The devil inside

Dan je od samog početka krenuo u krivom smjeru. Prvo i osnovno, probudila sam se tek u pol 10, neispavana s pulsirajućom glavoboljom. Majka je uobičajeno bila nabrijana na priču, a ja sam bila živčana, i to više nego što je uobičajeno. Hvala bogu, bar je izostao napadaj bijesa, koji se nerijetko javlja u takvim situacijama.
Al nije bilo potrebno dugo čekati na pojavu istog.
Obavezni jutarnji ritual je skuhat šalicu fine kave, zasjest na barem pol sata, i prolistati Jutarnji.
Kao i svaki pravi ekscentrik (a schmutzitza i ja se slažemo oko toga da mi to jesmo-svi su čudni, a mi ekscentrične) stvari radim na svoj način. Dakle, novine uvijek počinjem čitati od zadnje stranice, tak da udarne vijesti redovito saznam tek na kraju. I niš, sve krenulo super, pročitam horoskop, danas začudo relativno dobar, škicnem nove debilne tračeve, i sve super do kraja ili do samog početka, kad sam naišla na udarnu vijest. Koja je objavljena još jučer navečer, ali ja naravno nisam saznala za to. Naravno da pričam o jebenom haaškom sudu, i o presudama od 20 godina, od 5 godina, i jednoj oslobađajućoj. Ako se ne varam, prvotna presuda Blaškiću bila je 45 godina zatvora. A ni hrvati kojima se trenutno sudi u toj pripizdini, nemaju razloga nadati se nekom boljem razvoju stvari.
Nisam sklona razbijati glavu stvarima koje nemaju utjecaja na moj život, ali događaji zadnjih tjedana stvarno su me zdrmali. Prvo tragedija s vatrogascima na Kornatu- čula sam vijest na radiju, čak i Dnevnik gledala, i bilo mi je žao, al nekak nemaš veze s tim i ne pogađa tak jako. Sve dok nisam pročitala članak o pogrebu jednog od njih, ne znam točno kojeg, samo znam da sam se naježila, da su mi suze krenule na oči zbog nekoga kog nikad nisam, a nažalost neću više ni imat prilike upoznati. A danas sam zbog isto takve stvari, tj stvari koja me se izravno ne tiče, imala već navedeni napadaj bijesa. Hvala bogu, nitko od meni dragih ljudi nije bio ni ranjen ni ubijen u ratu,niti ikome od mojih prijatelja, a i cijeli život živim u Zagrebu, a nekak je tu najsigurnije. Bar se tako tješim.
Ali slušaš životne priče ljudi koji su doživjeli strahote rata, zapravo čitaš ih, i nemreš ostat ravnodušan. Ljudi su odvođeni iz bolnice, iz jedne od rijetkih ustanova gdje bi se trebali osjećati sigurnima, i ubijani kao životinje. Čitam priču o ženi kojoj je jedna od osuđenih životinja odvukla 16godišnjeg sina da ga ubiju. A navedeni je osuđen na 5 godina zatvora. A dat ću ruku u vatru za to da taj mali nije bio jedini. Koji kurac im je moglo jedno dijete, jer se sa 16 godina nije mogao nazvati muškarcem???I ne želim znati kako je biti u koži te žene, kad ti maltene pred očima ubiju sina, a smeće odgovorno za to se izvuče!
Ma ne znam više kaj uopće reći. Kud ova sprdačina koju nazivamo životom uopće vodi, u kurac, a ne u bolje sutra. Koji je smisao svega ak će se i dalje događati ovakva sranja, a samo se nadati možemo da će biti bolje u budućnosti. A svi dobro znamo tko je i što je nada.
Zbog ovog sam danas plakala ko kišna godina. Jebiga, na neke stvari nažalost čak ni ja nemrem ostat ravnodušna.
Nemam više kaj za reći, osim da se nadam da će gospodu osuđenike, a i odgovorne za takvu presudu kad tad stići zaslužena kazna. DABOGDA VJEČNO GORJELI U PAKLU

Zadnjih dana bilo je napada sa svih strana zakaj niš ne pišem. Ljudi moji, 9. je mjesec, ispitni su rokovi. Čistom logikom se može doći do zaključka da mi godina visi o niti, a da je plamen sve bliže i bliže. Tak da, imajte razumijevanja za moje zadnje trzaje...iliti pokušaje spašavanja godine. A novi post dobivate samo zahvaljujući činjenici da sam danas nabrijana jer sam dala 2 ispita, uz vrlo malo uloženog truda (naime, neki su se pomirili s činjenicom da je ova godina bila totalni promašaj, bar što se studija tiče). E, i usput, da ne zaboravim-JEBEM LI VAM JA BOLONJU!!!!! Ok, rekla sam to, sad možemo dalje.
