Mayday of Maylandia

(Jason Lewis, čovik mog života; photo by nemam pojma tko, ali arghhh...blago njemu/njoj)

Nema ni dva tjedna da sam u boks napokon zalijepila mejl.

Bez nekog ajmemeni blogznakakvog povoda ni cilja, jelte
čist toliko, nek se najde.

Ima ljudi koji su mi, još onomad na gemajlu, zaista puno pomogli oko nekih vrlo konkretnih nedoumica
esencijalnih poput kako-zalijepiti-mačku-&-muziku-u-post, one daleke dveisedme, na samim počecima mog blogoputa
dok mi još nije bilo jasno kamo sve to vodi.
A i ja sam kasnije pomogla nekima
(makar se tek o receptu za baklave ili Miyamoto tortu radilo)
pa rekoh - zašto ne.

Ionako se u nailazeće blagdanski sveto, no znanstveno dokazano najkritičnije doba godine za nas emotivce
nije loše malo više družiti s ljudima, pa zašto ne dati priliku srodnim dušicama
(spol, naravno, nebitan)
da se međusobno tješimo bez uznemiravanja ostalih
ni krivih ni dužnih ni toliko...ajmoreć, emocionalno treperavih blogera.

A možda, tko zna
i kakva iskrica frcne, ne nužno s božićne jelkice.
No dobro, pa nećemo si sad lagat, ta anonimni smo
svi na bloghaeru odvazda znadu da b' se ja mlada udala rada
pa jopet rekoh - zašto ne.

Umjesto tog već debelo izlizanog gemajla
(gdje ćakulam s blogorajom koju sam već upoznala uživo...uglavnom )
otvorila sam glanc novi Juhuhu mejl
i stvar je krenula, hajdihaj, itekako krenula!

Prvo mi se javila jedna umjetnička dušica.
Muška.
Bez puno slova, zapravo, ali rekoh - slika govori tisuću riječi, pa dobro.
Njegova je govorila još i više.
Na primjer, da je on gosn Lutnjaš.
Da, dobro ste pročitali - Lutnjaš.
Kako znam?
Paaa...nije mi, istinaibog, puštao nikakve sjetne skladbe za lutnju
ali skužila sam ga po fotkama, mudra ja:
recimo samo da mu je inštrument stajao otprilike na istom mjestu kao i ovom bjondom gore boca.
Samo ne tako lijepo i bez te, meni neodoljive, bjondosti.
Dapače, bez igdje ikakvog vidljivog materijala za bilo kakvu frizuru napravit.
No dobro; nije se, brižan, čak ni puno žalio inače, osim tu i tamo na neke sitnice
tipa da mu je žena skroz žifčana i poprilično trudna.
I da ga uopće ne razumije.
Nakon što sam mu, sva vesela, sugerirala nekoliko pouzdanih škola za učenje stranih jezika, naprasno se prestao javljat.
Valjda te škole danas imaju puno zahtjevnije gradivo od onih koje sam ja svojevremeno pohađala, pa čovjek više nema vremena ni za što, eto.
I tako vam je moj prvi novopečeni blogodrug brzo odsvirao svoje
bar što se mejlanja, mene i fotkica s lutnjama tiče.

Sljedeći je na red došao Jednokratni.
Naime, poslao mi je samo taj jedan mejl
komoran i nerječit skroz
osim u njem natipkanog usklika "Jaz!" i tog nekog linka, nda.
Koji me odveo do tog nekog videa i tog nekog sajta di je bilo puno takvih uradaka
i sve je bilo više škuro nego ne
i čisto sam čula - usred uhhhahhhhohhhhh mrmljetanja - jedino vrisak
"Deni ga noootr!"
Blogteneće
utrnula sam od straha k'o žarulja pred HEPovim računom
jerbo taj je krik izletio iz jednog jako jaaako dubokog
muškog grla.
Pa onda nisam više išla tamo, jer horore ne podnosim organski i to je bilo to.

Jedan mi je svakog jutra najranije samozatajno slao samo svoje fotke, netom fotkane, najfriškije.
Doduše, osim što nije bilo ni traga odjeće, na njima nije bilo ni glave ni nogu od koljena naniže
no shvatila sam i bez puno priče da je čovjek stidan, molto stidan.
I da strpljivo čeka priliku da se pobliže upoznamo prije otkrivanja intimnijih činjenica od one da se brazilski depilira
i da putar ne maže baš na kruh, valjda zbog povišenog kolesterola i blogznakakvih neizrecivih boleština još.
Kako pod dopisivanjem još uvijek podrazumijevam i pokoje slovce osim njegove i moje adrese, nekako sam s vremenom prestala otvarat te slikovite
ali fakat malo premutave pošiljke od šjor Putra.

