni na nekim drugim, više ili manje zelenim blogolivadicama
koje se možda, čitajući ovo, crvene...možda, kažem
jer ima i besramnih.
(a sjećam se k'o sad nekog klepetana-kapetana svih ratnih blogobrodova, pikulice-slatkice, glavnog i neodgovornog kuhara svake blogokuhinjice
poete & fizikalca
malca-znalca-genijalca, ali...ah, ta sjećanja, varljiva li su!
vjerujem da se ni vi ne sjećate
da mi nema moje vlastite arhive od dveisedme do danas
- arhive postova, arhive mailova -
nebrisane, nemijenjane
umrla bih bedasta)

U ovih godinu dana, koliko ste od mene pljuvačkih, napadačkih, "urotničkih"
tko-je-tko ispitivačkih, huškačkih mailova, FB i SMS poruka, telefonskih poziva dobili?
(ja od nekih jesam - protiv "trećih", naravno)
Koliko postova u kojima sam razapinjala ikoga od vas?
(mene jesu - i još će, kažu)
Jesam li se lažno predstavila slikom/likom/djelom, "maskirala", pisala o vama opsesivne traktate u šiframa i/ili između redaka, spletkarila, nastavite niz?

Razlikuje li se moj stari blog od ovog novog
(sve vam lijepo piše u linkanim postovima - usporedite pa sudite, molim)
po ičem bitnom, osim što sam u međuvremenu doživjela obiteljsku tragediju
totalni raspad životnog sistema, zbog kojeg su nestala sva moja zborovanja, putovanja i još mnoga druga sitna, ali bitna radovanja
no, ne i empatija
dapače
kao svaki normalan ljudski stvor koji je prošao svoju kalvariju, postala sam još osjetljivija na tuđe tuge
i nikad se, ali nikadnikad, ni u mislima, ne bih narugala ičijoj stvarnoj, nevirtualnoj, neizmišljenoj nevolji
pogotovo ne - kako blogerica/hejterica u "oproštajnom pismu" piše - njenoj umirućoj majci
kad sam - između ostalog - i svoje nepokretne roditelje, oboje u isto vrijeme u istim fazama demencije, hranila na žličicu, mijenjala im pelene, prala, njegovala i na kraju svih njihovih ovozemaljskih muka oprostila se zauvijek - prvo od tate, pa od mame - u razmaku od mjesec dana?
(i ne, nije mi to bilo ono najgore razdoblje života - imala sam svrhu, zadatak, cilj, borbu;
najgore je počelo kasnije, puno kasnije
kad sam napokon shvatila da najvažnijih karika u mom lancu sudbine više nema
i nikad ih više neće ni ne može biti)

Sve to znate, sve ste to komentirali (linkovi, linkovi)
a opet, kad je javno-tajni linč počeo
nitko nije stao, razmislio i rekao tamo gdje je trebalo, jasno i glasno - pa čekaj, nije Mayday takva.

Izbjegavala sam koliko god sam mogla kojekakve blogobitke i ratničke pohode, jalove rasprave, svrstavanja u ove ili one tabore
jer takva sam kakva sam, na blogu i van bloga
kad iskrsne problem, nastojim ga riješiti
izravno, bez fige u džepu, bez dlake na jeziku
no, kad mi nešto ne sluti na dobro, okrenem se i odem.
Gotova priča.

Blog mi nije ispušni ventil (ne vidim svrhu u guranju nosa u auspuh - smrdi, brate, a i otrovno je)
tu sam zbog druženja
za ovaj moj virtualni stol u našem blogokafiću "Uzdravlje" uvijek je mogao sjesti svatko tko se koliko-toliko drži osnovnog bontona i ne vrijeđa druge
(čak i vukovi u vrlo prozirnim janjećim/zmijskim kožicama...briga me...teže je njima u njihovoj, nego meni u mojoj koži).
Na tuđim blogovima, ako nemam ništa iskreno, utješno ili zafrkantski za reći, okrenem se i odem.
Gotova priča.

Vjerovala sam na riječ blogoosobi koju sam mislila da (makar virtualno) poznajem osam godina
pokazalo se i dokazalo da je moje vjerovanje bilo slijepo i neutemeljeno
okej, nitko mi nije kriv
sama pala, sama se ubila, ni prva ni zadnja
neće mi se zbog toga nebo srušiti na zemlju ni pasti kruna s glave
(falabogu, ima na blogu i ljudi, ne samo avetinjskih avatara)
no, ne vjerujem više nikakvim pikselastim utvarama ni medenim riječima iza kojih ne stoji čovjek i djela
točka, amen, la commedia e finita.

