Mayday of Maylandia

ponedjeljak, 21.07.2014.

Glazba, glas ba, muzika, mužika, mjuzik so šik...pet stvari o toj stvari & meni koje je potpuno izlišno znati, ali kad ste već pitali...

 photo DSC02564-1.jpg
(moj zbor by...persona non gratis :p)

"Aj lajk mjuzik, aj mejk mjuzik"
rekao je jednom jedan moj općepoznati, otvarajući mi vrata svog, tada glanc novog zlatnosmeđeg Rolls Royce Silver Spirita.

Eto, dakle, broja jedan & dva i na mojoj Top 5 glazbenoj ljestvici
ostalo ćemo popunjavati i dopunjavati prema potrebi smokin

1. aj lajk mjuzik
2. aj mejk mjuzik
3. aj, imala sam dva tonska studija u životu, ne treba mi treća sreća
4. aj, raspao mi se zbor u kojem sam pjevala duuugo godina
5. aj' ne pitaj me, blogopuče, koja mi je najdraža pjesma, strofa, katastrofa
rađe pitaj koliko mi kosnih dlaka trenutno tvori frizuru
ili koliko krvotvornih matičnih stanica tvori koštana srž moja u kg/sec
ili takvo neko lakše pitanje
jerbo ovo muzičko je neodgovorivo i šlus zaliven

UPOZORENJE:

Ako ste normalan, prosječan bloger/ica kome je život mio, a vrijeme dragocjeno, preporučila bih vam da iz ovih stopa prestanete čitati, otkomentirate ili odšutite svoje i kliknete na onaj iksić gore desno;

ako ste baš mazohisti, trač-babe, trač-djedovi ili jednostavno nemate glupljeg posla, uzmite kantu kokica, litru tekile
i komodajte se, slobodno bang


ad 1) aj lajk mjuzik

- oduvijek sam:
slušala, snimala, pjevala, svirala, tralala

- s cca osam godina počela sam snimati svoju "glazbenu emisiju" na najnovijem Sony kazetaru s pravim mikrofonom und stalkom, dofuranim drito s japanske "Expo 70" belosvjecke izložbe, haha, tata je kriv, nisam ja kiss

- uz sestričnu, otprilike isto sa sedam-osam godina (pa skoro do kraja tog sramotnog razdoblja zvanog pubertet) osnovala sam i svakog ljeta održavala "Festival sunca i mora" na noninoj balaturi u mom bodulskom raju; sve je bilo po peesu - plakati, pozivnice, pozornica (stol, ofkors, što će me zlokobno pratiti ostatak života rolleyes), publika = rodbina, susedi i nonini turisti; nona, kao najrigorozniji i jedini član žirija, uvijek je branila slabije, pa je pobjeđivala uglavnom moja sestrična;
kako znamo da nije svako zlo za zlo, ta me rana spoznaja o nepravednosti neukih kritičara i nerazumijevanju istinskog umjetničkog pregnuća očeličila za neočekivanu budućnost koja je samo čekala da me iznenadi.
Ali nije smijeh

- u osnovnoj je nas pet nesnosnih divljakuša odlikašica imalo "bend", pjevale smo i svirale zračne gitare, bubnjeve i klavijature; zvale smo se "Sestre Morris" ili tako nekako, ne sjećam se više točno, ali znam da mi je umjetničko ime bilo Suok (!!!), pobrano iz neke knjige o curi iz cirkusa ili tako neš;
nastupale smo za vrijeme velikog odmora - maknule bi sve pitare s polica, popele se gore i zabavljale razred, susjedne razrede, drugaricu iz muzičkog i još nekolicinu; bilo je i mrzovoljnih nezadovoljnika, npr. staraca koji su svako malo pozivani na ekstra roditeljske sastanke, bogzna zašto zubo

- radio mi odmalena rošta non-stop; boleština samo takva

- pjevam u autu, vrlo glasno, angažirano i emotivno, što nerijetko osupne ekipu na semaforu ili još češće, u paralelnim voznim trakama na autocesti, pa me npr. prate od Ravne gore, postave sačekuše na Lučkom i zovu na kavu cerek

