utorak, 09.12.2014.
Daleka Obala
 (photo: Getty) Sve me više privlači, ta neka. Daleka. Sve se jasnije vidim tamo, na dulji rok. Najdulji, zapravo. Preko sedam gora i sedam mora i sedam patuljaka i čajna šopova sve po sedam (kojih više i nema kao nekad, a jok; odavde i Kinezi bježe). Bila, vidjela, dopalo mi se. Imam i svoje ljude tamo. Okej, Tihi ocean i nije nešto naročito tih, ali nije ni The More Jadransko. Bar ne ona dva mjeseca kad bi trebalo služiti svrsi. Silna krika i cika, a šoldi od turizma ni š. Samo 'rpe onoga što bi nekad ufino rekli sekundarne sirovine a danas neštonešto za oporabu. Oporabu. Tu se mam vraćam na Daleku Obalu i strane riječi vezane uz boravak tamo. Manje ih je nego ovdje. Meni. Ima tu još neš sitno nedoumica, koje ovdašnji mi bližnji rado spominju. Kao, teško je tamo, puno se radi. Ma bloga ti! Teško je i ovdje, uopće se ne radi. Bar ja ne radim (kao ni još 306 170 supatnika mi) niti imam ikakve realne šanse za to. Too young to die, too old to rock 'n' roll. Kao, ljudi su otuđeni, ne druže se, nitko se ne smije. O, ovdje svi krepivamo. Od smijeha. Po ulicama i šire. Dok vedrim pogledom, 'nako, ta trane, škicamo kontejnere iz nimalo estetskih & ekoloških razloga, smješka nam se nedepilirani brk na (još malo pa premudrim zakonima zabranjene, kao i x drugih stvari) najlon vrećice, ovlaš okačene po ručkama, sukladno propisima o, khm, oporabi. Svi radosni, mrmljamo ushićeno sami sebi u neobrijanu bradu, razdragano računajući računicu kako ćemo stari kruh velikodušno podijeliti s golubovima, tim dragim ticama nebeskim. Da se malo utove, jelte. Perad je perad. I od druženja silnog isto ne znamo kud bi, što kvalitetnog, što maštovitog. Po mallovima, supergigamegamarketima i šopingcentrima i da, da, nikako ne smijem izostaviti ono esencijalno - po blogovima, fejzbucima, tviterima, instagramima, geplusovima, vajberima, votsapovima, skajpovima... da. Kao, i opasno je po tim inozemstviman, ima puno kriminala. Hehe. Neću politiku u svoju butigu, reći ću samo geografski pojam - Remetinec. Kao, klima baš i nije neka tamo. Treba ti ili kišobran ili grtalica. A kod nas je, eto, dovoljan gumenjak i vesla ili vanbrodski Tomos 4.5 ks s kratkom osovinom i časkom si u školi, pekari, na placi ili poslu. Časkom. Taman dok ti vatrogasci ispumpaju poplavine iz podruma, prizemlja, garaže, štale, votevr. I naravno - coup de grâce za kraj: nostalgija. Vječna vatra paklena svih iseljenika. Znam ja po mojima. Stari Kraj simo, Stari Kraj tamo. Svake godine vrate se u legendarni Stari Kraj, svi veseli. I nakon mjesec dana otplahutaju iz njega, blogami, još veseliji. Jer dom je tamo gdje ti je dobro. Njihova rodna gruda već odavno nije njihova. Ni moja. Ni vaša. Krčmilo se što se krčmilo, krčmit će se dok i zadnji grumenčić grude nam rodne ne prijeđe izrodima. I tako; zirkam ja čak i dalekoobalne oglase pod rubrikom "Ženidba - Udadba", dok i za to ne postanem too old. Konkurencija je, blago rečeno, stravična. Sve neke mlade, zanosne krasotice u ponudi - Ruskinje, Ukrajinke, Kineskinje s nekosim, glanc novim očima, egzotike i erotike na tone. Sve dostojne izbora za Miss Universe, dugokose, lelujave, nasmijane, bjelozube. Prije ću naći posao ovdje nego muža tamo, već vidim. Možda da ipak kliknem na neke druge oglase, ha? Za čistačice, peračice, peglačice, spremačice, kuharice, njegovateljice, frizerke, vizažistice, stilistice, švelje/krojačice, lajf-koučice, šrinkice, studiovlasnice, audio tehničarke, tekstopisice, kompozitorice, glazbene aranžerke & snimateljice & producentice & dizajnerice omota, prateće pjevačice, službene vozačice, roudice, poslovne tajnice? Sve sam to već bila sve sam to već radila godinama što b' ono rekli - za lijepe oči. Plave, nečije. Lažljive. Prevrtljive. Sad bih i za obične, nepoetične, ful prozaične i suhoparne dolare australske, jameričke, dalekoobalne ako već ne ide drugačije. Oj, Obalo Daleka dojdi malo amo da ti ja ne dojdem tamo.......  Oznake: Tihi ocean, tiha patnja, glasni smijeh  |
