The devil inside

Prestala sam plakati. Napokon. Zavaravam samu sebe da mi čaj od kamilice i doza Balaševićevih balada stvarno pomažu. Po tko zna koji put danas (a primjetimo koliko dugo je "danas") slušam "Bezdan". Pjesma koja je i inače sklona utjecanju na moje raspoloženje, večeras se savršeno poklapa s njim.

"...i sve si dalje
a sve mi bliža bivaš
kao da opet počinje..."

Možda nije najpraktičnije, ali ovako mi je najlakše.
Osjećam se grozno znajući da sam po tko zna koji put povrijedila jedino biće do kog mi je stalo svojim nesmotrenim izjavama u naletu bijesa. Takav postupak mogla bih opravdavati potpunom psihičkom rastrojenošću u tom trenutku, ali neću. Jednostavno nije bilo u redu. Žao mi je.
Prilično mi je teško opisati kako se sada osjećam. Izvana potpuno mirna, u glavi kaos dok tražim prave riječi. A prilično sam sigurna da ne postoje one koje bi dale savršenu sliku ovog trenutka. Trenutno mi ne treba puno, zapravo, treba mi samo jedno. Treba mi repriza večeri 16. siječnja. Ono zbog čega je moja ljubav došla tamo te večeri. A to je jedino što ne mogu dobiti...

Činjenica jest da me ovo razara iznutra. Konstantno povlačenje paralela s određenom osobom, a situacija nije nimalo slična. Jer ja stvarno volim. Niti jednog kojeg sam pokopala zajedno sa 2007. Sadašnjost.
Savršeno sam svjesna načina na koji je sve počelo i toga da je sve bilo protiv nas. I još uvijek sam se spremna boriti za to. A nadam se da nisam jedina.
Znam da se od početka vuklo pitanje povjerenja, da se vuče i sada, i da će se vući u budućnosti. Svjesna sam svog preglupog ponašanja, svojih ispada tijekom večernjih razgovora. Znam da vjerojatno pogađaju svaki put. A najgore od svega je to što znam da nemaju smisla. Jer bez obzira na njih, IMAM povjerenja. Nije fora u tome da priča bude savršena, bez ikakvih rupa i slično. Bitan je osjećaj,a ja ga imam.
Nadam se samo da će biti razumijevanja za moje buduće ispade za koje sam prilično sigurna da će ih još biti.
Užasava me stalni osjećaj da klizim, da polako nestajem, da blijedim. Daleko od očiju, daleko od srca. Trenutno stvarno mrzim tu izjavu.
Mogu izdržati. I izdržat ću. MI ćemo izdržati. A znam da će biti jebeno teško. I svaki rastanak sve bolniji. Ali moram samu sebe natjerati da stvari ne gledam tako pesimistično. Da rastanak nije taj koji dolazi zadnji. Bar se nadam. Ne još. Još jako dugo.
Da budem iskrena, zapetljala sam se kao što sam i mislila da budem, ali morala sam to baciti ovdje.

"...neka mi to ne uzme nebo za zlo
al ti si jedino čemu se molim
brinut ću već ja, nemoj ti brinuti..."

Još malo Đoleta za kraj posta...

Volim te.