- imam prekonekoliko (ne)aktivnih Jubito kanala

- na starom sam blogu bila najbizarnija DJ/VJica, šteta što hrpa eSnipsovih i inih linkova više ne vodi nikamo

- hiperlajkanje muzike rezultiralo je adekvatnim smucanjem po raznoraznim koncertima, da ne nabrajam sve, ali u rasponu od Bowieja, Depecheovaca, U2, prekonekoliko Stinga, Spandau Baletana, Stonesa, Knopflera, Springsteena, Bon Jovija, upravo upokojenog Johnnyja Wintera, šmrc, neću više o neozbiljnoj glazbi, ajmo preko svih Pogorelićevih faza, Mrvice, gotovo svih lokalnih 2Cellos fešta plus jedne ljubljanske s Eltonom Johnom, a ako pređem na pravu klasiku, ugasit ćete kompjutere i zaždit u prvu dostupnu šumet'nu di nema nikakvog internet signala
znam ja vas rofl
pa skratimo to na relativno recentno doba:

većinu zagrebačkih HNK glazbenih i inih dešavanja od dveisedme naovamo

većinu glazbenih dešavanja u Lisinskom, u istom razdoblju;
sjedila sam jednom prilikom na stejđu s orkestrom milanske Scale uz izrazito ljubaznog perkusionistu i ostatak pozadinske svirajušće ekipice
ou jes, to su bile ulaznice i pol naughty
još mi se jedna takva prilika ukazala s maksimalnim Mrvicom, a u orkestru sam sjedila i na jednoj fenomenalnoj studentskoj "Carmen", to vam naprosto moram više puta linkati (prethodni link vodi na probe, a ovdje imate cijelu operu, zaista vam toplo preporučujem gledanje, sve ako i niste pasionirani ljubitelj iste kiss), jbg, bila sam na svim predstavama, uključujuči riječku, a moje oduševljenje nije splasnulo i svako toliko si pogledam snimke ponovo i ponovo

jedne sam godine imala četiri pretplatničke iskaznice za četiri različita ciklusa u Lisinskom.
Četiri. Iskaznice. Iskorištene. Do maksimuma. Živim u Rijeci, btw. nono

- gle čuda, na jednom od pretpotopnih prošlomilenijskih koncerata jedan se član, tada vrlo popularnog ajmoreć benda, smrtno zaljubio u mene
bez zajebancije
sve rasturio i zalijepio se tute, k meni, k'o poštanska marka
nakon tridesetak godina što bračnog, što nebračnog života smrtno se odljubio, poštanske marke više nisu in, ali jasno vam je da mi je
većinu vremena život bio pjesma, doslovce cerek

- je li bilo dosta za pod jedan i "Aj lajk mjuzik"?
Svjesni ste činjenice da imamo još ojlala do "Aj, ne pitaj..." pod brojem pet?? Jeste???
Okej, ajmo onda dalje lud

ad 2) aj mejk mjuzik

- od devedesete do danas, sutra, prekosutra...profesionalno und (re)kreativno;
zapravo od osamdes'pete, ali neslužbeno, pa eto, pustimo kako je
devedesete sam hitila va grm dvije legitimne diplome i otisnula se u, khm
treći svijet zujo

-skupilo se s vremenom podosta pjesama, priznanja, nagrada raznoraznih, pustog falsog srebra, zlata i šarenih stakalaca u svim oblicima i značenjima; od cijele te štorije bitno je znati da mi, autori, od svog rada uglavnom teško preživljavamo

većina vas ne kuži što su to autorski honorari

ni razliku između autora (koji uglavnom sjede doma i stvaraju i dobiju nekakvu mižeriju od šoldi dvaput godišnje)
i izvođača (koji imaju gaža koliko 'oće, svaka plaćena na žiro-račun ili solarno tj. pare-na-sunce sistemom), pa sve nas trpate na istu hrpu parajlija, što je jaaako, jaaako daleko od činjeničnog stanja dead