Eh, čovjek bi pomislio da će se nakon tjedan dana apstinencije (od pisanja, da ne bi bilo zabune), u ovoj tikvi koju nosim na ramenima roditi neka dobra ideja za novi post, ak ne već dobra, onda barem dovoljno šašava da se možeš pošteno nasmijati nečemu. Da. Očigledno nije. Jedina tema koja mi se nameće, naprosto gura pod nos zadnjih, hm...mjesec dana je trudnoća. Jao, brate mili, rekla sam to.
Da. Mladi smo, volimo se zabavljati, a hormončeki rade svoj posao. Tzv. kemija.
Pa se zalomi svašta ili bolje rečeno nešto. O mogućim se posljedicama izvjesnih radnji razmišlja kad su one već ionako završene. U većini slučajeva. I onda postane jaaako zabavno. Jer je lako kao promatrač reći za neku situaciju "ja bi to napravio tako", a kad postaneš centar iste takve, priča je malo drukčija.
Uvijek sam govorila da ne bih mogla pobaciti, da ne kužim kak netko to može napraviti. U raznoraznim raspravama o tom pitanju uvijek sam bila među glasnijima i tvrdila da se mogu staviti u takvu situaciju, i da bi moja odluka uvijek bila ista. Aha, malo sutra. Prvi put kad sam se našla u takvoj situaciji, tj, nisam bila sigurna jesam li ili nisam trudna, prva reakcija je bila, shit, ne smije mi se to dogoditi, zaboga, još se školujem, a ni Gospodin Djelitelj Moguće Odgovornosti nije u boljem položaju, i ono najgore od svega, nije otac kakvog bi poželjela vlastitom djetetu. Tak da mi se pobačaj činio kao jedina normalna odluka u tom trenutku. A s druge strane sam razmišljala opet i o tome da bi to ipak bilo moje dijete, moja krv. Pa opet, ko zna kakva bih majka bila. Nesanica, glavobolja, umišljene mučnine i slično, naprosto predivno. Neizvjesnost je trajala 9 dana, a svaki od njih bio je dug ko godina. Na kraju se ipak ispostavilo da je bila lažna uzbuna, i da sam i dalje sama u svom tijelu. I dobro da je bilo tak, jer nisam sigurna koja bi bila konačna odluka, al postoji vrlo velika mogućnost da bi se zbog iste kajala čitav život.
U međuvremenu sam učvrstila odluku da neću pobaciti, jer mi se nekak čini, ak smatram da sam dovoljno odgovorna za to da se ševim, onda sam dovoljno odgovorna i za to da rodim dijete. Tj, da snosim posljedice svojih djela, dobre ili loše. No, da, u zadnjih godinu dana viđam nekak puno više trudnica nego prijašnjih godina, i baš sam se nekak zagrijala za to. Ono što me šokiralo je činjenica da većina mojih curičaka dijeli moje mišljenje. Nemreš vjerovat, da nas je netko pital tak nekaj prije 2-3 godine, odgovor bi bio "fuj djeca!".
Najnovija situacija počela je prije mjesec dana, kad određena mjesečna nagrada nije našla put do mene. Pa opet umišljene mučnine, stres, kaj ak stvarno jesam trudna, kak to obznaniti majci?
Jedino što je izostalo ovaj put je bila pomisao na pobačaj. Nije više opcija. Uglavnom, opet je bila lažna uzbuna, tak da još niš od malog anđelčića. A ja sam užasno razočarana zbog toga. Zapravo smiješno, jer mu ja sama ne bih imala pružiti išta osim bezuvjetne ljubavi koja je divna, al se od nje ne živi. Znam da bi imala punu potporu svoje obitelji u toj situaciji, a najvažnije od svega, GDMO (vidi gore) u ovom slučaju je prava osoba. U što sam 100% sigurna.
Razočarana raspletom događaja, baš sam pokrenula tu temu u razgovoru s jednim prijateljem. Njega je šokirala moja reakcija, i pitao me kak ja sa svoje 22 godine uopće razmišljam o tome. Naime, nenormalno je razmišljati o djeci prije tridesetih godina života. Sasvim logično, kad tvoji organi za reprodukciju prođu vrhunac svojih mogućnosti i počnu svoj put prema sigurnom kraju.
