ponedjeljak, 04.08.2014.
5. kolovoz 1995., Knin - oči u oči, uoči...moj vremeplov, po drugi put
 (photo by ex...fuj, neću to više ni spominjat, smatrajte da jesam  )Dobro došli u moj vremeplov. Danas vas vodim u nešto sasvim osobno. Neke od vas znam još sa starog bloga oni će možda prepoznati fotke, sjetiti se priče iz dveisedme, poslati me kvragu što ih opet s istim štorijama davim a možda i neće davno je to bilo i stari se  .S većinom vas ipak sam se tek počela upoznavati iako novi, osjećam da ste mi tu negdje, kao da se oduvijek znamo možda smo se i sretali po blogovima u ona vremena kad je tu bila poprilična gužva neke od vas sam i čitala neke nickove samo maglovito prepoznajem a ima i onih koji se, kao i ja uostalom, danas drukčije zovu  .No, daznt meter, rekli bi naši stari. Naše ćakule po blogovima, komentarima (ajd' dobro, ima tu nečeg sitnog i po mejlovima i fejsovima što meni baš i nije napeto, smatram to nekom vrstom šaptanja u društvu a to i nije najpristojnija rabota, bar po općeprihvaćenom bontonu  ). Ajmo reć da način prenošenja dobrih vibracija ipak nije presudan, važan je sadržaj. O meni ste saznali puno toga, već spomenuti postovi i komentari govore dovoljno, a one karike koje nedostaju lako ćemo dodati zajedno. Danas vam dodajem još jednu, sjećanje iz mog osobnog albuma. Praznik će, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja, a ujedno i 19. obljetnica obilježavanja akcije "Oluja" u Kninu. Moj vremeplov vodi vas točno tamo. Tog 5. kolovoza 1995. godine na jarbolu kninske tvrđave zavijorila je hrvatska zastava. Hrvatska glazbena unija uključila se u svečanost proslave oslobođenja Knina, i naravno da je i naša riječka delegacija sudjelovala u glazbenom dijelu programa. Ne, nisam pjevala, tada se još nisam amaterski bavila pjevanjem, ali moje riječi pjevali su drugi. Pacifist sam po defaultu, a moj izbor je ljubav, a ne rat. Međutim, ponekad ljubav nije dovoljna. Pjesmom protiv mržnje...možda vam zvuči naivno, ali tako je bilo. Svatko se brani kako najbolje zna i umije, ovo je bio i ostao moj izbor. Sjećamo se gdje smo bili u tim olujnim vremenima, sjećanja su bolna i teška, ali od njih niti možemo, niti znamo pobjeći. Noću, iza zatvorenih očiju, prolaze tamne slike i misli. Danju gledajmo u sunce. Slike koje želim podijeliti s vama dnevne su i osobne. Ja sam najveselija pesimistica na svijetu i takva nastojim ostati, mada to nije urođeni dar nego nešto za što se često trebam izboriti, kako sama sa sobom tako i s ostatkom nerazumnog svijeta  .Fotografije su stare, nisu digitalne, ali ipak su najpouzdanije gorivo za ovaj vremeplov. Otvaram vam svoj album sjećanja.  U Šibeniku, čekajući polazak autobusa za Knin  Kamene skaline...  ...vode do vrha kninske tvrđave.  Dio riječke podružnice HGU na tvrđavi...  ...pod zastavom. Da, onom zastavom  . Jedina slika s koncerta, na žalost...mjere osiguranja bile su jače od namjere.  Ibrica Jusić plus pas, kako i sam kaže u jednoj pjesmi.  Može se i bez minica i bez štiklica i bez trunke šminke, ali bez smiješka ne  .Naša pjesma nadjačala je zloslutnu grmljavinu okolnih brda. Po izboru nekadašnje DJ/VJ MM sad poznatije pod nickom Mayday za vas danas - nešto sasvim osobno: Ne žalite mi se na kvalitetu snimke, ovo je ipak samo vremeplov  .Razlog objavljivanja posta te dveisedme bila je prijetnja, ucjena nešto najpodlije, najgnjusnije, najnefer što se u blogosferi može desiti (a mislim da je i zakonima regulirano, no eto - zli ne prezaju ni pred čim) nitko od mojih blogera nije ni slutio o čemu se radi (istini za volju - onaj jedan, zbog kojeg je višemjesečni progon i počeo, znao je cijelu priču, ali odbio mi je pomoći uguziti se svima ipak je lukrativnije od istine oduvijek bilo i biti će). Rečeno mi je da zatvorim MM, inače će mi otkriti identitet, javno, na blogu. Nisam popustila ucjeni predstavila