nedjelja, 30.07.2006.
.. put bez povratne karte..
 Rijeci su nekad ispisivale netaknute papire.. nagovjestale tek dolazece osjecaje ili pak one koji su vec zavladali povrsinom.. sad su i one potisnute.. Pogreske pocinju moliti za oprost.. no tko ce ih izgovoriti? U nekim proslim danima bilo je lakse.. a mislila sam da ne moze biti teze.. Tijelo zgrceno od boli i dalje lezi na golom kamenu. Jednom davno, upoznalo je svoje snove u obliku čovjeka… Ona joj je ispričala njezinu najljepšu bajku i povela je sa sobom. Pokazala joj je vrt prepun cvijeca, povela ju na voznju kroz oblake.. Bila je to predivna bajka prepuna isprepletenih niti koje su nekako, djelom, popucale.. I sad, ponekad, njezin se covjek vrati i opet je povede na davno poznati put. A kako vrijeme prolazi, ona shvaca koliko su se njezini snovi promijenili.. a samim time se i covjek promijenio.. No uvijek kad se nadje pored crvenih ruza, pogleda gore prema nebu i nasmije se.. i tad se sjeti.. sjeti se davno zaboravljenih slika, zaboravljenih i potisnutih rijeci, svih strahova i suza, i svih osmjeha i nadanja.. Ustane, osmjehne se, i opet ponovo zakoraci u susret svojim snovima.. |
nedjelja, 23.07.2006.
.. miris sjecanja.. u meni..
 Kao da netko razvlaci covjekovo tijelo. Oni detalji, sitni dijelovi, vec su nestali u vrtlogu prasine koja je nastala. Nema vise cjeline.. Mislim da sam cula i zvijeri. Razgovarala sam sa njima. Ogladnjele su. Mozda ni nisu one krive.. Mozda je to samo nadnaravna potreba za rusenjem sveg onog sto tezi savrsenstvu. Cini mi se da covjek vise ne vidi, vise ni ne cuje a niti moze hodati. Cini mi se da to vise nije covjek.. Samo jos jedna u nizu nakaza koja ocajnicki ruje ispod zemlje ne bi li pronasla nedostajale dijelove svoga tijela. Da li je uopce ista na svijetu skriveno ili smo mi jednostavno slijepi?  Nesto je krivo.. nesto je daleko.. nesto nedostaje.. netko.. Mjesec je promijenio svoje odrediste. Sakrio se iza magle i ceka.. Pas je prestao da laje i sve je nekako utihnulo.. Jedino je jos ona konstantna buka u glavi ostala poput vjernog druga. No i ona se polako stisava i ceka.. Kao da odjednom sve i svi cekaju nekog da se vrati i pokrene natrag stali sat.. |
srijeda, 12.07.2006.
..ovijena tisinom..
|
noc osvjetljena njezinim vjernim cuvarem vrisak davno progutan tisina reci nesto… nesto tvoje reci… … molitva urezana duboko u srcu izgubila sam se u dimu cigarete svaka daljna rijec ostaje nevidljiva koliko jos do novog dana? koliko jos do novog dana? … tisina… tisina… poput tvoje sjene tisina - ona koja me ubija sad konacno shvacam kako izgleda tisina … znam koje boje je znam na sto mirise znam jacinu njezina glasa znam kolikom njeznoscu obavija svoje ruke oko moga tijela znam… ... pogledam u sebe vidim samo tebe i tisina tisina… vidim i osjecam – tisinu … podatna i njezna poput golog zenskog tijela otvorena mozda cak i ocajna ne, to je samo magla u jednom od svojih oblika nestaje… i vraca se s novim jutrom… … lutajuci ulicom gubim se udaram o kamenje i proklinjem se sjedam na cestu i prekrivam lice vrati se… i reci nesto… … |
subota, 08.07.2006.
.. ako i ne postoji, ja ću ga stvoriti..