- ajmo sve to gledati s vedrije strane - naputovala sam se, nagledala svega i svačega u bek stejđu, na probama, koncertima, festivalima, after partijima, after after partijima;
upoznala sam nevjerojatne, ali zaista nevjerojatne ljude koje inače, po glazbi koju (pro)izvode ni pogledala u novinama ne bih, a dočekivali/le smo jutra i jutra uz opako dobru zajebanciju, gitare i pjesmu, baš onako, iz duše;
i rat sam vidjela s moje, mirotvorne strane, jer nastupalo se za naše dečke i na prvim linijama fronte gdje ni struje nije bilo, kao i na bezbrojnim dobrotvornim koncertima na nekim sigurnijim mjestima;
sudjelovala sam na najšarenijoj paradi Starog kontinenta, koju svake godine gleda višemilijunski auditorij i zgraža se, haha
(briga me za "političku & društvenu" korektnost, vrijeme je da vam netko kaže - po tom cirkusu pljuju samo jalnuški diletanti koji se u njemu nisu, niti će se ikad cirkusirati belj)
meni je bilo mrrrak dobro, u predivnoj zemlji sa isto takvim ljudima; organizacija svega savršena, od dočeka hrvatske delegacije
(svih tjedan dana voženi smo u samo našem bijelom busu, praćeni dvojicom policijota na bijelim motorima koji su s upaljenim rotirkama vozili ispred nas, 'ladno prolazeći kroz sva crvena svjetla semaforska, hah...jebo sve, ali ima nešto neodoljivo precjednikoidno, kraljoidno, caroidno, sultanoidno, titoidno u toj bahatoj perverziji, što znaš da ćeš doživjeti samo tad i nikad više, ali...ou jea, ima nešto, definitivno thumbup)
preko smještaja u jednom od najraskošnijih hotela, pa do pomno tempiranih vokalnih i tv proba, izleta u slobodno vrijeme po bajkovitim dvorcima, pivovarama i beskrajno romantičnim krajolicima, svečanog prijema za sve delegacije kod ministra kulture, hrpama partija koje je svaka zemlja koja drži do sebe priređivala
(naša, naravno, hrvatska nije hrvatska)
kako bi se delegacije međusobno bolje upoznale
(čitajte - detaljno dogovorile tko će kome dati glasove i koliko, tko je kome dužan od lani, tko se kod koga zadužuje za iduću godinu...yep, doslovce tako; sad je navodno televoting, ha, okej laze)
totalno ljubičastu feštu, samo za nas, hvatsku delegaciju, priredio je lokalni ljubičasti Vodafone (sponzor naše delegacije; sponzor cijelog festivala bio je, hehe, Guinness party)
ljubičasta hrana, piće, zidovi prekriveni tilom, stolice, stolovi, stolnjaci, tanjuri, pun plafon balona i svilenih vrpci & stotinjak buketića miomirisnih ljubičica ovješenih o njih, tapison na podu, ma svesvesve što možete zamisliti bilo je ljubičasto, plus ooogromna piramida od čaša za šampanjac, koja se, znate i sami, puni tako da, počevši od najgornje čaše, nalijevate i nalijevate sve dok se i posljednja čaša u najdonjem redu ne napuni
boce i boce pjenušca
ljubičastog, ljubičicu mu ljubičastu poljubim.
Lila idila cerek

- jedan me festival posebno oduševio - "Festival morja in sonca" u portoroškom Avditoriju
sjetite se kako se zvao onaj moj festival na noninoj balaturi cerek
s guštom sam bila i autorica i stilistica i plesačica i bek vokal za bed-end-brekfast plaću, veselo mi je bilo kao na balaturi, osjetila se neka vibra u svemu i pala je, naravno, i nagrada za Adams femili, kako su nas od milja svi zvali cijelo vrijeme, za femili skupljenu zbrda-zdola, slovensko-hrvatskog sastava, suludih termina i mjesta za probe, ali eto
vibra
to vam je to, desi se ili ne
odglumiti se ne može i u tome jest sva ljepota bavljenja glazbom
amen.