sam se sama jer ja, za razliku od blogostvorenja koje me ucjenjivalo nisam imala što skrivati a nemam ni sad .Razlog objavljivanja ovog vremeplova baš danas skroz je drukčiji. Gledam i slušam tu naivnost devedesetpete kad je, s ovim koncertom za nas sve zapravo bilo završeno jer počeli smo u prvim mjesecima 1992., dva dana nakon što je u Gospić stigla struja, na prvim linijama, hrabreći naše cure i dečke ne samo neke nepoznate ljude, neku općenitu vojsku nego i vlastite prijatelje, prijateljice, poznanike/ce, kolegice i kolege s posla, faksa ili škole, susjede, rodbinu, djecu, supružnike koji su, otrgnuti od svima nama ustaljenog, običnog života, neustrašivo krenuli gdje i kad je trebalo. "Gradonačelnik je kazao da je ponosan što su Rijeka, Primorje i Istra imali u cijeloj Hrvatskoj najveći odziv na mobilizaciju u obranu Hrvatske. U Domovinskom je ratu sudjelovalo oko 50 000 ljudi iz cijele županije, zapravo svaki drugi radno sposobni muškarac. U Rijeci i okolici prihvaćeno je i zbrinuto 40 000 prognanika i izbjeglica. I ona najteža i nikad zaboravljena činjenica – u Domovinskome ratu svoj je život dalo 230 hrabrih ljudi našeg kraja kojima dugujemo neizmjernu zahvalnost i poštovanje. - Znam da zvuči kao fraza, ali bez tih ljudi, bez njihove žrtve, bez onih koji su u ratu ranjeni i danas trpe posljedice, bez doprinosa svih onih tisuća naših ljudi na ratištu i ovdje u samom gradu, od Teritorijalne obrane i civilne zaštite do logistike, saniteta, pa i naših glazbenika koji su glasno rekli NE ratu, ne bi bilo Rijeke kakva je danas ili Rijeke kakvu razvijamo i Rijeke kakva će biti sutra. kazao je gradonačelnik." (kopipejstano s promocije monografije Dragana Ogurlića "Rijeka u Domovinskom ratu", Rijeka, 20. lipnja 2008.) ...prisjećam se nekih nastupa... i ručnih bombi, komada dva, bačenih na povratku s jednog koncerta (održanog u zoni ratnog djelovanja, kao i većina njih) usred noći, pod naš jureći bus (pamtim sliku i zvuk i usporenost vremena i rasprskavanje, srećom, samo zadnjeg, onog velikog stakla i potres pod nogama i potpunu odsutnost straha) i "krmače" i eksplozije i kratera njenog neposredno uz jedan lički Dom koju od silne buke navijača i glazbe prilikom urnebesnog boks meča u ful šljaštećem američkom stilu, znate otprilike kako to izgleda uopće nismo čuli samo smo jednim okom primjetili kako iz prvog reda žurno ustaju i odlaze "glavni" i nastavili šou potpuno neopterećeni mišlju da nam je mogao biti posljednji i ovog, kninskog; dan-dva ranije tu je bilo poprište borbe dok sam sjedila na ovom bedemu sa zadnje fotke, okolna brda odjekivala su nedvojbenim zvukovima eksplozija, rafala rata na to sam navikla, ali ono što me šokiralo i što nikad neću zaboraviti je taj......miris ne, nikako ne miris smrad intenzivan slatkastognjili smrad raspadanja i neživota koji je lebdio u zraku razvaljena vrata, prozori, hrpe šute ispred svake kuće, otvoreni frižideri s trulećim namirnicama poispadalim iz njih napuhani leševi krava...svinja...ovaca...peradi...nečijih kućnih ljubimaca bila je to Smrt osobno, iscerenog lica i svemoćnih zubiju lelujajući zanosno svoj posljednji danse macabre kojim je zgazila dio nečeg nesmrtnog u svima nama, na ovaj ili onaj način. Boli me vlastita naivnost kao i naivnost svih nas, malih ljudi, stoke sitnog zuba tada punih nade u bolje sutra a zapravo po tko zna koji put u povijesti pregaženih, prevarenih, popljačkanih ostavljenih zapravo bez te svoje sanjane države gotovo istog trena kad je proglašena; jer, prodana, gospodarski porobljena mračnom čarolijom privatizacije podijeljena podobnima zajedno s nama bačena na koljena moralno i materijalno postala je siroče siročadi koja u njoj preživljava. To sam vam htjela reći vama koji nas već gotovo četvrt stoljeća pljačkate: jebite se, svi lijevi, desni, srednji, gornji, donji. Jebite se. |
