The devil inside

Znam, znam, znam... Kao da opet dajem prazna obećanja- vraćam se. I opet izlike... Ovaj put je za moj nestanak kriv Osijek. Tj, moj boravak u istom. Kao što ste u nekom od prethodnih postova mogli pročitati, meni najdraže biće na privremenom je radu u Osijeku, a zahvaljujući produženom vikendu i slobodnom ponedjeljku, odlučila sam krenuti na dalek put u ravnu Slavoniju. Prilažem i fotografije, nadam se da će vam se svidjeti (naravno, prevladava zelenilo-mislim da vam je svima jasno da mi je to uvjerljivo najdraža boja).


Drava


Bosut


Bosut again


Pšenica, kamilica, makovi


Slavonska šuma


O samom provodu u Osijeku neću puno-znate i sami da nije toliko bitno gdje ste, već s kim ste. A pošto sam bila sa najdražim mi bićem, nekako se da zaključiti da mi je bilo predivno. Osim Osijeka, obišli smo i Đakovo i Vinkovce-kak bi moja majka rekla, tek tolko da nam rit puta vidi.
No neću sad izražavati oduševljenje Slavonijom, radije bih se posvetila jednoj drugoj temi. Zapravo, jednoj koja povlači više njih.
Ogovaranje. Budimo realni, jako je malo ljudi imuno na ogovaranje. Svi ćemo mi tvrditi da NIKAD ne ogovaramo, ali razmislimo...kad vam netko digne tlak do nebesa, kad ste ljuti na tu osobu...zar apsolutno nikad nemate potrebu to podijeliti s nekim, izbaciti iz sebe frustracije? Možda ne sa nekim usmeno, ali baciti sve što vas muči na papir, strpati u novi post, samo se izjadati nekome preko msn-a.... Možda "ogovaranje" nije prikladna riječ za to, ali ovaj put ću sve to strpati u isti koš. Dakle, da se izjasnim- nisam imuna na to. Ne činim to često, ali zalomi se ponekad. Ali ima osoba koje bih nazvala khm...bolesnima. Ovisnicima o ogovaranju. Koji imaju nešto loše za reći o svima. To mi jednostavno ne ide u glavu- zašto pobogu? Smatram to pukim kompliciranjem vlastitog života- pred nekim bacati drvlje i kamenje na jednu osobu,a s druge strane, pred tom osobom glumatati veliku ljubav i prijateljstvo. Iskreno, smatram da takvi ne vole ni sami sebe. Ako nisi u stanju voljeti druge, nisi u stanju voljeti uopće. Na prvi se pogled može činiti da vole samo i isključivo sebe, ali činjenica jest da ljudi kod drugih najlakše prepoznaju svoje mane. A ako druge mrziš i osuđuješ zbog njihova nesavršenstva, ne možeš voljeti ni sebe, jer- budi iskren prema sebi- NISI SAVRŠEN!
Lako je nekoga popljuvati pred drugima- možeš li mu u lice reći što te smeta kod njega?
Lako je naći riječi hvale za nekoga dok je kraj tebe- zašto ti to ne uspijeva dok si s nekim drugim u društvu?
Kako je lako vidjeti tuđe mane- jesi li svjestan svojih?
Lako je reći "volim te"...- ali možeš li barem jednom biti siguran u to što govoriš?
Kakav ti je dokaz potreban da bi znao da je to to...ljubav? Je li potrebno posrnuti, prevariti, i tada shvatiti da nekoga iskreno voliš? Ili postoje i drugi načini da saznaš na čemu si?
Glasam za drugu opciju. Bit ću savršeno iskrena s vama. Osuđujem prevaru. A ipak sam varala. Je li mi trebala prevara da shvatim volim li ili ne osobu koju sam varala? Nije. Znala sam da ga ne volim, da nikad i neću, i samo sam skupljala hrabrost za reć mu to u facu. To je jedna od činjenica iz mog života koje se stidim.
Sada otvoreno govorim- JA VOLIM. Što se trebalo dogoditi da bih postala svjesna toga? Odgovor je- apsolutno ništa. Zapravo, ništa vidljivo, opipljivo, fizičko.
Jednostavno znaš kad se to dogodi. Bujica osjećaja koju je nemoguće opisati. I napokon shvaćanje kako ljubav boli. Nije stvar u tome da te netko povrijedi, fizički ili emocionalno- boli kada ne možeš nekome pokazati koliko ga voliš, jer ne postoje te riječi niti ta djela...
Znam, klinka sam, vjerojatno će nekolicini vas ovo biti samo zaljubljeno trabunjanje...ali ako i griješim, uživat ću dok traje. Jer ulaziti u nešto čiji se kraj nazire od samog početka, potpuna je besmislica. A ovo je prvi put da ne vidim kraj puta...
Eto. Čini se da i ja spadam u ogovarače. Ne treba detaljna analiza napisanog da bi se shvatilo da me nešto, tj, bolje rečeno, netko, inspirirao za ovakav post. Nadam se samo da ćete biti dovoljno veliki da me prihvatite onakvom kakva jesam- nesavršena...
Voli vas vaša mala fizičarka!