ad 3) aj, imala sam dva tonska studija

točnije, bila sam suvlasnica, snimateljica, bek vokal, miks producentica

naučenoj na dane i noći provedene po svim mogućim studijima, onim totalno svemirskim (s posadama Klingonaca headbang) kao i sklepanim sam-svoj-majstor betulama
ta ideja imanja studija činila mi se dobrom dobrih petnaestak godina
svatko tko se bavi glazbom kad-tad poželi imati svoje mjesto pod studijskim suncem
no nije sunce sve što sja
drugom i posljednjem, sama sam presudila
i raznorodnim yamahama i kablovima i mnogobrojnim šarenim šljaštećim čudima u rekovima i mikrofonima i stalcima i slušalicama i mrcini od kompjutera i vuferima i subvuferima i ogromnom bijelom monitoru i svom dobrom, starom analognom deender šesnaestkanalnom miks pultu kojeg sam početkom devedesetih krvavo platila...nda, i jednoj bijeloj klavijaturi koja je ostala, hm, malo nasikirana
i spremna za Muzej prekinutih veza wave

ad 4) aj, raspao mi se zbor

moj zbor, post za sebe
mora biti
sada samo crtica;

pjevala sam od devedeset devete do
do kad sam mogla
dok mi je glas iz grla izlazio

desetak dana nakon tatine smrti imali smo koncert, svečani gala koncert
zbor je sve znao, cijelu moju muku, i nitko nije očekivao da sad tamo stanem i pjevam, naravno

jebem te živote, mislila sam

ako me itko ikada volio
ako me itko razumio, mazio, pazio, podržavao, ponosio se svim mojim uspjesima, slikarskim, glazbenim, ljudskim
to si bio ti, tata
nitko sretniji od tebe da možeš, kao i inače, sjesti u publiku i slušati tvoju malu kako piva
kako ča ti je onput pivala priko put' kuće va koj si se rodil

(i ku su još noniću partizani zeli, a va tvojoj jedinoj, najvoljenijoj Hrvatskoj za ku si dihal, vele Rvatine, namesto da tebi i stricu očevinu vrate, prodale su ju nekakovom kvazipoduzetniku/megabizmismenu ki je tvornicu naskrozi dešval, radnice potiral doma bez plaće, a kuća, tvoja rodna kuća, sada će bit moderni, luksuzni starački dom za bogati Talijani i drugi furešti ki imaju šoldi za hitat)

va Grižah, za Martinje, na veloj fešti i va crikvi svetoga Martina
zaštitnika nas, Martinovih

ma za tebe
za tebe gren pivat, tata
jer znam da ćeš
iza nekog nabora baršunastog kazališnog zastora
sakriven, nevidljiv svima osim meni
ipak čuti tvoju malu kako piva

i mala je pivala, pivala kao nikad u životu
bez suze u oku i s velikim osmijehom za tebe u srcu

na programu je bila poznata Matetićeva tužaljka
"Ćaće moj"

ad 5) aj' ne pitaj me, blogopuče, koja mi je najdraža pjesma

zapravo ima jedna
no to nije pjesma, to je soundtrack mog života otkako sam ju prvi put čula, a čula sam praktički čim je izašla na vinilu, jer mi je tata sa svake plovidbe donosio hrpe najnovijih svjetskih hitova

igrom slučaja, kako sam imala te Jubito kanale i non stop neš prčkala, snimatala i aploudala po njima, palo mi je na pamet da napravim nekakav video spot
nekakav moj vizualni prikaz te stvari u tom trenutku