Al OK, čovjek ima svoje mišljenje, ja svoje, ionak bi bilo dosadno da se slažemo apsolutno u svemu.
Tak da je pitanje o pravom vremenu za djecu, obitelj i prateće sadržaje notorna glupost. Netko je spreman sa 18, a netko neće biti ni sa 88. I sad, na kraju, kad sam doživjela svojevrsno prosvijetljenje, ograđujem se od svih budućih rasprava po tom pitanju. Pusim vas sve u čelo

Danas sam imala inspiraciju za neki ful optimističan post, niš predubokoumno, onak, za dić raspoloženje. Čak me i dobro krenulo, položila sam preodvratan ispit unatoč činjenici da sam umjesto učenja visila na msn-u. Ma mrak, ispit gotov, rekoh, da nazovem svoju ženu, pritom mislim na svoju schmutzitzu, pa da provjerim gleda li se tekma u lokalnoj birtiji ili ćemo se kvalitetno družiti negdje drugdje. I tu stvari kreću nizbrdo.
Moja vječno nasmijana best frendica se ne javlja na mobitel odmah, što je već znak da je nešto čudno. Javila se tek nakon nekih pol minute, a po glasu sam skužila da nekaj ne štima, pogotovo kaj nije mogla pričati.
Nazvala me za nekih 5 minuta da mi veli da je bila u crkvi i tražila svećenika jer joj je deda umro. Mislim, čovjek je bio dosta dugo bolestan, al ipak je šok. Tak da danas niš od zajebancije.
Ova godina mi je s jedne strane super jer su mi se nekak sve kockice počele slagati. A s druge strane, prvo je jednoj frendici umrla baka, pa nakon toga drugoj, pa jednoj majka, a sad mojoj schmutzitzi deda... Ma užas. Ono kaj je najgore od svega kaj je moja baka trenutačno u bolnici i prilično je loše. I nakon ovakvog niza događaja samo čekam poziv iz bolnice, ili da me mama nazove dok sam negdje vani i javi mi najgore. Pa ti mirno spavaj noću.
Pričajući s frendicom (onom prvom kaj joj je umrla baka), ostala sam u šoku kad mi je rekla da je to prva osoba iz njene obitelji (valjda je mislila samo na užu) koja je otišla na drugi svijet. Nekak ljepše zvuči kad tak kažem.
Imam 22 godine. Dakle, reklo bi se da sam prilično mlada. S druge strane, u mom životu je bilo toliko teških trenutaka da to nikom ne bih poželjela, nikada. Još ko osnovnoškolka ostala sam bez tate, jedva ga se sjećam. Najgore od svega mi je to što sam se ja u to doba sramila te činjenice... Bilo mi je grozno naći se u društvu di svi pričaju- moj tata ovo, moj tata ono...a kad bi došo red na mene, obično bi se provlačila s nekim lažima, pričajući o njemu ko da je još uvijek živ. I dan danas se sramim toga. Znam da sam bila još dijete, i da se djeci sve oprašta, ali ja sam se sramila svog tate kao da je napravio nešto loše... Tog se svako malo sjetim, i vjerojatno nikad neću moći preći preko toga.
U životu ti treba muški uzor, očinska figura. U mom su životu nažalost tu ulogu umjesto mog oca imala još dva čovjeka. Obojica su prerano napustila ovaj svijet.
No, mislim da je ovo bilo i previše uvida u moju intimu, ali morala sam to izbaciti iz sebe.
Al danas živim relativno dobro. Naravno da ih se i danas sjetim i svega što su učinili za mene, ali nema smisla živjeti zauvijek u prošlosti jer život ide dalje. Kad bi barem i drugi to shvatili...
No dosta tuge, jada i čemera, jednostavno nije moj stil.
Ne očekujte ovakav izljev osjećaja u bilo kojem drugom postu. Danas me jednostavno uhvatilo...
Nemojte previše okretat očima zbog ove lude babe.
Trebala bih biti sretna što sam još nova, pa me još nitko, osim mog cvijetića ne čita.
Ovaj, da. Bolje da se povučem dok još mogu.
Ajd boki svima velka pusa od vašeg anđela. Ili vražička.