Prestala sam plakati. Napokon. Zavaravam samu sebe da mi čaj od kamilice i doza Balaševićevih balada stvarno pomažu. Po tko zna koji put danas (a primjetimo koliko dugo je "danas") slušam "Bezdan". Pjesma koja je i inače sklona utjecanju na moje raspoloženje, večeras se savršeno poklapa s njim.

"...i sve si dalje
a sve mi bliža bivaš
kao da opet počinje..."

Možda nije najpraktičnije, ali ovako mi je najlakše.
Osjećam se grozno znajući da sam po tko zna koji put povrijedila jedino biće do kog mi je stalo svojim nesmotrenim izjavama u naletu bijesa. Takav postupak mogla bih opravdavati potpunom psihičkom rastrojenošću u tom trenutku, ali neću. Jednostavno nije bilo u redu. Žao mi je.
Prilično mi je teško opisati kako se sada osjećam. Izvana potpuno mirna, u glavi kaos dok tražim prave riječi. A prilično sam sigurna da ne postoje one koje bi dale savršenu sliku ovog trenutka. Trenutno mi ne treba puno, zapravo, treba mi samo jedno. Treba mi repriza večeri 16. siječnja. Ono zbog čega je moja ljubav došla tamo te večeri. A to je jedino što ne mogu dobiti...

Činjenica jest da me ovo razara iznutra. Konstantno povlačenje paralela s određenom osobom, a situacija nije nimalo slična. Jer ja stvarno volim. Niti jednog kojeg sam pokopala zajedno sa 2007. Sadašnjost.
Savršeno sam svjesna načina na koji je sve počelo i toga da je sve bilo protiv nas. I još uvijek sam se spremna boriti za to. A nadam se da nisam jedina.
Znam da se od početka vuklo pitanje povjerenja, da se vuče i sada, i da će se vući u budućnosti. Svjesna sam svog preglupog ponašanja, svojih ispada tijekom večernjih razgovora. Znam da vjerojatno pogađaju svaki put. A najgore od svega je to što znam da nemaju smisla. Jer bez obzira na njih, IMAM povjerenja. Nije fora u tome da priča bude savršena, bez ikakvih rupa i slično. Bitan je osjećaj,a ja ga imam.
Nadam se samo da će biti razumijevanja za moje buduće ispade za koje sam prilično sigurna da će ih još biti.
Užasava me stalni osjećaj da klizim, da polako nestajem, da blijedim. Daleko od očiju, daleko od srca. Trenutno stvarno mrzim tu izjavu.
Mogu izdržati. I izdržat ću. MI ćemo izdržati. A znam da će biti jebeno teško. I svaki rastanak sve bolniji. Ali moram samu sebe natjerati da stvari ne gledam tako pesimistično. Da rastanak nije taj koji dolazi zadnji. Bar se nadam. Ne još. Još jako dugo.
Da budem iskrena, zapetljala sam se kao što sam i mislila da budem, ali morala sam to baciti ovdje.

"...neka mi to ne uzme nebo za zlo
al ti si jedino čemu se molim
brinut ću već ja, nemoj ti brinuti..."

Još malo Đoleta za kraj posta...

Volim te.