Među "deni-ga-notr" elitu svakako spada i onaj jedan fetivi Mačkoljubac.
Ma malo je reć fetivi.
Ponukan valjda izvjesnim fotkama na mom blogu
(vidi prošli i ostale nemalobrojne mačje postove)
čovjek se lijepo javio
i pristojno, cca triput dnevno, raspitivao o stanju moje mačkice.
I da je li mokra i da kako bi ju on svejedno polizao
(mo'š mislit da bi mu Tonka to pustila, haha! jope vidi prošle postove, naročito onaj zubati!!!)
i da kakva mi je danas i je li sad, dok tipkamo, raspoložena za progutat miša.
Okej, nije skužio da imam dvije maške.
Osim što ljudi ni inače ne čitaju skoncentrirano to što netko u postovima piše
ovaj je fakat bio previše, ali ono skroznaskroz opsesivno fokusiran samo na "tu moju mačkicu"
znam jer je u mejlovima stalno ponavljao "Ah, ta tvoja mačkica mala, ahhh, ta tvoja mačkica slatka"
i priznajem - ja, na maške i inače mekosrcna, ostala sam nemalo ganuta, te sam mu i takvo ofrlje čitanje ostalog teksta oprostila.
A možda je, pomislila sam, tip i postariji i ne može baš sve to popamtit
i stvarno mu nisam niš zamjerila, dapače - odlučila sam ful udovoljiti njegovoj znatiželji.
Kako su su i Tonka i Vinka zdrave, raspoložene i za jest vazda spremne, mada već poprilično vremešne matrone
s puno entuzijazma i nadugo & naširoko otpisala sam mu kako prave maške ne biraju
kako je sve dobro i sve može proć
i da ne samo jednog
nego sve miševe ovog grada mogu utrpat u sebe
i da tu nema kraja želji i pohlepi i apetitima raznolikim.
O spavanju ol dej i bančenju s čitavim (muškim) susjedstvom ol najt isto sam ga izvijestila, kao i o činjenici da je to razulareno općenje s općinstvom sasvim normalno i prirodno, dapače ni incestuozni odnosi nisu niš neobično kad su žestoki životinjski nagoni u pitanju
i da se, osim suseda, ponekad zalomi i bratić, brat, pa i tata i sin, ebiga.
Maške su takve, koliko god se mi pravili da nisu.
Ne znam što mu bi, ali nakon toga se nekako umusio vizavi mene.
Odgovarao je sve kraćim rečenicima i sve duljim razmacima između mejlova.
S vremenom sam nekako kao kroz maglu naslutila da lik možda ipak nije mislio baš na moje zverke, nego neke druge.
A i prestao se javljat skroz, vjerojatno na kraju balade ipak zgrožen und sablažnjen bestijalnim životom beštija anženeral.
Tako je i ta čudnovata štorija s Mačkoljupcem finila, bez nekog naročitog grand finala.

Pa onda Dohtor.
E taj vam je k'o navijen verglao jedno te isto
anuspenisklitoris
anuspenisklitoris
anuspenisklitoris
vaginavaginavagina
i oralnogenitalno i svašta još na latinskom
upute di bi i kako bi što od toga trebalo rabit, pretpostavljam.
Ginekolog valjda, pa je posao nosio i doma.
Ljudi su stvarno preopterećeni profesionalno u današnje vrijeme
ma sve ja to razumijem, okej, al nije mi se baš učinio kao maj pis of kejk, nimalo.
Tko zna što mu, tako prenapetom, može iznebuha past na pamet
da počne doma radit na crno, da se upiše u neku stranku, kandidira za precjednika, premijera, ministra
(sjetite se samo koliko dohtora smo do sad imali međ vladajušćiman, a država nam svejedno godinama krepiva, neš ti koristi od titula)
ili mu se jednostavno sprdne pa zapizdi u tamoneki tuđi švarcvald, a ja se taman zaljubila.
Ma biži ća, biži ća.
Prestala sam mu se javljat.