(btw, prva sam, a vjerojatno i jedina u Jugi diplomirala na glazbenim video spotovima; Juga se ubrzo raspala, a moj diplomski u lijepoj nam i nadasve poštenoj domovini prepisala su dvojica (a možda i još netko, ne znam) danas eminentnih umjetnika - dala sam im svoj primjerak, pa što? Moj rad, moj trud, moja stvar kamo ću s tim.
Prilikom izbora teme i mentora nastalo je opće zgražanje među profesorima - očekivali su nešto uzvišenije, povijesno značajnije, s velikom umjetničkom težinom i meni, najboljoj studentici generacije, primjerenijom temom.
Tjah.
Živjela sam za spotove, lovila ih po svim satelitskim, talijanskim i ostalim programima, snimala na videokazete, gledalaslušala & slušalagledala to jedinstvo dviju umjetnosti - audio i video znakovlja zagrljenog, jedno u drugo uronjenog, jedno drugim dopunjenog
i smatrala ih itekako bitnom novostvorenom umjetničkom formom, tada nedovoljno, zapravo nikako vrednovanom
mentor je planirao čak i snimanje jednog spota, no na kraju se ipak nije smoglo financijskih sredstava za to.
Moj drugi, neslužbeni mentor, istinski mentor, mentor u sjeni, bio je veliki čovjek koji mi je svim snagama i s guštom pomagao u radu - nabavljao i inače vrlo oskudnu svjetsku literaturu, u naravi na samo jednu knjigu svedenu, raspravljao, savjetovao, predlagao; sati i dani letjeli su i u njegovom muzeju i kod njih doma; nije se moglo izroditi ništa nego dobro
jako dobro
toliko dobro da je inzistirao na izdavanju knjige
ja, blesavo poštena i totalno neambiciozna, glatko sam odbila svaku ponovljenu ponudu, smatrajući kako jedan diplomski rad, ma kakav bio, nije zavrijedio ukoričeno knjigotiskano izdanje.
Isto mislim i danas i ponosna sam na to yes)

...di smo ono stali, aha
spot za Jubito
smislila, napravila, uživala, aploudala, zaboravila
do nedavno
kad su ga neki tamo belosvjecki izabrali za video koji će predstavljati tu pjesmu u kategoriji sam-svoj-majstor uradaka
vjerojatno je tome pripomoglo i onih nešto malo više od dva i pol milijuna klikova naughty
kako bilo, eto meni sreće i veselja i štosa i ponosa!!!

Što je potrajalo ravno tri dana, dok mi Jubito nije izbrisao cijeli kanal.

Jerbo su se pobunili jedni čije sam doslovce sekunde/treptaje oka kolažirala s ostalima
(kolaž je legitiman način likovnog izražavanja, no neki, ma koliko globalni i u filmskoj industriji moćni bili, za to valjda čuli nisu)
i tako
joj joj, ode kanal moj
žalila sam za njim nekoliko dana, za svim snimkama mog zbora, pasa kojih više nema, maca kojih više nema, obitelji koje više nema
žalila i prežalila i gotova priča.

Nakon par dana - uuups, mejl
vraćaju mi kanal
glazbena industrija nadjačala je filmsku
video je opet turbosuper i svjeckiznačajan itd i sl blablabla

a meni se jebalo živo za sve
osim za činjenicu
da je u cijeloj toj frci i halabuci koja se oko njega digla
moj skromni amaterski uradak
gledao
cerek ON cerek

P.S.
Kao i lik s početka ove štorije
aj lajk mjuzik, aj mejk mjuzik, glede & unatoč svega što mi je u život donijela, lijepog i manje lijepog
neću zalupiti vratima Rolsa Srebrnog Špirita, nego Mercedesa Srebrne Strijele
nekad tatinog, danas mog autentičnog oldtajmera
trideset godina mladog;

summa summarum
glazba, glas ba, muzika, mužika, mjuzik so šik
nije mi donijela neku lovu, ali zadovoljstvo
zadovoljstvo je
i ko to more platit...

P.S.1.
Nadam se da vam nakon ove litanije
više nikad, ali nikadnikad neće pasti na pamet slati mi pozive
za ovakve & slične blog-igrice

smijeh smijeh smijeh

- 12:08 - Komentari (56) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>