 Recimo da zaista postoji izvor ljubavi. Sva ta naivna izobličenja koja traže pripadnost svoje vrste. Izmišljena populacija – jednom ionako sve nestane. Stvoritelj i stvorenje. Nastali iz puke dosade. Trenutačne. Razumijem, rekla bih, ono što govoriš, a ipak se izgubim. Nekontrolirana bujica emocija izbija na površinu. Djevojka leži na travi pogleda usmjerenog prema nebu. Gleda a ne vidi. Ne sjeća se. Toliko ljudi oko nje a ne može se ni sjetiti njihovih izraza lica. Sječa se samo da je te noći nešto bilo drugačije. Možda jer je bijes preuzeo glavnu ulogu. Zašto baš on? Nisam sigurna jer natjecali su se i smijeh i ispunjenost, a ipak je pobijedio onaj sa najmanje glasova. Čudan preokret. Sigurno je platio za svoju ulogu. Da. Objašnjavati definiciju straha zaista je nepotrebno. Ionako ne vjerujemo u nju. Inače joj se ne bismo toliko puta podali. Čemu onda to bježanje i pametovanje? Sve je izobličeno. Još jedanput. Opet iznova- taj mi se izraz više sviđa. U početku je oslikana ljubav. Slika je za mene previše kriva. Ne bi to bio moj stil kad bih rekla da voljeti znači biti naivan. Jer meni je to previše uzvišen osjećaj. Ako već slikaš, slikaj sebe. Zagledaj se u obrise drveta, u njihove sjene. Jesi li spreman u njima vidjeti savršenstvo? Ako nisi, onda požuri. Požuri i otvori oči. Jer ono zaista postoji. Možda je zaista ponekad dobro ne razmišljati. Onako, prepustiti se nestvarnosti i izmišljenosti te odmarati. Prejednostavno zvuči. Kad bi bila životinja, živjela bi sa zvijeri. Kad bi bila zvijer, ubila bi čovjeka. I tako je jednog dana djevojka šetajući kroz snove pronašla svoju prvu, veliku ljubav. Učila je slušati, učila je govoriti, učila je puštati, a opet zadržavati – ono što je bilo i više nego potrebno. A zapravo je samo učila živjeti život. I tako hodajući sa njom u mislima ruku uz ruku, djevojka se nasmijala i čvršće stisnula ruku, prestavši brojiti dane do Kraja. Recimo da zaista postoji izvor ljubavi. |
ponedjeljak, 03.07.2006.
..budi zadovoljan onim sto jesi..
 Letjela je sve do oblaka, mogla se zavuci u najusamljenije dijelove svijeta i uciniti ih carobnim. Mogla je crnilu podariti sarenilo. Gledala je, «njih», koji su naizgled bili stotine puta veći od nje. Zbog tog se prema njima odnosila sa nekim postovanjem, kao da je velicina jedina bitna. Steta sto je bila tako malena, pa da oni nisu mogli vidjeti zivot i srecu koju je nosila u vlastitim ocima. Ponekad bi sletjela na njih i pokusala postati jedna od njih, no oni su ju uvijek otjerali. Bila je premalena, rekli su. Jednog je dana posjetila livadu i razgovarala sa suncem. Tek nekoliko metara od nje, lezao je jedan od njih i cinio tu istu stvar. Oci su joj zasjale nekim novim sjajem, tijelo joj je zadrhtalo a usne se pretvorile u predivan osmjeh. U svojim je ocima vidjela nekog nalik na sebe, vidjela je nekog tko ju je mozda spreman prihvatiti. On se smijao poput nje, veselio zagrljaju i dodiru, bio zahvalan za svaki pogled upucen njemu. Pomislila je kako je konacno pronasla pravog prijatelja i dom koji bi joj on nakon tolikog trazenja mogao podariti. Ona je vidjela koliko se razlikuju, ne samo u velicini, vec i u svim drugim navikama. On je bio uvijek prizemljen, nije se ni jedanput potrudio vidjeti ljepotu koju bi vidjela ona koja ga je pronasla. No ona nije shvacala kako je on jos premalen i kako je njegovo razgovaranje sa suncem zapravo samo igra koju jedino djeca mogu razumjeti. U jednom se trenutku okrenula i vidjela mrzovoljna lica kako im se priblizavaju. Uplasila se da joj ne ukradnu prijatelja, uplasila se da ga nece odnjeti. Pokusala ga je sakriti svojim tijelom no shvacala je da je to uzaludno jer bila je premalena. Jedan je od njih zamahnuo rukom koliko god je jako mogao, no hvala bogu ju je promasio, dok je drugi rukama posegnuo za malim stvorenjem koje se igralo na travi. Osjetila je nevjerojatan nalet bijesa u sebi i odlucila stati na put svima koji bi njih dvoje htjeli razdvojiti. Odlucila je oteti ga. Svojim je citavim malim tijelom obuhvatila nekoliko njegovih vlasi i pokusala se dignuti u zrak. Shvatila je da je nemoguce. I dok je u sebi trazila snagu za ono sto zeli uciniti, ogromna ju je ruka strmoglavila prema tlu. I tako malena i prizemljena, postala je jedna od njih, ono sto je oduvijek zeljela. I bilo joj je zao… jer shvatila je da to nije ono sto zeli. On je jos uvijek lezao na travi, ovog puta glavom okrenut prema njoj. Nasmijao se onako nevino i slatko kao i uvijek, i posegnuo rukom za njom. No u njegovim prstima ostao je samo jedan mali, sicusni dio nje. Covjek nije shvatio da je upravo leptiru slomio krila. |