Zatim - najuporniji, najnaporniji od svih - Velečasni.
Valjda je čitao one moje škakljive štorije s početka bloga, pa me htio odriješiti grijeha.
Svakih uru vremena. Danju. Noću.
"Otriči, sotono!" bio mu je ratnički poklič, umjesto blogerskog kiss/pozz, na kraju svake strastveno uspjenjene litanije.
Tantra mu je bila mantra.
Istjerivao bi vraga iz mene tjelesnom patnjom, molitvama naopačke i nekakvim grupnim klanjanjima, ma molim te!
Ako je kojom (ne)prilikom neki vrag i ušao u mene - nisam šla za tim.
Jedno je sigurno - bio je diskretniji od Velečasnog, koji je htio uć kroz sve zamislive otvore.
Drugo - više sam nego uvjerena da dotični dugorepi kopitar ni ne postoji.
Sve da i postoji, ziher nije ni tako crn, a blogami ni tako vraški dosadan k'o ovaj Tantra Mantra pop.
Pretpostavljam da je tiho našao izlaz
(ni vrag bedast)
i sam odskakutao u troskocima.
Velečasni nije.
Njegove sam poslanice prvo sve redom hitala u onu kantu di piše "delete", a kako je žilavio i dalje, na kraju sam ga morala prijaviti šjor Spamu.
I stavila amen na tu grozomornu crnu misu.

O, zato su pravo osvježenje bili Kekeci, komada dva.
Kekec Prvi i Kekec Drugi, pisalo je ispod sličice di se njih dvojica u idiličnom alpskom jezercu brčkaju
sjedinjeni s Majčicom Prirodom k'o od majke rođeni.
Kao, rado se druže i međusobno, uvijek na friškom zraku i uz jodliahaj i jodliahej, ali da misle kako bi tek samnom zapravo doživljavali vrhunce.
Jodlanja, valjda.
Nabrajali su puste osvojene Venerine brežuljke, brda i doline
hvalili se kak to njima, uz specijalnu opremu, baš super ide
veseli ko tičice i puni elana i dobra-volja-je-najbolja skakutanja
skroz su mi nekako smišni bili, k'o vrtni patuljci, pa sam im isto i napisala
a oni ni a ni be na to.
Eto, ni dan-danas ne znam jesu li, bezbrižni i razdragani kakvi su već bili,
na jednom od brojnih pitoresknih pastoralnih pohoda kakvom lokalnom dežurnom bernardincu bačvicu ruma ukrali i iskapili
pa ih je, onako opijene, lavina otplahnula u neko daleko jezerce, šumicu ili što
ali skroz su mi prestali pisat.
Šteta, no ipak ne prevelika.
Sve mi se pari da su njih dvojica ionako jedan drugom dovoljni bili.

I onda je došla moja Najbolja, altroke starija i iskusnija net tica, k meni na kavu
te simo te tamo
da što radim i čime se toliko bavim po internetiman, jer sam non-stop ulogirana di god se to vidi
i ja rekla.
Ajme, da ste ju čuli!
Te jesam li ja zdrava, te znam li koliko svjecki nadarenih manijaka pluta beskrajima virtuale
i da nitko normalan više ne stavlja svoj mejl nikamo, ako nije frke željan
i da svi samo čekaju zadnje Ifke naifke da se tamo iskrcaju
i da sad će ona revidirat svu moju korespondenciju
i poodgovarat svakom pacijentu pobudaljenom
da će ih milamajka pipetom s tipkovnice usisavat, punoglavce praznoglave
da će svaki od njih pojedinačno (osim Kekeca, oni sve u dublu pa će i to valjda) zažalit ča se rodil
i ča je naletil na nju, manijakicu ojlala goru od svih njih skupa.

Ebajeblog ako mi nije otvorila oči, finalmente.
Zato i je Najbolja.
Ja sama, bedasta i lakovjerna, nikad ne bih ni pomislila da je i ovaj naš blog nekima postao isto što i negdašnje smokvice, iskrice und ostalo znano nam i manje znano voće & instalacije.
Imni ili anonimni, oni s gemajla bili su mirisni buketići skromnog poljskog cvijeća za današnje Juhuhukavce.

Uči, uči, May, dok još imaš od koga.
Jerbo svemsečini da
ovdje ima koš i još blogova
(onih s postom-dva ponajviše)
a blogera.... tjah, 'nako, brat bratu
pedesetak.
Manje?!
Ko je viknuo manje?
Znači - neki od njih su.....ma nisu!!!
Jesu???
Tijarca...



Alternativna verzija iste pjesme, samo za najhrabrije
(ajd baš da vas vidim sad, hehe)



Ja sam Mayday.
Sve što sam napisala, istina je.
Takomiblogpomogao & ebamipasmačku ako nije.



Oznake: nemojte ča zamerit, ali pun mi je.....inboks bedastoća.