Tekuća godina definitivno bi bila godina promjena. Ne sad na nekoj globalnoj razini, world peace il nekaj slično, neg čist promjena u mom malom svijetu. Između ostalog, otkrila sam kolko je dobro imat doma računalo i pristup tom diiiiiiivnom virtualnom prostranstvu zvanom internet. No, nisam tu da blebećem o tome kak je internet supač i sl, nego o svom divnom iskustvu na chatu. Hehe. Sve je počelo time da ja nisam imala ni lipe na mobitelu, a poruke su stizale ko lude. Pa sam malo više vremena provodila na vipovom portalu i iskorištavala onu divnu pogodnost od 15 poruka dnevno. Nije nešt, ali i to bolje neg nijedna... Uglavnom, naravno da imaš i opciju chata, ja imala previše vremena, pa ajd... Uzela nick crvena22, pa vozi miško... U roku od minute imala sam već njih 5 na lageru, s tim da sam se samo prijavila i to je to. A spike zmajske... Sve počne normalno, bok, otkud si, jel to broj godina, jel to boja kose...a onda počinje parada. Oni sramežljiviji bubnu tam negdje oko petog, a odvažniji neke navedene dijelove čak i preskoče, pa obično ulete odmah nakon bok. One koji nisu dovoljno pristojni ni pozdravit ne doživljavam. Aha, da, naravno da je ono kaj bubnu vječno pitanje, pitanje svih pitanja...pitanje koje se postavlja još od doba Adama i Eve (što iz pouzdanih izvora znamo) - JESI ZA SEX? Ja, jadna, mlada, neiskusna ostajem u šoku. Jebemu miša, očekivala sam da bu svega, al jebate, pa skoro svi su takvi!
A niš, imala sam dvije opcije-prihvatit igru ili učiti. Odluka je bila jako teška. Naravno da sam prihvatila igru, počela se zajebavat, al jako brzo mi je dopizdilo. Mislim, hrpetina napaljenih živina bi da ih ti napaljuješ prek jebenog chata!!! I onda sam ja čudna? Wtf? Strava i užas... Kad ti počnu slati fotke svojih kurčeva i slično...ma mrak. Iskreno se nadam da su se svi oni samo lijepo (kako kome) zajebavali. Živim u oblacima, što se tog tiče, al mi je skroz dobro uvrtit si u tupavu glavu da je to tak, da nije baš sve otišlo u kurac. Gle, uvijek sam spremna na zajebanciju, pa možemo čak i po tome lupati, al jebo mater, daj imaj neke granice!
No, ajde, nije sve tako sivo (kad imaš s nekim otić na pivo-a to bum uvijek imala), nađe se i par frikova- frikova u smislu drukčiji od drugih, pa si čak u stanju normalno komunicirat s njima. Rijetki, ali nađe se. Pizdek jedan, stvarno nije bilo u redu da me izmaltretiraš za taj blog. Eto, spomenula sam te. Sretan?
No, da...dobro. Cijelu spiku sam malo bolje zamislila, al jebiga, nekak ipak nisam bila u stanju iznijeti sve te gadosti pred tuđe oči. Znam da bi izdržali, i da sam ja još skroz nova u svemu ovom, i da nikog normalnog ne bi šokirale bedastoće kakve mene šokiraju, al nekak...nije mi još vrijeme za to. Al kad tad će doći...
Prosim lepo, najte me baš preveč popljuvati zbog moje bedastoće, kaj bum kad sam mali bedak...
Ajd ljudi,šaljem vam pusu

Eto, nisam izdržala. Sasvim očito. Rekoh da neću pisati blog, ali sve se s vremenom mijenja, pa je tako moja čvrsta odluka bivala sve manje i manje čvrsta. I sad sam jedna od vas...

Malo o meni- imam 22 godine, rođena i živim u Zagrebu, studiram. Zapravo, baš pokušavam spasiti godinu- kad je bilo vrijeme za učenje ili smrdljivi srpanj, ja sam svoje dane provodila uz malo drugačije štivo. Ono na sjajnim etiketama- Ožujsko, Beck's, Tuborg, Bavaria... Ovo ljeto sam se stvarno načitala...
No, da ne skrećem previše sa svoje omiljene teme (sebe same), da vam do kraja ispričam kaj sam mislila.
Tvrdoglavo sam govedo-bik po horoskopu, a šta drugo. Brbljava. Kaj još, kaj još... Nisam umišljena, savršena sam. Znam biti kuja-ak mi se zamjeriš, pazi se. Jako držim do frendova, najviše do moje schmutzitze (koja me odgovarala od pisanja bloga, al kad bik nešto naumi...). Hmmm... Inspiracije danas stvarno ni za lijek, pa ćete malo pričekat na zanimljivije, pikantnije postove (a bit će ih).
Eeeee, da ne zaboravim, cvijetiću moj, hvala na pomoći
Tolko od mene, odoh ja na pivu.