Svejedno
javna i tajna pljuvanja i bljuvanja nisu me mimoišla ni ovaj put - i nastavljaju se.
Zašto i ne bi - virtualno zlostavljanje omiljena je zabava dokonih i frustriranih
- nažalost, nisu svi zlostavljači prepoznatljivi "na prvu", poput onih nekoliko općepoznatih -
a ja sam šutjela, ne želeći dovoditi vas, s kojima sam ovdje već godinu dana, u neugodnu situaciju "biranja strana";
ne želim ni sad, da se razumijemo - pa nismo u dječjem vrtiću, pobogu!
Široko je ovo blogopolje i za sve nas ima dovoljno mjesta pod suncem Bloghaera;
ne moram se svidjeti svima (i vice versa)
postoji onaj famozni iksić na vrhu stranice i - ciao, bello...ciao, bella

"Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobijedio. To znači da više nisi vrijedan mog vremena."
napisao je Bukowski, a ja prepisujem i potpisujem
ali
ali
sve ima svoje granice
negdje treba podvući crtu.

Moje ime i prezime znao je i zna svatko tko me u ovih osam godina bloganja pitao
(i tko nije, nego se tek okolo-naokolo raspitivao kod drugih...no dobro, nećemo sad cjepidlačiti)
s nekima od vas sam i na Fejsu - kojeg danas uglavnom koristim za komunikaciju s prekomorskom & prekooceanskom rodbinom i prijateljima, inače ga baš i ne ljubim previše, to ste već skužili - isto bez nicka, obostrano;
ostale, koji se na tom istom Fejsu (halo! na Fejsu!!!) i dalje drže samo nicka, bez da su mi se ikad, makar u inboxu, predstavili imenom i prezimenom - brišem.
Sorry, maškare su prošle.

Ako u međuvremenu nestanu neki postovi
(ili pak cijeli blog-karika-kamen mudraca-fizikalca...u njegovoj, brojnim borbenim pisanjima/brisanjima bogatoj blogopovijesti, ni prvi ni zadnji...mi, koji nismo tu "od jučer", znamo)
na koje žuta slova klikova/linkova vode
(a nestaju i mijenjaju se - "preko noći" - i postovi i blogovi i ljudi)
nema frke
dugogodišnjim blogostažom blagoslovljena, sačuvala sam ih
(kao i još poneku kariku koje više nema, a bila je objavljena)
za uspomenu i dugo sjećanje
na jednu jednostranu iskrenost.

I karike i kompletan lanac-kamenac uvijek mogu obnoviti/ponoviti na blogu
ne na ovom
na onom starom, pokojnom
među pokojnicima mu je i mjesto.






Oznake: u životu, stvarnom ili virtualnom, uvijek je bilo i bit će

onih koji vam ne mogu pogledati u oči
jer ne mogu ni sebi

onih koji vas gledaju u oči
i lažu

onih koji imaju oči
i ne vide
jer tako je lakše

i onih koji imaju oči
i vide
očito
kojima ni stoput ponovljena laž
nikad neće postati istina.
Takve i samo takve želim/trebam/imam uz sebe.
Oči u oči.

...klik...klik...klik...

Pa vi vidite.
Ili ne.
Kako vam drago.


Kategorija: ljetovanje, plaža, osobno, internet, fotografija...mo'š se slikat, May;
ma koliko istiniti bili, demantiji čak i u novinama izlaze na dnu predzadnje stranice
sitnim, najsitnijim fontom tiskani.
Nebitni.
Činjenice?
Stoje i postoje, ali koga briga za činjenice.
Zakulisne igre, maske, klanovi, skandali, tračevi, ukršteni mačevi, žutilo...to prodaje novine, pa i ove naše, blogerske.
Tim gore po činjenice, rekao je davno netko stariji i pametniji od mene.

"Htjela bih da me primjećuju a nevidljiva sam.... Želim biti središte a skrivam se u kutu...." zavapila je negdje na početku svog bloganja ona moja navodno nevina, naivna, nježna
i nadasve iskrena "žrtva".
Bravo, uspjela si.
Savršeno smišljena i izvedena cirkuska točka.
@Zvijezda je ponovo rođena (...inscenirati - između redaka, po običaju - vlastitu smrt na blogu?...samoubojstvo??...natjerati šokirane i zabrinute ljude da panično pokušaju spriječiti...što???)
@"braco" obrisao blog, odavno
@kamen-temeljac cijele farse is a rolling stone - on već naveliko jezdi nekim novim/starim virtualnim vrletima i gađa i pogađa neke nove/stare Ivke-naivke
gađanja željne
i svi veseli.

The show must go on.
Pod svaku cijenu.
Netko drugi plaća, ionako.

U ovom slučaju - ja.

Uzdravlje.
Cijelom kafiću.